Show: Prvo činjenice, pa onda posljedice

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dobrim se glumcima aplaudira čak i ako su predstave u kojima igraju loše. Osim ako nije riječ o monodramama za koje su pisali dramski tekst i sami sebe režirali. No, i tada postoje iznimke: loš tekst, grozna gluma i očajna režija ne smetaju kada je na sceni Zoran Milanović, a u publici Dragan Čović i njegovi favoriti iz Hrvatskog narodnog sabora. Tako je, eto, predsjednik Republike Hrvatske ipak dobio ovacije iako je njegov performans klimav, što se već ne može reći za posljedice koje, istina, on neće snositi.

Nekoliko dana prije nego će Centralna izborna komisija potvrditi ono što je već bilo i poznato i neizbježno – dakle datum općih izbora u Bosni i Hercegovini – Zoran Milanović je rekao kako će uložiti veto na prijem Švedske i Finske u NATO i držati se toga sve dok se Hrvatima u BiH ne daju pisane garancije o promjeni Izbornog zakona.

Nije mu, niti malo, smetalo to što Švedska i Finka još uvijek nisu zatražile prijem, zatim to što se o njihovom članstvu neće razgovarati na samitu predsjednika ili premijera, već ambasadora država članica, kao ni to što konačni stav Hrvatske ne verificira predsjednik, nego Sabor u kojem Milanović može računati na podršku četvrtine, u najboljem slučaju trećine zastupnika.

Drugačije rečeno: veto Zorana Milanovića na prijem Švedske i Finske u NATO ima jednaku težinu kao veto Zorana Milanovića na dolazak ljeta.

Da je neko drugo vrijeme, evo recimo proljeće 2021., Zoran Milanović bi svojim istupima jednako oduševljavao Čovića, Karamatića i slične, samo što bi sve to skupa trajalo kao jogurt, ako ne i malo kraće i imalo, u poređenju sa mogućim, gotovo benigne posljedice.

Onoga dana – 24. februara ili veljače – u kojem je Rusija napala Ukrajinu, svijet se okrenuo naopako i postavljena su nova, jasna pravila igre. Na onom što nazivamo Zapadom, dakle u Evropskoj uniji, Americi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Francuskoj i svim ostalim važnim članicama NATO-a, se očekuje bespogovorna lojalnost. Ko god je ne pokaže, u roku odmah dobija etiketu zastupnika interesa Vladimira Putina koji u Berlinu ili Washingtonu, Parizu ili Bruxellesu ima status kakav su nekada imali teroristi iz ISIL-a. A sa takvima se, mogli smo naučiti iz hollywoodskih filmova, ne pregovara.

Kako je, dakle, pukla prva granata u Ukrajini, tako je takozvana međunarodna zajednica primarni problem u Bosni i Hercegovini detektirala u Republici Srpskoj. Federacija je, jednostavno, ocijenjena kao manje važna u globalnim gibanjima u kojima bi se administrativni poslovi ruske gubernije na Balkanu obavljali u Banja Luci.

Za ovih sedamdeset i nešto dana, koliko već rat traje, nije se promijenilo ama baš ništa kod nas, ali jeste uokolo, samo što se Milanović ili pravi blesav ili ga eventualna šteta ne zanima. Kako bi bio uklonjen ili značajno umanjen maligni uticaj Moskve, u Crnoj Gori je izvedena operacija smjene vlasti koja je obesmišljavala članstvo te države u NATO-u i stvarna je moć po hitnoj proceduri vraćena onome u čije se rušenje itekako investiralo: Milu Đukanoviću. Novi premijer, Dritan Abazović, odabran je kao prelazno rješenje i to će biti sve dok sluša ili dok ga Đukanovićev DPS ne pomete na izborima.

Da Republika Srpska i dalje drži pažnju ne govore samo sankcije koje su nedavno uvedene njenim najvišim dužnosnicima i dužnosnicama, već i obraćanje Christina Schmidta – kojeg kao Visokog predstavnika ne priznaju Rusija i Mile Dodik, ali priznaju svi ostali, od Joe Bidena do Aleksandra Vučića – Vijeću sigurnosti UN-a.

