Mrtvi su mrtvi: Djeca Sarajeva

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Srđan Puhalo u Sarajevu više nije omiljeni banjalučki sociolog i lucidni komentator strašne zbilje. Ni Jasmila Žbanić, izgleda, više nije „naša najveća umjetnica“. A može se, vala, i bez Muzeja ratnog djetinjstva i njegovog osnivača Jasminka Halilovića.   

Povod za progon iz medijskog prostora ili, u češćem i gorem slučaju, stavljanje ove trojke pred društvenomrežni i novinarski streljački vod je tekst u kojem je Puhalo zatražio, samo zatražio, potvrdu da je tokom opsade Sarajeva ubijeno 1601 djete, te ponudio novčanu nagradu onome ko mu tu cifru dokumentira. Jasmila Žbanić je fasovala jer je, za razliku od Puhala, insistirala na tome da institucije – policijske, pravosudne, ove i one – bez dodatnog honorara argumentiraju stari ili kažu novi broj najmlađih žrtava najduže opsade modernog doba. Halilović, kojem se upućenost ne može osporiti, je tek dodao da navedena cifra nikada nije dobila zvaničnu potvrdu.

"U najboljoj namjeri da se oda počast ubijenoj sarajevskoj djeci, stalno se potencira jedna činjenica koja, jednostavno, nije dokazana, a to je da je u Sarajevu ubijeno 1601 dijete. Prema istraživanjima koja su dokumentirana, ubijeno je mnogo manje djece, a taj broj varira od institucije do institucije, ali nije ni blizu ovog broja. Mediji u Sarajevu znaju da taj broj nije utemeljen na pouzdanim istraživanjima, ali i dalje bez bilo kakvog zazora prenose netačne informacije", napisao je Puhalo.

Je li, dakle, Srđan Puhalo negdje rekao da je ubistvo 1601 djeteta ratni zločin, a ubistvo njih 524 – a toliko je imena na spomeniku mrtvoj djeci Sarajeva – cool?

Da li je, da nastavimo u sličnom tonu, do jučer omiljeni twitteraš možda kazao kako to što ne postoji čvrst dokaz o 1601 likvidiranom djetetu znači i da opsada Sarajeva nije trajala 44 mjeseca, već dva-tri dana?

Ima li negdje, bilo gdje, u Puhalovom tekstu govora o tome da u Sarajevu nije bilo masakrirane djece ili da su ih smakli oni što su grad branili, dakle Armija BiH, a ne oni što im je JNA ukopala položaje, odnosno Vojska Republike Srpske?

Piše li, slučajno, Puhalo o tome da postoji prihvatljiva i neprihvatljiva brojka djece gađane haubičkim granatama i snajperskim zrnima?

Da li je, treba se i to zapitati, Srđan Puhalo istakao kako 500 i nešto mrtve djece kazuje da je u Bosni i Hercegovini vođen građanski rat, a 1601 da je, ipak, bilo riječi o agresiji?

Ima li, da ispitivanje privedemo kraju, u bilo kojem tekstu Srđana Puhala jedne jedine riječi o tome da su djeca legitimne vojne mete, pa posljedično ne mogu biti žrtve ratnog zločina?

Pitanja je niz, a odgovor jedan i ima cijela dva slova: N i e.

„U akademskim raspravama govoriti o broju ubijenih tokom ratova ne znači banalizirati zločin. Naprotiv, to znači ukazivati na brutalnost zločina, ali se pri pokušaju utvrđivanja broja ubijenih ne smije oslanjati na emocije. Iza svakog broja stoji konkretno ime i prezime ubijenog djeteta i to se ne može promatrati odvojeno jedno od drugog. To samo znači da istraživanja treba nastaviti sve dok se ne utvrdi ime i prezime svakog ubijenog djeteta. Nijedno ubijeno dijete ne smije biti zaboravljeno“, izjavio je, komentirajući Puhalov tekst i zapjenjene reakcije na njega, historičar Husnija Kamberović.

"Zašto preuveličavati broj žrtava? Zar je nekome malo 3176  i volio bi da je više ubijenih u Prijedoru? Ili ona 524 imena na spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva? Zar je to malo, možete li vi uopšte zamisliti koliko je to mnoštvo, 524 mrtvih mališana? Zar nije odnos srpskih nacionalista i pojedinih ostrašćenih političara prema brojevima u Jasenovcu više nego mjerodavan da to nigdje ne vodi osim u negiranje i besmisao žrtve kao takve? Ako se ovo pitanje koje je postavio Srđan Puhalo, ne shvati dobronamjerno u Sarajevu, u gradu gdje još jedino postoje kakvi-takvi naučni i materijalni potencijali, i ako se tamo institucije ne prihvate ozbiljno popisa žrtava i utvrđivanja svih drugih činjenica koje nisu obuhvaćene u sudskim postupcima, onda ne znam kakve šanse u suočavanju imamo mi u malim sredinama poput Prijedora", piše na portalu Prometej.ba Edin Ramulić, dugogodišnji aktivista i uporni istraživač ratnih zločina u prijedorskom kraju.

No, lovce na žive glave i samoproglašene distributere etiketa na kojima, ovisi o potrebi i nacionalnosti etiketirenog, piše „izdajnik“, „genocidan“ ili „UZP-ovac“, Ramulić i Kamberović zanimaju koliko i ekonomska situacija u Demokratskoj Republici Kongo, ako ne i malo manje.

Kultura sjećanja koja se, umjesto utvrđivanjem činjenica, bavi sustizanjem velikih brojki, pretvara se u tvornicu mitova zasnovanih na političkim i karijernim potrebama, te neizbježnoj, kasnijoj zloupotrebi. Upravo je o tome i pisao Ramulić: zahvaljujući pumpanju broja ubijenih, te posljedičnim, histeričnim reakcijama na brojke bliže stvarnim, ispalo je kako je ustaški logor Jasenovac bio strašan samo zato što je u njemu likvidirano 700.000 zatočenika, a ne zato što je postojao i bio legaliziran rasnim zakonima NDH-a, zahvaljujući kojima je samo na tom mjestu umoreno na desetine – ne i stotine – hiljada ljudi jer su bili Srbi, Jevreji, Romi i komunisti.

Neće, naime, opsada Sarajeva postati ni kraća ni blaža ako se ispostavi da je u njoj ubijeno 522 ili 1005 djece, kao što neće – jer ne može – postati gorom ako se utvrdi da su vojnici Vojske Republike Srpske ubili 2821 djete.

Pakao kojeg je glavni grad preživio bio je toliki da, kako je jednom rekao pisac Aleksandar Hemon, Sarajevo nikome ne duguje ništa. Tačnije, nikome osim sebi i ništa osim istine. Nema, jednostavno nema te brojke koja može promijeniti činjenicu da je sarajevska opsada bila planska, duga i paklena, te da su za ta grozna 44 mjeseca počinjeni brojni i masovni ratni zločini nad civilima gađanim u redovima za hranu i vodu, na igralištima, u bolnicama, u pokušaju da odu na posao ili obiteljsko srebro zamijene za litar ulja i dvije konzerve nepoznatog sadržaja i datuma proizvodnje.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.