STAZE, LICA, PREDELI
Kazalište kao svetište i kao utočište
Tekst članka se nastavlja ispod banera
U ponedjeljak, 27. ožujka, obilježit će se Svjetski dan kazališta. Od 1962. godine, na taj dan, International Theatre Institute organizira obilježavanje Svjetskog dana kazališta. Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI-ja, održanom 1961., a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu.
Pročitajte još
Snaga kolektivnog kreativnog čina
Na taj dan u kazalištima se prije predstava čitaju poruke, a ulaz na predstave je besplatan u teatrima diljem svijeta.
Tako će biti i bivalo je i kod nas. U Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar izvedba predstave „Noć s Aleksom“ u režiji Ivice Buljan je besplatan, kao i u Narodnom pozorištu gdje će se igrati „Perzeide“ u režiji Karmen Obrdalj.
Taj dan je prilika kazališnim ljudima prilika da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno je to i podsjećanje na kazališne doprinose u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu.
"Svaki dio mog tijela drhti od težine koja pritišće sve nas"
Ovogodišnju međunarodnu poruku za Svjetski dan kazališta napisala je egipatska glumica Samiha Ayoub, koja na početku svoje poruke navodi: „Pišem vam ovu poruku na Svjetski dan kazališta i ma koliko me obuzima sreća što vam se obraćam, svaki dio mog tijela drhti od težine koja pritišće sve nas – kazališne i nekazališne umjetnike – pod teretom koji nas melje i podijeljenim osjećajima uslijed stanja u svijetu danas. Nestabilnost je izravan rezultat onoga što svijet trenutno proživljava – sukoba, ratova i prirodnih katastrofa koji su razorno utjecali ne samo na naš materijalni svijet, već i na naš duhovni svijet i psihički mir.“
Što može publika?
Uvijek se, kada govorimo o umjetnosti, a tako i o kazalištu, pitamo – što ono može u današnjem svijetu – može li zaustaviti ratove, smanjiti ljudske patnje, može li svijet učiniti boljim mjestom, makar na trenutak, međutim, mene su u kazalištu oduvijek zanimale dvije stvari – što, zapravo, može publika jer kazališta bez nje ne postoji i koliko su u kazalištu važni svi oni koji nisu – glumci?
Imala sam ludu sreću dolaskom na studij u Mostar, biti dijelom Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, gdje sam upoznala i spoznala jedan posve drugačiji svijet, ne nužno bolji i ljepši, ali drugačiji svijet u kojem postoji toliko potrebno ljudsko jedinstvo i solidarnost.
Da bi nastala predstava, da bi nastao taj jedan veliki i moćni kolektivni umjetnički čin, pred kojim publika plače, smije se i pamti ga, potreban je cijeli niz ljudi koji će to omogućiti, a nisu samo glumci i redatelj.
Od onog 'prvog' koji mora osigurati novac za predstavu, pa do inspicijenta, rekvizitera, dekoratera, majstora tona i svijetla, pa sve do spremačice koja će sve to što ostaje, raspremiti i pospremiti.
U središtu kazališta je čovjek, sve ljudsko i neljudsko
Kazalište postoji otkako postoji čovjek i bez čovjeka ne može funkcionirati. U središtu kazališta je čovjek, u središtu su ljudi i sve ono što je ljudsko i neljudsko.
Odrastajući u HNK Mostar i formirajući se kao osoba u jednom od što se mene tiče najboljih mjesta u Mostaru, gdje sam došla kao studentica čiji je zadatak bio animirati studente da dolaze na predstave, iz dana u dan, shvaćam, koliko je, zapravo, velika i ponekad neuhvatljiva i neshvatljiva, drama života.
Pročitajte još
Drama života
U toj drami života koju prolazimo svi na ovom svijetu, u toj drami vlastitih i kolektivnih tragedija, briga, poteškoća, svega onog što uništava nas i naše živote, svega onog bez čega života nema – nepravde, nerazumijevanja, nemanja dovoljno ljubavi, postoji kazalište.
Kazalište kao hram, kazalište kao svetište, kazalište kao utočište, mjesto gdje možemo, barem na sat vremena, zaboraviti, pronaći tračak nade. Kazalište daje katarzu u njenim najrazličitijim oblicima, a glumci nam poput propovjednika i duhovnika, u ruke pružaju istinu i neku bolju stvarnost. Na nama, koji smo publika, na nama, pred čijim se očima odigravaju tolike intimne drame kojima nismo sami spremni pogledati u oči, je da se suočimo sa sobom, sa svijetom.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
