Masovna scena: Pokazna vježba razlika

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Malo nakon što je formirana aktuelna i jedva držeća Vlada Republike Crne Gore, jedan je opozicioni zastupnik prigovorio predstavnicima parlamentarne većine da su na svim, ali svim mjestima, od premijerskog do vodećeg u ministarstvu izmišljenom zbog apetita koalicionih partnera, osobe koje se ne izjašnjavaju kao etnički Crnogorci ili Crnogorke. Uzvratio mu je, u roku odmah, Dritan Abazović, potpredsjednik Vlade, inače etnički Albanac, rekavši kako je Crna Gora građanska država i da je nepristojno na taj način klasificirati aktere izvršne vlasti.

Crna Gora je u mnogo čemu slična Bosni i Hercegovini. I ona je multietnička, multireligijska, multiopljačkana i ima priličan broj građana koji je doživljavaju kao prolaznu nepogodu. Također, i u Crnoj Gori postoje stranke organizirane na etničkom principu: takve imaju i Srbi i Bošnjaci i Hrvati i Albanci, zapravo svi osim onih što se osjećaju Crnogorcima i Crnogorkama.

Milo Đukanović, moćni, dugogodišnji predsjednik te države i lider žilave Demokratske partije socijalista građansku je Crnu Goru održavao kao nezvanični nastavak predratne Bosne i Hercegovine drugim sredstvima. Vjerovatno najkapacitiraniji i najvještiji balkanski lider godinama je, ma decenijama, držao sve poluge vlasti tako što je dio moći ustupao svojim saveznicima iz nacionalnih bošnjačkih, albanskih i hrvatskih stranaka. Iako Ustav Crne Gore ne garantira nikome ništa na osnovu narodnosti, Đukanović je malobrojnije etničke zajednice čuvao na svojoj strani, vodeći računa da iz podjele postizbornog plijena izađu zadovoljni i, posljedično, odani i njemu i ideji moderne Crne Gore.

Ono što ćemo ovom prilikom nazvati međunacionalnom ljubavlju iz suverenističkog interesa, funkcioniralo je tako da je sarajevski profesor Enver Kazaz kazao kako je bolje biti Bošnjak u Crnoj Gori nego u BiH. Isto, da ne bude zabune, važi i za Hrvate, dok Albance kao politički faktor mi nemamo.

Bosna i Hercegovina je, da ponovimo, u mnogo čemu slična Crnoj Gori - osim po famoznoj konstitutivnosti koja Bošnjacima, Srbima i Hrvatima u BiH garantira jednaka politička prava bez obzira na brojnost.

Bakir Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije je, znamo, svakakav, ali nije glup k'o točak. Vidi i on da u dijelu famozne međunarodne zajednice postoji volja da se, kažimo tako, BiH pojednostavi, da se kolektivna prava zamijene pojedinačnim i da se konstitutivnost ili ukine ili preformatira na način da, suštinski, postoji u teoriji.  

Vidi ili, preciznije rečeno, zna Izetbegović još nešto: da za takvu promjenu nije dovoljna samo bošnjačka dobra volja, već je neophodna i ona hrvatsko-srpska koje ili uglavnom nema ili je nema nikako.

E, upravo je Izetbegović ovih dana pisao čelniku Hrvatske demokratske zajednice, Draganu Čoviću, u slobodno vrijeme akademiku, informirajući ga da su se, kako je rekao, iscrpili pregovarački kapaciteti SDA i HDZ-a i da razgovore o promjeni izbornih pravila on može nastaviti jedino u širem društvu, onom u kojem će biti i predstavnici drugih parlamentarnih stranaka, od SDP-a i NiP-a, pa sve do SDS-a.

Čović mu, koliko je poznato, nije odgovorio, kao što ni, recimo, Predrag Kojović i Fahrudin Radončić nisu dobili pozive za razgovore na ovu, vječnu temu, trajniju od najlonske kese i nuklearnog otpada zajedno.

Sveparlamentarna ili kako već zamišljena, ali svakako šira rasprava o izmjenama Izbornog zakona, teško da će se ikada dogoditi, a ako je nekim čudom bude ili će trajati oko pet minuta ili će - što bi već bilo važnije - poslužiti čisto da se vide razlike na samo jednoj strani, onoj bošnjačkoj i (samoproglašenoj) bosanskoj.

U eventualnoj građanskoj Bosni i Hercegovini teorijski bi – naravno i praktično – bilo moguće da, gotovo kao u sadašnjoj Crnoj Gori, vlast obnašaju Srbi, Hrvati i famozni ostali, no ne zato što su Srbi, Hrvati i ostali, već zato što su stranke kojima pripadaju formirale većinu i potvrdile mandatare i ministre. Sa takvim raspletom, sudeći prema njegovoj višedecenijskoj upornosti, knjigama i tekstovima koje je napisao, nikakvih problema nema, recimo, ideolog Naše stranke Tarik Haverić. Kada bi, dakle, njemu neko prigovorio kako su Bošnjaci manjina na raznim funkcijama, on bi komotno mogao parafrazirati Abazovića.

E sada zamislimo kako bi poslije nekih izbora u nekoj građanskoj BiH na kojima bi većinu vlasti osvojili Srbi, Hrvati i ostali, reagirao Bakir Izetbegović. Onaj Bakir Izetbegović koji, kao, brine o građanima dok prebrojava nebošnjake u administraciji i na silnim entitetsko-državnim funkcijama. Pitanje je, da skratimo, da li bi nervni slom dobio u četvrtak poslije večere ili u petak poslije džume? I da, to je pitanje – retoričko.

Dva su moguća razloga Izetbegovićevog manevra: prvi i izvjesniji je traženje načina da se pregovori o promjenama Izbornog zakona uopće ne nastave, a drugi i lukaviji je pokušaj da se ostali akteri političkog života iskoriste bez obzira na ishod natezanja. Ukoliko bi, dakle, iz svega Čović izašao zadovoljniji od Izetbegovića, potonji bi imao okvir da krivicu za politički poraz ispostavi SDP-u, NS-u, SBB-u, NiP... No, u slučaju da on, Izetbegović, prođe bolje od svog hercegovačkog partnera za sva vremena, samom činjenicom da je bio inicijator masovnih okupljanja sve bi zasluge mogao pripisati sebi i svojoj stranci u sporom raspadu. 

Broj ili važnost povoda za neku inicijativu ne mora nužno, a kod nikada i nikako, utjecati na ishod procesa koji poslije te inicijative slijede. Tako će, eto, i Izetbegovićevo pismo Čoviću, baš kao i sve što u njemu piše, završiti u kompjuteru šefa SDA i... I eto, to je to.

Uostalom, sve smo bliži izbornoj godini, onom vremenu u kojem će se strah od drugih koristiti masovnije od antidepresiva i vitamina D u tabletama. Ili, riječima starijeg Izetbegovića rečeno: mirno spavajte, ništa dobro biti neće.

Na loše smo, srećom, navikli.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.