Krmetnjak od tikava

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Odnosi između Europske unije i SAD-a u vrijeme predsjedničkog mandata Donalda Trumpa pali su na vrlo niske grane. Međutim, Trumpovim odlaskom malo se što promijenilo, iako je Joe Biden, čim je izabran za predsjednika SAD-a, kao jedan od svojih prioriteta navodio poboljšanje odnosa između Europske unije i SAD-a.

Čak bi se moglo reći kako je Biden samo nastavio tamo gdje je Trump stao, što je na najbolji način pokazao nedavno oformljeni trilateralni indo-pacifički sigurnosni savez SAD-a, Velike Britanije i Australije, kada je Australija otkazala ugovor o nabavci francuskih podmornica vrijedan oko 40 milijardi dolara, što je dovelo do pravog diplomatskog rata između SAD-a i Francuske.

S druge strane, priveden je kraju njemačko-ruski projekt Sjeverni tok, koji je od samog početka bio kamen spoticanja između Njemačke i SAD-a, bez obzira tko je u pojedinim fazama izgradnje tog plinovoda igrao pasijans na kompjutoru Ovalnog ureda. Čak su i pojedine njemačke firme koje su sudjelovale u tom projektu bile pod američkim sankcijama.

A treba se prisjetiti još jednog slučaja, gdje je zaiskrilo na relaciji Europska unija i SAD, a radi se o nabavci vojnih zrakoplova za Hrvatsku vojsku, kada se hrvatsko Ministarstvo obrane na veliko iznenađenje, pod pritiscima iz Europske unije, odlučilo za francuske zrakoplove.

Zbog čega cijeli ovaj uvod? Ovaj svojevrsni tihi rat između Europske unije i SAD-a prelamao se i preko Bosne i Hercegovine. One floskule o zajedničkom djelovanju međunarodne zajednice u BiH, koje slušamo već dvadeset i više godina, priče su za malu djecu. Više je gotovo nemoguće ne vidjeti ogromnu pukotinu između SAD-a i Europske unije kada je riječ o BiH, gdje je Europska unija tek pasivni promatrač, prije svega zbog svoje odluke o zaustavljanju procesa proširenja, što se prije svega odnosi na zemlje zapadnog Balkana.

Prve izjave novoizabranog visokog predstavnika za Federaciju BiH (za sada) Christiana Schmidta, koji se na užas Željka Komšića zaklinjao u dejtonsku arhitekturu BiH, "dva entiteta, tri konstitutivna naroda", ulijevale su blagi optimizam. Međutim, ubrzo je došao hladan tuš s američke strane, što je samo još jedan pokazatelj da se agonija BiH nastavlja, te da je sve izgledniji takozvani "ciparski scenarij", kada je riječ o statusu Republike Srpske unutar BiH.    

Najprije je Matthew Palmer, specijalni izaslanik američkog State Departmenta zadužen za izbornu reformu, izjavio prije nekoliko dana za Glas Amerike kako bi problem izbornog zakona trebalo riješiti "uklanjanjem etničkih prefiksa" prilikom izbora članova Predsjedništva BiH i zastupnika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH.

Kada je riječ o članovima Predsjedništva, postavlja se pitanje zbog čega nam onda uopće trebaju tri člana Predsjedništva. Nije li, onda, bilo bolje izabrati samo jednog? I odakle taj Daytonom oktroirani broj tri? Ima li to ikakve veze s "etničkim prefiksima"? Je li djelovanje Matthewa Palmera, onda, "antidejtonsko"? Svjesno sam upotrijebio ovu notornu frazu, jer se odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma koriste kao neka vrsta religijske dogme koju svatko tumači na način koji mu odgovara. "Antidejtonsko" iz usta Milorada Dodika i Matthewa Palmera ima dijametralno suprotno značenje.

Hajde, da na trenutak zanemarimo Predsjedništvo BiH, jednu parazitsku, nepotrebnu instituciju koja ništa ne rješava, već isključivo generira probleme, što reći za uklanjanje "etničkih prefiksa" prilikom izbora u federalni Dom naroda, čime ta institucija gubi svoj smisao. Gdje je Palmer učio politologiju? Na seansama "Kruga 99"? To bi, također, bio i svojevrsni presedan. Ukidanje "etničkih prefiksa" u jednoj višenacionalnoj zemlji nije moguće ni u uređenim europskim demokracijama, a kamo li u demokraturama poput BiH.

Trebalo bi predložiti Palmeru da najprije ukine "etničke prefikse" u Belgiji i Španjolskoj. Ili, još bolje, neka to pokuša u Švicarskoj. Oni stariji će se sigurno sjetiti kako su naši političari uoči rata obećavali kako će od Bosne i Hercegovine stvoriti "novu Švicarsku". Neka Palmer, dakle, ukine "etniče prefikse" u Švicarskoj, pa da onda mi ovdje slijedimo njihov primjer. I mirna Bosna!

