STAZE, LICA, PREDELI

Kazalište kao svetište i kao utočište

Kazalište kao hram, kazalište kao svetište, kazalište kao utočište, mjesto gdje možemo, barem na sat vremena, zaboraviti, pronaći tračak nade.
Kolumna / Kolumne | 25. 03. 2023. u 09:54 Gloria LUJANOVIĆ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U ponedjeljak, 27. ožujka, obilježit će se Svjetski dan kazališta. Od 1962. godine, na taj dan, International Theatre Institute organizira obilježavanje Svjetskog dana kazališta. Taj je datum odabran na 9. svjetskom kongresu ITI-ja, održanom 1961., a povezan je s otvorenjem prve kazališne sezone u Teatru nacija u Parizu. 

Snaga kolektivnog kreativnog čina

Na taj dan u kazalištima se prije predstava čitaju poruke, a ulaz na predstave je besplatan u teatrima diljem svijeta.
Tako će biti i bivalo je i kod nas. U Hrvatskom narodnom kazalištu Mostar izvedba predstave „Noć s Aleksom“ u režiji Ivice Buljan je besplatan, kao i u Narodnom pozorištu gdje će se igrati „Perzeide“ u režiji Karmen Obrdalj.

Taj dan je prilika kazališnim ljudima prilika da podsjete javnost na snagu izvedbenih umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva koja proizlazi iz kolektivnog kreativnog čina. Ujedno je to i podsjećanje na kazališne doprinose u produbljivanju razumijevanja i mira u svijetu.

Foto: Marin Margeta | Bljesak.info / Noć s Aleksom u HNK Mostar

"Svaki dio mog tijela drhti od težine koja pritišće sve nas" 

Ovogodišnju međunarodnu poruku za Svjetski dan kazališta napisala je egipatska glumica Samiha Ayoub, koja na početku svoje poruke navodi: „Pišem vam ovu poruku na Svjetski dan kazališta i ma koliko me obuzima sreća što vam se obraćam, svaki dio mog tijela drhti od težine koja pritišće sve nas – kazališne i nekazališne umjetnike – pod teretom koji nas melje i podijeljenim osjećajima uslijed stanja u svijetu danas. Nestabilnost je izravan rezultat onoga što svijet trenutno proživljava – sukoba, ratova i prirodnih katastrofa koji su razorno utjecali ne samo na naš materijalni svijet, već i na naš duhovni svijet i psihički mir.“

Što može publika? 

Uvijek se, kada govorimo o umjetnosti, a tako i o kazalištu, pitamo – što ono može u današnjem svijetu – može li zaustaviti ratove, smanjiti ljudske patnje, može li svijet učiniti boljim mjestom, makar na trenutak, međutim, mene su u kazalištu oduvijek zanimale dvije stvari – što, zapravo, može publika jer kazališta bez nje ne postoji i koliko su u kazalištu važni svi oni koji nisu – glumci?

Imala sam ludu sreću dolaskom na studij u Mostar, biti dijelom Hrvatskog narodnog kazališta Mostar, gdje sam upoznala i spoznala jedan posve drugačiji svijet, ne nužno bolji i ljepši, ali drugačiji svijet u kojem postoji toliko potrebno ljudsko jedinstvo i solidarnost.

Da bi nastala predstava, da bi nastao taj jedan veliki i moćni kolektivni umjetnički čin, pred kojim publika plače, smije se i pamti ga, potreban je cijeli niz ljudi koji će to omogućiti, a nisu samo glumci i redatelj.

Od onog 'prvog' koji mora osigurati novac za predstavu, pa do inspicijenta, rekvizitera, dekoratera, majstora tona i svijetla, pa sve do spremačice koja će sve to što ostaje, raspremiti i pospremiti.

Foto: Marin Margeta | Bljesak.info / Noć s Aleksom u HNK Mostar

U središtu kazališta je čovjek, sve ljudsko i neljudsko

Kazalište postoji otkako postoji čovjek i bez čovjeka ne može funkcionirati. U središtu kazališta je čovjek, u središtu su ljudi i sve ono što je ljudsko i neljudsko.

Odrastajući u HNK Mostar i formirajući se kao osoba u jednom od što se mene tiče najboljih mjesta u Mostaru, gdje sam došla kao studentica čiji je zadatak bio animirati studente da dolaze na predstave, iz dana u dan, shvaćam, koliko je, zapravo, velika i ponekad neuhvatljiva i neshvatljiva, drama života. 

Pročitajte još

Drama života 

U toj drami života koju prolazimo svi na ovom svijetu, u toj drami vlastitih i kolektivnih tragedija, briga, poteškoća, svega onog što uništava nas i naše živote, svega onog bez čega života nema – nepravde, nerazumijevanja, nemanja dovoljno ljubavi, postoji kazalište.

Kazalište kao hram, kazalište kao svetište, kazalište kao utočište, mjesto gdje možemo, barem na sat vremena, zaboraviti, pronaći tračak nade. Kazalište daje katarzu u njenim najrazličitijim oblicima, a glumci nam poput propovjednika i duhovnika, u ruke pružaju istinu i neku bolju stvarnost. Na nama, koji smo publika, na nama, pred čijim se očima odigravaju tolike intimne drame kojima nismo sami spremni pogledati u oči, je da se suočimo sa sobom, sa svijetom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close