„Vlasti RS-a još uvijek aktivno rade na potkopavanju države BiH, njenih nadležnosti i institucija, a time i Općeg okvirnog sporazuma za mir... Nedavno su se članovi Predsjedništva BiH razišli oko ukrajinske krize, budući da je Dodik bojkotirao sjednicu Predsjedništva nakon što su druga dva člana odbila raspravu o tom pitanju. Dodik je protestvovao zbog činjenice da je ambasador BiH pri UN-u Sven Alkalaj drugog marta, zajedno sa predstavnicima 140 drugih država članica u Općoj skupštini UN-a, glasao za zahtjev Rusiji da prekine svoje vojne operacije u Ukrajini“, naveo je, uz ostalo, Schmidt.

„Ratovi u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih bili su užasni, ali se širi međunarodni rizici koji su iz njih proizašli ne mogu porediti sa ovim“, rečenica je Timothy Garton Asha objavljena u „The Guardianu“ i već citirana na Bljesku. U prevodu i novom vremenu ona glasi: krize u bivšoj Jugoslaviji su mahom užasne, ali sve dok nemaju dodira sa širim međunarodnim rizicima, neka traju.

Status Švedske i Finske je, da skratimo, itekako bitan za međunarodnu sigurnost, dok Izborni zakon u Federaciji BiH jednostavno nije, a svaki ozbiljan pokušaj povezivanja ta dva problema podrazumijeva ne jednak tretman već, sasvim suprotno, uklanjanje manje bitne smetnje.

NATO neće, da se ne lažemo, zbog Milanovića kazniti Hrvatsku: on je, prema ovlastima koje ima, potpuno nevažan, dok je zemlja kojom predsjedava itekako važna, najprije zbog obale i luka u kojima bi Zapad radije vidio najveće jato najgladnijih morskih pasa ikada, nego rusku jahtu ili, to pogotovo, kakav vojni brod. Ne znači to, međutim, kako je NATO zbog sjajne pozicije Hrvatske spreman pristati na bilo šta što jeste ili se može smatrati ucjenom. Kada je već tako, a drugačije nije, neko mora biti kažnjen. Taj neko, da ponovimo, nisu ni Republika Hrvatska, niti njen predsjednik, već oni koje se percipira kao uzročnike Milanovićevih ispraznih najava.

O tome hoće li Švedska i Finska u NATO, odlučit će, prije svih drugih, Švedska i Finska. Ostale zemlje članice će, kada im se kaže, odluku samo prihvatiti. O tome hoće li se, kada, kako i u kojem pravcu, nastaviti pregovori o izmjenama Izbornog zakona u Federaciji neće odlučivati Bošnjaci, Hrvati, SDA, HDZ, Sarajevo i Zagreb, već Washington, Bruxelles, Berlin i Pariz i njihova odluka bi lako mogla biti direktna posljedica Milanovićevog performansa zbog kojeg će se račun ispostaviti na adresu Kneza Domagoja bb, 88.000 Mostar.

Vjerovanje hrvatskog predsjednika u to da će neko negdje potezom olovke promijeniti Izborni zakon na način koji zagovara i Dragan Čović, te da će ta odluka biti bespogovorno prihvaćena u Sarajevu, jednako je vjerovanju dobrog dijela aktera sarajevskog političkog života da će neko negdje potezom olovke etničku reprezentaciju zamijeniti građanskom, te da će to biti bespogovorno prihvaćeno u Nevesinju ili Posušju. A znamo da neće. Ni drugo, niti prvo.

Ako, dakle, u skorije vrijeme i Dragan Čović fasuje sankcije, a Visoki predstavnik, EU, NATO, ko god, važno je da je moćan, procijeni da je još uvijek važeći Izborni zakon u skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir i da ga, posljedično, ne treba čačkati, najmanje što Zoran Milanović zaslužuje jeste zahvalnica Željka Komšića. Ukoliko od 2010. nije mijenjao broj telefona kojeg je tada u imeniku imao i Komšić, možda mu dođe SMS-om ili na Viber.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.