Njemački kišobran

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Posljednje izjave Zorana Milanovića o krizi u Ukrajini pretvorile su se u diplomatski incident, jer je zbog njih ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo na razgovor Anicu Džamić, hrvatsku veleposlanicu u toj zemlji. Ubrzo nakon toga Milanović se našao na "crnoj listi" ukrajinske nacionalističke stranke Mirotvorac koja na internetu objavljuje imena navodnih ratnih zločinaca i osoba koje djeluju protiv "nacionalne sigurnosti Ukrajine", što neodoljivo podsjeća na "novinske tjeralice" u Hrvatskoj početkom rata. Slično su reagirali i na Radiju Slobodna Evropa, anakronizmu iz vremena Hladnog rata, gdje su Milanovićevi stavovi promptno proglašeni proruskim. No je li to tako?

Što je to tako strašno izjavio Zoran Milanović? (Ovdje nećemo ulaziti u Milanovićeve motive, iako je jasno da su njegove izjave namijenjene prvenstveno Andreju Plankoviću.) Da se Hrvatska vojska ni na koji način neće upletati u krizu dođe li do eskalacije sukoba u Ukrajini, kako toj zemlji nije mjesto u NATO paktu, te kako je političku nestabilnost u Ukrajini potaknula Europska Unija 2014. godine poznatim događanjima na trgu Majdan. Milanović kao prioritet u navodi to da se ovoj zemlji ekonomski pomogne, te da se radi o jednoj od najkorumpiranijih zemalja u Europi.

Međutim, ono što je po mojemu mišljenju najvažnije navesti je dio Milanovićeve izjave u kojoj govori o ulazi SAD-a u ukrajinskoj krizi, kako "to nema veze ni s Ukrajinom ni s Rusijom, to ima veze s dinamikom američke unutarnje politike Joea Bidena i njegove administracije". Pod "dinamikom američke unutarnje politike" Milanović je vjerojatno mislio na pad rejtinga Joea Bidena nakon kraha u Afganistanu, što je dodatno ojačalo Donalda Trumpa.

Je li ukrajinska kriza, kako tvrdi Milanović, samo očajnički pokušaj Joea Bidena da popravi svoj rejting? Ne vjerujem da se radi isključivo o tome, ali sam uvjeren da je Milanović u dobroj mjeri u pravu. U filmu Adama McCaya "Ne gledaj gore", o kojemu se proteklih tjedana mnogo pisalo, redatelj američku predsjedničku administraciju prikazuje kao gomilu idiota kojima je jedina bitna stvar izborni rejting. Bez obzira što se radi o karikaturalnom, satiričnom prikazu, ta slika djeluje poprilično uvjerljivo. Je li Bidenu važnija "slobodna volja građana Ukrajine" ili dobivanje narednih izbora protiv sve jačeg Donalda Trumpa?

I što je zapravo glavni cilj NATO-va širenja na istok? Je li to "sigurnost Europe" po onoj kako je napad najbolja obrana? I što Ukrajina dobiva članstvom u NATO paktu, osim "statusa" primarne mete u nekom eventualnom sukobu? Članstvo u NATO paktu je jedno vrijeme bila gotovo stopostotna garancija ulaska u Europsku uniju, što je bio svojevrsni benefit. Međutim, i to se u međuvremenu promijenilo, pretvorivši se u lažnu mrkvu. Primjer Makedonije to na najbolji način potvrđuje, gdje Bugarska blokira pristup te zemlje, članice NATO pakta, Europskoj uniji, tražeći od Makedonaca da se faktički odreknu vlastitog identiteta.

Pravo Ukrajine da bira u koje će međunarodne asocijacije biti uključena je neosporno. Međutim, postavlja se pitanje koliko je to pametno. Eventualno članstvo Ukrajine u NATO paktu je otrovni, danajski dar, koji vodi tu zemlju u konfrontaciju s Rusijom, što može izazvati nesagledive posljedice. Prvenstveno po Ukrajince. Misli li netko da će bilo koja europska zemlja poslati svoje vojnike u Ukrajinu u slučaju eskalacije sukoba? Neće, u što sam uvjeren, ali je jedino Milanović smogao snage javno to izreći.

