Kod svjetine nema svetinje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

U ona davna vremena kad je došlo vrijeme da vatreno oružje smijeni sablje, noževe i mačeve, nemali je broj ljudi gunđao. Jedni su smatrali da je vatreno oružje opasnije za onoga koji njime rukuje nego za onoga u koga je usmjereno, drugi su smatrali da je to samo prolazni fazon i da ništa ne može zamijeniti staru dobru oštricu, a oni treći, najgorljiviji i najbrojniji, pozivali su se na čast i dostojanstvo.

Ti i takvi smatrali su da je vatreno oružje novotarija s kojom će svaka šuša moći ubiti junaka i da je to udar na tradiciju i svijet kakav poznaju. Čak i onaj jado, ljudski jazavac, zadnja ljiga, moći će zavoditi pravdu ako mu se prohtije nabaviti pištolj.  Iz daleka, iz potaje, iz zasjede, s leđa i mučki, upozoravali su tradicionalisti, moći će svako ljudsko govno presuditi časnom borcu, bez da mu priđe na domet časnog mača. I najgore od svega, moći će ubiti, a da ubijeni i ne zna od koga je metak došao. U kodeksu časti, podrazuijevalo se vazda, umiralo se od znanog krvnika. Samo tako se ulazilo u pjesmu i predanje.

Sve prolazi, samo hijena stalna jest

No, ne prvi put, tradicionalne vrijednosti su izgubile bitku, vatreno oružje je zavladalo, a mačevi, sablje, noževi, sjekire, buzdovani i slična oruđa povukla su se na rezervne položaje. Svaka šuša je ubijala junaka, padale su predsjedničke i okrunjene glave od hica iz mase, ubijalo se i na ulici i u kazalištu, i iz daleka i s leđa. Neke ubojice ne znaju se ni danas. Ubojito zrno pogonjeno barutnim pllinovima zauvijek je promijenilo svijet. Stari svijet je nestao, okopnio je pričajući o časti koje više nema, ugušio se žaleći za starim dobrim vremenima kad se znalo tko je junak, a tko pizda. Drugim riječima, pizde su zavladale, a danas im ni meci nisu dovoljni, nego gađaju navođenim projektilima i dronovima.

Zašto vam uopće ovo pričam? Eto, uvijek kada pročitam gomilu ljigavih komentara na sasvim ozbiljnu, a pogotovo neku tragičnu vijest, ja se sjetim ove priče o dolasku barutnog oružja na ovaj svijet. I kroz glavu mi prođe ona da će svaka šuša moći ubiti junaka. To sam prvi put čuo još u Osnovnoj, bit će da smo učili neku narodnu pjesmu. Moguće da je Marko Kraljević bio u pitanju. Ili neki njemu sličan.

Naprijed naši revolveraši!

Ali ta šuša, taj što više ne mora na oči izlaziti protivniku, nego će moći izdaleka oduzimati živote, ostao mi je zauvijek urezan u pamćenje. Zamišljao sam gnjidu, hinjavca, kako iz zasjede roka po zbunjenom i nepripremljenom staromodnom fajteru. I kako ovaj pada, a da i ne zna čija ruka je povukla obarač. Puno simbolike. I previše.

U Osnovnoj smo učili i kako riječ ubija jače i brže od mača. Ne treba znati previše matematike da se izvuče poučak. U današnje vrijeme opasno i ubojito oružje je u svačijim rukama. Svaka šuša danas može rokati i ubijati jače i brže od mača. Par rečenica, ne nužno potpuno pismenih i jedan oštar udarac po Enteru. I – bum! Pade glava na moj nivo. Bum! Pade još i niže.

Nema tog junaka kojeg ne može pljunuti, ubosti s leđa ili baciti pod noge svaka šuša. I sve to izdaleka, baš kao onaj s pištoljem iz priče o dolasku prvih pištolja. Kakav god da si junak, što god da si učinio i koliko god da si se trudio, samo proviri i gomila nervoznih na obaraču već puca po tebi. Iz busije, skriveni i ušuškani, anonimni. Paf! Majku, oca, Boga...

Nema više, dobri svijete, one lijepe devedeset pete...

Svijet se po tko zna koji put promijenio. Ovaj put munjevito. Ma, nema ni deset godina kako smo ovo smatrali tek usputnom pojavom na putu ka boljoj i kvalitetnijoj komunikaciji. Uzalud pozivi na zaustavljanje, sankcioniranje, stvar je već pobjegla kontroli.  Ljubitelji tradicije i svijeta kojeg poznavaše opet nemaju puno šanse. Ostaje samo tiho umiranje uz bajke o tome kako je nekad bilo manje mržnje i kako su nekad ljudi znali lijepo komunicirati. I kako se znalo tko je čovjek, a tko gnjida. Tko junak, a tko šuša.

No, bojim se da nikad nije bilo do pištolja. Ni do Entera. Vazda je to čučalo u nama, samo nije bilo muda izaći na megdan, oči u oči. Nema ni danas muda, al' ima dronova. I botova. I megabajtova. I megateorija. I  idiotluka. Više od metaka.