NATOVANJE: Prokleta nemogućnost izbora

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ko je, kada, kako i ponajprije zašto odlučio da su bijeda, demografska kataklizma, kapilarna korupcija i trajna kriza srpski nacionalni interesi u Bosni i Hercegovini, trebaju reći, prvo Milorad Dodik, pa onda njegova opozicija u RS-u. Trebaju, ali znamo, ništa od toga. Baš kao što ni Bakir Izetbegović ni slova zucnuti neće o tome da je pristajanjem na usporavanje NATO puta BiH istovremeno potpisao dalji razvoj bijede, kontinuitet demografske kataklizme, održavanje na životu kapilarne korupcije i trajnu krizu kao redovno stanje. Dragan Čović, naravno, o svemu tome, o bijedi, demografskoj kataklizmi, kapilarnoj korupciji i trajnoj krizi, ne planira trošiti riječi. On je, naime, jedini u win – win situaciji nakon potpisivanje trojnog pakta u kojem je i dio na osnovu kojeg je teško biti siguran ko koga planira primiti: NATO Bosnu i Hercegovinu ili Bosna i Hercegovina NATO.

Dođe li, a hoće, do novih komplikacija oko famoznog Nacionalnog godišnjeg plana, lider Hrvatske demokratske zajednice će reprizno kazati kako su NATO i Evropska Unija trajno opredjeljenje Hrvata u BiH, ali da Srbi ili Bošnjaci, ako ne i Srbi i Bošnjaci, uporno iznalaze problem za svako, čak i loše rješenje.

O malo čemu je ovdje tako besmisleno raspredati kao o tome treba li BiH ili ne nastaviti proces pristupanja vojnoj alijansi kojoj već daje svoje vojnike, čije su snage pod raznim imenima prisutne u nas od kraja 1995. i iza koje stoji politika zbog koje možda nije izbio mir, no sigurno jeste stao rat.

Ko god danas, u vrlom novom svijetu u kojem ne postoje NATO i Varšavski pakt, već NATO i Rusija sa svom silom kupljenih saveznika, zagovara nekakvu vojnu neutralnost, taj ili nema pojma o čemu govori ili se ruga tuđoj pameti. To što nepripadanje NATO-u ne znači nužno i život pored ruskih vojnih baza i uz zvuke Putinove avijacije, nama znači malo. Kao što i mi, iz pozicije Moskve gledano, Rusiji značimo taman toliko da nije spremna zaratiti, ali jeste pomoći da sve ostane navlas isto.

Za Bosnu i Hercegovinu, oba njena entiteta i sva tri naroda, za Dervu Sejdića i Jakoba Fincija, za ostale nepriznate manjine i kakvu – takvu budućnost, ne postoji dilema oko NATO-a. Jednostavno rečeno, izbora nema, osim ako se pod izborom ne podrazumijeva odlučivanje između nastavka patnje i makar minimalnih promjena na bolje – promjena koje ne mogu zahvatiti Bošnjake i Hrvate i u isto vrijeme zaobići Srbe.

O tome šta smo mi Rusiji i šta nam Kremlj želi, već smo pisali na Bljesku, citirajući Maksima Samorukova, analitičara moskovskog odjeljenja američkog think-thanka Carnegie i autora analize pod naslovom „Ruska taktika prema Balkanu“: „Rusija definitivno razumije da je Balkan većim dijelom Zapadni, Crna Gora je već članica NATO-a, Makedonija će to uskoro postati. Srbija će, pak, usko surađivati s NATO-om, ali ne i službeno. U stvarnosti su NATO i Srbija saradnici, trenutno na najvećem mogućem stupnju nego ikada do sada. Vučić je čest gost u Kremlju, ali to ništa ne znači. On to radi kako bi prikupio političke poene kod kuće. Jer da bi u Srbiji dokazao da si domoljub, trebaš doći u Kremlj, a to Vučić zna. Zbog toga je Rusiji sad važna Bosna i Hercegovina. Rusija je sretna sve dok je u BiH status quo, odnosno sve dok je stanje nepromijenjeno. Ako bi u BiH došlo do napretka i stabilizacije, onda bi Rusija izgubila utjecaj. Ona podržava paraliziranu Bosnu...“

Kako, da ponovimo, napredak i stabilizacija ne mogu zaobići Srbe, a zadesiti Bošnjake i Hrvate, e isto tako održavanje statusa quo ne može pogoditi samo najbrojniji i najmalobrojniji narod, dok će se treći na svom dijelu teritorija razvijati kao Japanci s Japanom u šezdesetim godinama prošlog vijeka.

Sve to, jer glup nije, zna Milorad Dodik i sve je ignorirao ili negirao, pretpostavljajući kako će mu opozicija djelovati ukoliko napravi makar i minimalan korak kojim će se BiH za milimetar približiti NATO-u. Drugačije rečeno, između onoga što Samorukov naziva napretkom i stabilizacijom i političkog mira, birao je ovo drugo, bez obzira na cijenu. Sada, nakon potpisivanja sporazuma iz kojeg nikome živom nije jasno hoće li se BiH baviti vlastitom budućnošću malo ili nikako, kompletna republičkosrpska opozicija je između prilike da napada svemoćnog šefa SNSD-a i mirenja sa onim za što su se neki od njenih aktera zalagali, izabrala prvo. Riječima Maksima Samorukova, status quo ili, u malo dužem prevodu, dalji razvoj bijede, kontinuitet demografske kataklizme, održavanje na životu kapilarne korupcije i trajnu krizu kao redovno stanje.

Ko se tu i koliko preigrao, znat ćemo za najmanje mjesec dana, a najviše do kraja godine. U isto ćemo vrijeme saznati i koliko su bili veliki ustupci Bakira Izetbegovića Miloradu Dodiku, te kakve su, a dobre nisu, moguće posljedice radikalnog usporavanja, odnosno odustajanja od pokušaja ulaska BiH u NATO.

Ukoliko izlazak iz dugogodišnje paraliziranosti, stabilizacija i napredak nisu vitalni, kolektivni, sveetnički interes u Bosni i Hercegovini, te ukoliko postoji spremnost da se nastavi tavoriti u agoniji, valjda sve dok Srbija ne uđe u NATO, te situacija, nekakva situacija u Republici Srpskoj ne sazrije, onda najmanje jedan narod - a najprije sva tri – ima lidere spram kojih su i najgori dušmani bolji izbor. Nije, naime, za nas NATO samo sigurnosno, već svako, pa i pitanje civlizacijskog opredjeljenja. Opcija b je da sve ostane kao i do sada. A to znači – pakao.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.