U svom odgovoru zbog stavljanja na listu ukrajinske nacionalističke stranke Mirotvorac, Milanović je izjavio: "Nisam pretjerao. Ukrajina ima problem. I sa separatistima, s kojima mora nastaviti razgovore. S njima treba razgovarati, a ne ići u konfrontacije s nuklearnom silom. Tko god ih na to potiče je šarlatan, a ima ih puno u EU."

Nešto slično je u svojoj izjavi izrekao i papa Franjo, zabrinut zbog rasta tenzija u toj zemlji. On je pozvao na političke pregovore koji u centar stavljaju "bratstvo umjesto stranačkih interesa". "S velikom zabrinutošću pratim rastuće tenzije koje prijete da zadaju novi udarac miru u Ukrajini i dovedu u pitanje sigurnost u Evropi s još većim posljedicama", rekao je papa. Pozvao je na molitvu za mir kako bi se politički pregovori usmjerili na "bratstvo ljudi umjesto stranačkih interesa" i kako "oni koji slijede svoje ciljeve na štetu drugih, preziru vlastiti ljudski poziv, jer su svi stvoreni kao braća".

U ruskim medijima, gdje je Milanović preko noći postao instant zvijezda, navedena je jedna teza koju ne bi trebalo lakonski odbaciti, kako se to čini sa svime što dolazi s ruske strane, kako je među članicama NATO-a u vezi s Ukrajinom došlo do velikog razmimoilaženja te da mnogi čelnici zemalja Europske unije razmišljaju na sličan način kao Zoran Milanović, ali se ne usuđuju javno to izreći.

Ima u ovome dobra doza istine. Nakon što je američka vlada donirala Ukrajini vojnu opremu, uglavnom protuoklopne rakete u vrijednosti od 200 milijuna dolara, Njemačka se "isprsila" s 5.000 kaciga, što je gradonačelnik Kijeva Vitalij Kličko, bivši boksački prvak, nazvao grubom šalom:

"Ostao sam bez riječi na ponašanje njemačke vlade. Ministarstvo obrane očito nije shvatilo da je nasuprot nama savršeno opremljena ruska vojska koja može početi drugu invaziju na Ukrajinu u bilo kojem trenutku. Kakvu će nam sljedeću pomoć Njemačka poslati? Možda jastuke?" izjavio je Kličko.

Jesu li njemačke kacige zapravo politička poruka, neka postmodernistička varijanta Trojanskog konja? Ili kišobrana iz filma "Melankolija" Larsa von Triera? U tom filmu Zemlji se približava planet čiji će udar uništiti sav život na planetu. Glavna junakinja filma i jedna djevojčica sklanjaju se ispod kišobrana da bi se na taj način "zaštitile" od kataklizme. Vjerujem da je o tome riječ, o političkoj poruci. Da se radi o istoj poruci kakvu je svojim izjavama poslao Zoran Milanović. Ovdje, dakle, govorimo o otvorenom licemjerju Zapada, odnosno Njemačke, o bešćutnoj ironiji, o samoživoj, egoističnoj politici kojoj je Sjeverni tok, odnosno nezamjeranje Putinu mnogo važnije od svih principa.

U svojoj prošloj kolumni, o kojoj je također bilo riječ o Ukrajini, ali iz naše, unutarnje perspektive, Emir Imamović Pirke spomenuo je riječi Svetlane Slapšak o jednom ukrajinskom kulturologu s kijevskog sveučilišta koji je rat na ovim, našim prostorima usporedio sa "svađom komšija u bloku" za razliku od "veličanstvenog i velikog sukoba ogromne Ukrajine s još ogromnijom Rusijom". Ova militaristička izjava se u principu svodi na onu mušku dilemu "u koga je veći", što je otvoreno prizivanje rata iz lagodnog zaleđa, kakvih smo se devedesetih i mi naslušali od raznoraznih "kulturologa" iz "minhenskih" ili "trogirskih bojni".

Iako spomenuti ukrajinski kulturolog bahato i s prezirom ignorira krvavo iskustvo balkanskih ratova, podsjetit ću na jednu od najbešćutnijih i najbesramnijih izjava iz devedesetih: "Srba ima dvanaest miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe." Naravno, radi se o izjavi Biljane Plavšić.

Pokušajmo ovu izjavu staviti u ukrajinski kontekst: Ukrajinaca ima 44 milijuna, neka ih dvadeset i dva milijuna pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima članstva NATO pakta. S njemačkim kacigama na glavi i američkim protuoklopnim raketama po granici, dodao bih.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.