Ukidanje "etničkih prefiksa" u višenacionalnim zemljama poput BiH moguće je otprilike kao drveni šporet ili krmetnjak od tikava. Pa upravo je ta politika, koju Palmer promovira kao svojevrsnu "novinu", i dovela do postojeće pat-pozicije u zemlji. Ovo tvrdoglavo insistiranje na vlastitim pogreškama (ili neznanju), s tim da tu ne treba isključiti ni loše namjere, dovelo je ovu zemlju gotovo do kolapsa.

Dan-dva nakon Palmerove izjave o "etničkim prefiksima", u Istočnom Sarajevu je održan sastanak između Milorada Dodika i Gabriela Escobara, američkog izaslanika za zapadni Balkan, koji se već sljedeći dan izrodio u diplomatski skandal.

Najprije se na Twitter profilu američkog veleposlanstva u BiH pojavila izjava Gabriela Escobara, kako su prijetnje srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika odcjepljenjem Republike Srpske "antidejtonske" i da Dodik građanima tog entiteta ne nudi ništa drugo osim izolacije i "ekonomskog očaja".

Ubrzo je uslijedila Dodikova reakcija. On je javno objavio stenogram s tog sastanka. Prenosimo najzanimljivije dijelove:

Escobar: Moram reći da su predviđene nove sankcije prema Balkanu za sve one koji vrše političku opstrukciju, ali i prema onima koji imaju korist od toga.

Dodik: Jebe mi se za sankcije. To sam već iskusio. Ako hoćeš sa mnom razgovarati, nemoj mi prijetiti.

Escobar: To nije prijetnja, već činjenica.

Prijetnje praznim puškama na ovim prostorima davna su prošlost, što je jasno, izgleda, svima osim američkom izaslaniku za zapadni Balkan, jer teško je povjerovati u to Escobar ne zna da je Dodik već nekoliko godina na američkoj crnoj listi. Prijetiti zatvoreniku da ćete ga zatvoriti nije nimalo inteligentan potez.

Bilo koja opcija od ove dvije, a treće nema, da je Escobar znao, odnosno da nije znao tu informaciju, za građane BiH je porazna, jer na svoj način govori u prilog tome da je najnovija američka inicijativa obični blef ili nevjerojatno loša improvizacija, što se u principu svodi na isto.

Ako se u Palmerovu slučaju radilo o zidanju krmetnjaka od tikava,  što reći o Escobarovim prijetnjama? Ništa, osim da je on svojim izjavama podigao Dodikov rejting u nebo, što mu zasigurno nije bila namjera. Ili se varam?

Dakle, što se tiče ove najnovije američke inicijative, može se unaprijed reći - piši propalo. Dvadesetogodišnje krivo srastanje moguće je otkloniti isključivo bolnim rezovima, u što je uključena i svijest o vlastitim pogreškama, što se, naravno, nikada neće dogoditi. Najbolji primjer su nedavna događanja u Afganistanu i Bidenovo pilatovsko pranje ruku nakon toga. 

Ovu politiku, kakvu promoviraju Biden i Palmer, nije bilo moguće provesti niti prije deset-petnaest godina, a kamo li danas, kada Aleksandar Vućić bez ikakva zazora demonstrira silu na Kosovu. Ili kada srpsko-ruska politika nasilno pokušava istrgnuti Crnu Goru ispod krila NATO pakta. Dakle, Republika Srpska niti pod razno neće pristati na famozno brisanje "etničkih prefiksa", što je jasno svakome.

A niti hrvatska, ako ih itko išta bude i pitao, zbog kalkulantskog karaktera te politike, jer bi to značilo potpisivanje vlastitog nestanka, jer su upravo "etnički prefiksi", i ono što stoji iza njih, jedini garant opstanka ostatka ostataka jedne višenacionalne zajednice i posljednja crta obrane pred sve agresivnijim i iracionalnijim bošnjačkim nacionalizmom, zbog čega je, uzgred, Milorad Dodik danas vjerojatno najomiljeniji političar među hrvatskim biračkim tijelom.

Discipliniranje Dodika donošenjem "Inzkovog zakona" o negiranju ratnih zločina pokazalo se kao kolosalan promašaj. Taj zakon samo je otkrio da je car gol. Ili je to bila samo igra jedne strane, da bi se unaprijed otupila politika Europske unije prema Bosni i Hercegovini, a sve u kontekstu tog tihog rata između "pragmatičnog" SAD-a i slabašne Europske unije? Da se tu radilo o  namjeri? O svjesnom sijanju kaosa? Po onom stihu iz jedne turbofolk pjesme: "Nije greška, već namera moja"?

U svom tom sada već višedesetljetnom rašomonu jasna je i nedvosmislena jedino pozicija Republike Srpske, čiji političari, bez obzira kojoj stranci pripadali, ne prave razliku između politike Europske unije i politike SAD-a, po onoj staroj narodnoj izreci: Ono pas, a ono mu brat. S druge strane, na potpuno suprotnom polu stoji iracionalna politika bošnjačkih nacionalnih stranaka, i "lijevih" i "desnih", bez izuzetka, koje, kao u nekoj bizarnoj partiji šaha, daju kraljevstvo za hrvatskog konja, očekujući pritom da ih svi vide kao pobjednike i moralne arbitre.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.