Mjerenje vremena: 20 ili 200 godina čekanja

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Gostujući kod Aleksandra Stankovića u emisiji Hrvatske televizije „Nedjeljom u dva“, bivši član Predsjedništva, predsjednik Vijeća ministara i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Mladen Ivanić, rekao ja kako vjeruje da bi do spuštanja tenzija došlo kada bi međunarodne institucije poručile ovdašnjoj političkoj eliti da u narednih dvadeset godina nema i neće biti nikakvih „ozbiljnih promjena u smislu Ustava“.

Dvadeset godina nije malo vremena: za te dvije decenije od bebe postane student druge godine fakulteta, toliko se dobije za izuzetno ozbiljno krivično djelo, otplati povelik kredit ili, u nekim slučajevima, ostvari respektabilna karijera.

Ove, 2020. prvi će puta na lokalnim izborima glasati rođeni od prvog januara do kraja septembra 2002. Te su godine, da podsjetimo, održani prvi poslijeratni opći izborima na kojima je birana vlast čiji će mandat trajati uobičajenih četrdeset osam mjeseci. Neki je genij, naime, smislio kako bi bilo dobro da se ti opći izbori odmah iza rata održavaju svaka dva ljeta. Trebalo je to, valjda, razviti pluralizam, ojačati opozicione stranke i, posljedično, oslabiti one što su u ratu imali vlast na različitim dijelovima BiH. Plan je, možda, bio dobar, ali je u izvedbi epski propao: u Predsjedništvo su 2002. ušli rahmetli Sulejman Tihić iz SDA, te Dragan Čović iz HDZ-a i Mirko Šarović iz SDS-a. Njihove su stranke, naravno, imale i parlamentarne većine u entitetima i na državnom nivou.

Rođeni 2002., da ponovimo, sada pune osamnaest, stiču pravo glasa i vozačku dozvolu, završavaju srednje škole i ulaze u svijet onih koji odlučuju i odlučivat će. Za famoznih Ivanićevih dvadeset godina, bit će to tridesetosmogodišnjaci i tridesetosmogodišnjakinje sa diplomama i zanatima, poslovima, obiteljima, stanovima u vlasništvu banaka, automobilima na leasing, implantatima u vilicama i tablicama sa kalorijskom vrijednošću hrane zakačenim za frižider magnetima iz Makarske i Londona, Moskve i Istanbula.

Oni i one, bude li im politika profesija, svjedočili bi - zajedno sa vršnjacima koji su postali pedijatrice i arhitekti, keramičari i frizerke - isteku roka u kojem nije bilo nikakvih „ozbiljnih promjena u smislu Ustava“, samo što bi ih čekao upravo taj posao – posao ozbiljnih ustavnih promjena u Bosni i Hercegovini.

Ako Mladen Ivanić stvarno misli da će 2040. biti drugačije nego 2020. ili 2002., onda je stvarno ispao iz forme, uljuljkujući se na poziciji počasnog predsjednika Partije demokratskog progresa.

Današnji osamnaestogodišnjaci i osmanaestogodišnjakinje, a budući tridesetosmogodišnjaci i tridesetosmogodišnjakine,ne odrastaju u nekoj paralelnoj BiH, iza vremenskog portala i u svijetu u kojem obitelji nisu osnovne ćelije društva poluistina, škole tvornice neznalica, fakulteti socijalne ustanove, a mediji megafoni onih politika na čijem im području rade oglašivači.

Djeca koja ne vole da ih se tako zove i koja će ove jeseni prvi puta sa ličnom kartom na izbore, već su – izuzetaka, naravno, ima – formatirana za osobe kontinuiteta. Odgojeni su u tri dominantna narativa, opismenjena u školama čiji su holovi ukrašeni kao pomoćni objekti džamija i crkava, znaju, itekako dobro znaju na čijem teritoriju žive i kako se, ukoliko su u manjini, trebaju ponašati. Većina je, kao i uvijek i kao i drugdje, komotna.

Dvadesetogodišnji moratorij bi možda, samo možda, spustio tenzije na koje smo mi koji prvo glasanje pamtimo k'o kroz maglu ionako navikli, ali sigurno ne bi promijenio klimu u kojoj najbolje uspijevaju radikali i njemački agenti u potrazi za radnom snagom. Nemogućnost izazivanja krize insistiranjem na nerealnim ustavnim rješenjima ne podrazumijeva i nestanak drugih problema sa poznatim krivcima. Gradivo je, naime, već utvrđeno, pozicije su poznate, neprijatelj definiran, historija konzumirana u propisanim dozama i bez pouke, a to što se eventualno vjeruje kako nema kolektivne krivice, ne znači ništa: uvjerenost u nevinost kolektiviteta kojem se pripada i svetost njegovog cilja neostvarenog na bojnom polju je neupitna, pa tako puta tri.

Dvije decenije u kojima po naredbi neće biti nikakvih „ozbiljnih promjena u smislu Ustava“ – ne bi ih bilo ni bez dekreta, samo što bi se o njima govorilo od non do stop – mogu služiti tek održavanju plamena u društvu, odnosno društvima, na čekanju da se rat okonča drugim sredstvima. I ne samo okonča, već i da se u njemu ostvari konačna pobjeda.

Puno prije Ivanića, jedan manje poznati pisac sa prijelaza stoljeća je predlagao slično, sa nulom više i pod uslovom da u narednih dvjesto godina postavimo rekord tako što nećemo zaratiti niti jednom. Rasplet, istina, nije prejudicirao, vjerujući da su dva vijeka dovoljna za dostizanje evolucijskog nivoa na kojem se razgovara bez skrivenih namjera, želje da se ostale preigra i dobije ne općenito najbolje, već ono rješenje koje je najbolje za jedne, ma kakve to posljedice imalo za druge.

Bude li sreće, koja je kod nas deficitarna roba, tek tada, u baš dalekoj budućnosti, neki će muškarci i žene sjesti i, za razliku od nas, svojim potomcima ostaviti zdrave posljedice dogovora koji neće imati rok trajanja do prve potrebe za konfliktom. Stvarnim ili zaleđenim na deceniju – dvije, na vrijeme koje će proletiti u ničemu, baš kao što je proletilo i još malo pa četvrt stoljeća od kraja rata.

Uzgred rečeno, rođeni tada već su dvadesetpetogodišnjaci i dvadesetpetogodišnjakinje, dva puta su izlazili na opće izbore – 2015. i 2019. – i evo vidimo šta je drugačije nego davne 2002. godine. SDA i HDZ su gdje su i bili, dok je SDS zamijenjen SNSD-om.

Zbilja veličanstvena promjena! Naravno na gore...

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.