Mevlud u Sarajevu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Sedamdesetih, kada bi se negdje uz Vrbasku dolinu, na potezu od Donjeg do Gornjeg Vakufa, dugom nekih tridesetak kilometara, proslavljao Mevlud (blagdan rođenja Poslanika Muhameda, op.a.), moja je starija sestra na prastaroj Singerici koja se pokretala nožnom pedalom, kao jedina priučena krojačica u selu, danima prije seoskim djevojkama, muslimankama, šila nove haljine, suknje ili dimije koje bi one prvi put odjenule upravo na Mevlud.

Ovo mi padne na pamet svaki put tokom održavanja Sarajevskog filmskog festivala (SFF), pošto je ovaj festival, što u kontinuitetu traje nekih desetak godina, uz ljude iz filmskog, uključila i političare i ljude iz estradnog polusvijeta, pretvorivši nekada respektabilnu filmsku smotru u neprikosnoveni regionalni vašar taštine.

Mali leksikon beščašća

Prema imenima političara, od Jadranke Kosor pa do Maureen Cormack, bivše američke veleposlanice u BiH, koji su svih ovih godina prošetavali sarajevskim tepihom, mogao bi se napisati mali leksikon beščašća ovih prostora, doduše necjelovit, jer tu nedostaju bosanskohercegovački srpski i hrvatski "moćnici" koji upravi SFF-a nikada nisu bili košer.

Nagledali smo se svih ovih godina "naših" političara i njihovih međunarodnih mentora, koji zajedno sa suprugama odjevenim u svečane, mevludske oprave, prolaze crvenim tepihom koji se "tradicionalno" postavlja ispred sarajevskog Narodnog pozorišta tokom trajanja SFF-a, i koji svih ovih godina raspaljuje maštu naših posvuduša, od Bože Vreće, koji je postao inventar SFF-a, pa do Jelene Karleuše i Maje Šuput.

Prolaze političari i diplomati puževim korakom crvenim tepihom, uživajući u svojih bizarnih petnaest minuta slave, u formacijama dvoje po dvoje, dok oko njih sijevaju blicevi fotografskih aparata. Što se događa u glavama tih ljudi? Jesu li svjesni da se kite tuđim perjem i osjećaju li se pritom imalo neugodno? Čisto sumnjam, jer se u suprotnom ne bi ni našli tu, blamirajući se, maštajući pritom o alternativnoj prošlosti u kojoj su bili velike holivudske zvijezde, ili u najmanju ruku Robert Altman, Francis Ford Coppola ili Alfred Hitchcock.

Koraca crvenim tepihom, tako, gazeći vojničkim korakom gledajući pritom vizionarski u daljinu, poput Tita iz jedne Nazorove pjesme, Michael Murphy, američki veleposlanik u Bosni i Hercegovini, poznati sineast, jedan od viđenijih redatelja naše tužne svakodnevnice. Klasik, rekli bismo. Sklopljenih očiju, dok koraca osvijetljen bezbrojnim blicevima, zamišljajući pritom da koraca crvenim tepihom postavljenim ispred holivudskog Dolby Theatrea, Michael zamišljeno mrmlja: "And the Oscar goes to... Michael Murphy..."

Kićenje tuđim perjem

"Pistom" je ove godine prošetao još jedan "maneken" sumorne bosanskohercegovačke stvarnosti, visoki predstavnik Christian Schmidt. O čemu je Schmidt razmišljao dok je hodao po tepihu? Isto što i Murphy? And the Oscar goes to... Christian Schmidt? Predstavljaju li slični estradni derneci devalvaciju ugleda međunarodnih institucija u Bosni i Hercegovini, koje se, nemajući nikakav rezultat iza sebe, populistički kite tuđim perjem? Pa makar ono bilo i lažno, paunovsko?

Od bjelosvjetskih posvuduša, kojima je crveni tepih prirodno okruženje, ove godine su nas posjetili ostarjela Christiane Amanpour u lovu na izgubljenu "bolju prošlost" i Bono Vox. Bilo je tužno vidjeti Voxa na crvenom tepihu. Podsjećao je na dječaka koji je u gužvi izgubio roditelje, pa ih pogledom traži. I on je tu, rekao bih, bio u potrazi za boljom prošlošću, za vremenom u kojemu je rock and roll još uvijek bio živ, podsjećajući pritom na vlastitu karikaturu. Je li Bono Vox u tim trenucima bio svjestan toga da u svoj toj masi, koja mu frenetično aplaudira, možda ne postoji nitko tko voli njegove besmrtne pjesme? Da takvi odnekle sa strane nezainteresirano i s blagom sjetom promatraju njegovo prostituiranje?

