Nećemo mi niđe!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Bosna i Hercegovina će ostati ovakva kakva jest dovoljno dugo da će, gledajući iz perspektive naših jadnih, malih života, stvarno biti bacanje vremena nekome vjerovati da će se stvari stubokom promijeniti. Zacementirani sukob sadržan u famoznom Daytonskom sporazumu, sa svim svojim manama, ali i pokojom vrlinom, očito nitko ne želi razbijati iz armature, tako da će ova zemlja još dugo stajati zaleđena u vremenu i prostoru, između sna i jave, između mita i stvarnosti.

Kao pacijent kojeg održavaju na životu, ali mu se stanje teško poboljšava, naša zemlja će ležati i dalje u svom krevetu, čekajući da ozdravljenje dođe iznutra. Čekat će neke nove ljude, neke nove generacije, neke nove glave. Jer, ove trenutne baš i nisu za ozdravljenje. Sukob koncepata dovoljan je da ovu zemlju drži vječno zakočenom, a sudeći po majstorima koji se kunu u svoje koncepte, njima je svejedno koliko će to trajati, jer njima će zadnjima pasti dlaka s glave zbog toga.

Nadmudrivat će se i dalje isti ljudi, na isti način, oko istih tema. Vrtjet će se ukrug po tko zna koliko puta, novine će donositi vazda jedne te iste naslove i slati uvijek iste snažne poruke, ringišpil će se vrtjeti  i vrtjeti, spadat će s njega oni koji dođu do ruba…

Postavlja se pitanje, a o tome sam pisao i prije par kolumni, je li moguć nekakav novi, treći put, u ovoj zemlji? Je li moguće Bosnu i Hercegovinu reanimirati na način da ona postane posve drugačija zemlja, zemlja koja će konačno početi živjeti ono što joj je jedna od mogućih opcija, skupa sa svim svojim različitostima, ili ćemo se i dalje bockati, paliti jedni drugima papir među prstima, tužakati se, te činiti sve da jedni drugima postanemo sve veći i veći stranci? Što i jest jedan od najvećih problema današnje Bosne i Hercegovine.

Država koja je aranžirana prije četvrt stoljeća uspjela je uzgojiti društva koja se međusobno ne poznaju i ne razumiju – i samo je na pojedincu još ostalo da na svoju ruku nadvlada opće mišljenje o drugome, taj skup čvrsto zaključanih predrasuda kojima se hrane generacije. Koliko pojedinaca je u Bosni i Hercegovini spremno izdignuti se iznad toga, koliko njih je spremno ne ići linijom manjeg otpora? Nažalost, taj broj ne znamo, ali ostaje sumnja da takvih i nema previše. Svakako ne dovoljno da se izbore na društvenoj i političkoj sceni i pitanje je što budućnost donosi?

Odumiru li generacije koje su još uvijek spremne razmišljati izvan kutije i prepuštaju mjesto pilićima stasalima u nacionalnim inkubatorima kojima su određena mjesta u vlastitoj državi inozemstvo, a običaji drugog naroda prijetnja? Hoćemo li i narednih deset godina slušati standardne jadikovke o poštenom narodu kojeg političari kradu i drže u torovima, čime se skriva istina da zapravo narod i nema nešto protiv toga? Jer da ima, valjda bi se u ovih četvrt stoljeća nekako natjerao da barem nešto promijeni.

Limb u kojem je Bosna i Hercegovina se nastavlja. Jedina sreća je što u limbu nema rata. Jednako kao što nema tuluma na bolesničkoj postelji.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.