Fascinacija političara filmom, jer su motivi uprave SFF-a o političarima na crvenom tepihu isključivo političke, odnosno dnevno-političke prirode, seže u same početke filmske industrije. Postoji uvriježeno mišljenje da je Holywood učinio mnogo više za američke imperijalne ambicije od američke vojske, stvorivši mit o pravdoljubivoj Americi koja na tenkovima zavodi bolji i pravedniji svijet, usprkos otporu nezahvalnih "domorodaca".

Poznat je i slučaj Hitlerove propagandistice Leni Riefenstahl, autorice vrhunskih filmskih ostvarenja koja su propagirala snagu novog, "arijevskog čovjeka". Njezin propagandni film "Olympia", snimljen 1938. godine, i danas u umjetničkom smislu slovi kao najbolji propagandistički artistički uradak ikada snimljen. Od njezinih sugestivnih kadrova Hitlerovih falangi, koje su se spremale pokoriti Europu, na trenutak bi osjetili strahopoštovanje koje bi prešlo u ledeni strah.

Staljin je, također, bio veliki "pobornik" filma, jer je shvatio ogromni propagandni potencijal filma kao široko dostupnog i popularnog medija. "Oklopnjača Potemkin" ruskog redatelja Sergeja Ejzenštejna, snimljena daleke 1925. godine pod budnom paskom Staljinovih revizora, slovi kao jedan od najboljih i najvažnijih filmova u povijesti.

Najdalje je u tome otišao talijanski fašistički diktator Benito Musolini, koji je, po uzoru na velike holivudske filmske kuće iz tog vremena, 1935. godine osnovao filmski studio Cinecitta. Musolinije ambicije su bile nezajažljive: namjeravao je od Cinecitta stvoriti najveći filmski studio u Europi.

Dežurni skanadal

Posljednjih godina, uz financijsku potporu Telekoma Srbije, koji je u držanom vlasništvu, srpska je kinematografija po broju snimljenih filmova i serija doživjela nevjerojatnu ekspanziju. Telekom Srbije bio je neposredni sudionik ovogodišnjeg dežurnog skandala na SFF-u, kojega je, u najboljoj maniri "kulture otkazivanja", i to one naše, "antifašističke", inicirao notorni Dragan Bursać nakon što je u propratnom programu CineLink prikazan trailer novog filma srbijanskog redatelja Radoša Bajića "Heroji Halyarda" koji govori o spašavanju savezničkih pilota tokom Drugog svjetskog rata od strane četnika Draže Mihailovića. Premijerno prikazivanje ovog filma najavljeno je za listopad ove godine. Treba podsjetiti da se ovaj redatelj "proslavio" serijom "Ravna Gora" iz 2013. godine, koja se revizionistički bavi ravnogorskim četničkim pokretom Draže Mihailovića.

Na koji način uprava SFF-a bira političare koji će proći "pistom" sarajevskog crvenog tepiha? Vrijedi li i u ovom slučaju ona poznata američka maksima po kojoj nema "besplatnog ručka", koja u našoj, lokalnoj varijanti glasi: Sve se vraća, sve se plaća. Nakon što je svojevremeno prošetala crvenim tepihom SFF-a, Jadranka Kosor se preko noći pretvorila u jednog od najžešćih pobornika "građanske Bosne i Hercegovine". Je li ona na taj način samo vraćala "dug", jer ne postoji nikakav scenarij, bez obzira koliko bio nategnut, po kojemu bi se ova bivša političarka mogla naći tu, u Sarajevu, kao gošća SFF-a?

Ove godine se crvenim tepihom prošetao i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, zajedno sa suprugom odjevenom u mevludsko izdanje. Je li Tomašević nova akvizicija sarajevskog "građanluka"? Po uzoru na Jadranku Kosor ili Stipu Mesića? Pretpostavljam kako ćemo to vrlo brzo saznati.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.