Papin dar Dodiku - Posječeno stablo između susjeda

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svjedoci smo u našoj zemlji, a vjerojatno je to tako u svim zemljama samo se kod nas teže podnosi, kako se u svemu uzima samo ono što nam odgovara. Vidimo stvari koje želimo vidjeti, a oči zatvaramo pred onim što na bilo koji način može iskriviti našu sliku svijeta i nas samih u našim i tuđim očima. Čujemo ono što želimo čuti i često govorimo samo ono što mislimo da će drugima nagrditi uši i što bi u našim ušima napravilo takav eho da ne čujemo druge.

Začarani je to krug u kojem se godinama vrtimo i u kojem žmirimo i začipamo uši pred drugima ali i sebi samima. Krug je to u kojem se vrtimo a koji nam bespovratno odnosi vrijeme što smo ga mogli iskoristiti za bolje živote.

Nerazumijevanje

Nerazumijevanje kojem smo izloženi i kojeg smo i sami uzročnici, komplicira naše ionako nejednostavne živote i otežava nam življenje jednih pored drugih. Prečesto sebe stavljamo na prvo mjesto a da za to nemamo ni potrebe ni razloga i zanemarujemo da smo, u određivanju tronova, potpuno u krivu.

Veliki korak prema zbližavanju otuđenih ''strana'' svijeta napravili su početkom veljače veliki imam i šejh sveučilišta Al-Azhar u Kairu Ahmed al-Tajjib i poglavar Rimokatoličke crkve papa Franjo, koji su u Abu Dhabiju potpisali Povelju o ljudskom bratstvu radi svjetskog mira i suživota. 

U dokumentu se, između ostalog, navodi kako je cilj da Povelja ''bude znak bliskosti Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, kao i između svih koji vjeruju da nas je Bog stvorio da bismo se međusobno upoznali, međusobno surađivali i međusobno koegzistirali u ljubavi kao braća i sestre''.

U Povelji se navodi kako vjera upućuje vjernika da u drugome vidi brata i sestru da budu potpomognuti i voljeni. Mi, pak, htjeli to priznati ili ne, vjeru često stavljamo na prvo mjesto različitosti koje nas udaljavaju, umjesto da ih gledamo kao jednu od spona koje nas mogu približiti jedne drugima. Naime, ako smo svi toliko i različiti, povezati nas može činjenica da svi u svojim najtežim trenutcima pogled dižemo u nebesa i da svi tada jednako uzdišemo bez obzire koje Ime i kakvo dozivamo.

Udaljavanje života od suživota

Ono što svakako udaljava naše živote od suživota uporno je traženje razlika tamo gdje smo najbliži, a onda nas te potrage učine dalekima i jednih od drugih, i od nas samih ali i od Imena koje nas uči da smo svi isti.

U Povelji se navodi se kako je bratstvo pocijepano politikama ekstremizma i podjele, sistemom nezasićenog profita ili tendencijama netrpeljivih ideologija, koje manipuliraju sudbinama ljudi i naroda zloupotrebom njihovih bogatstava.

Kao jedan od najvećih uzroka krize modernoga svijeta navedena je ''neosjetljiva ljudska savjest, otuđivanje od religijskih moralnih vrijednosti te prevladavanje individualizma, praćeno materijalističkim filozofijama, koje oboguju čovjeka i dižu ovozemaljske i materijalne vrijednosti na mjesto uzvišenih i transcendentalnih načela''.

Sve to dovelo je, kako se navodi, do moralnog propadanja koje utječe na međunarodno djelovanje i slabi duhovne vrijednosti i odgovornosti. 

''Sve to pridonosi jednom općem osjećanju frustracije, izolacije i depresije, što mnoge ljude navodi da padnu u vrtlog ateističkog, agnostičkog ili religijskog ekstremizma, ili u slijepi fanatični ekstremizam, koji u krajnjoj liniji hrabri oblike ovisnosti te individualne ili kolektivne destrukcije'', navodi se, između ostalog, u Povelji.

U njoj se, kako navode potpisnici, žele braniti vrijednosti međusobnog uvažavanja, ljudskog bratstva i harmoničnog suživota, a ''dijalog, razumijevanje i raširena promocija kulture tolerancije, prihvaćanje drugoga i življenje zajedno s drugim miroljubivo, uvelike će pridonijeti smanjenju ekonomskih, društvenih, političkih i ekoloških problema, problema koji zaokupljaju veliki dio čovječanstva''.

Naša uloga

No, mi uglavnom se shvaćamo koliko je važna naša uloga kao male, ali ne nečvrste karike, u vezivanju jednih s drugima. To što mi mislimo da je sve na nekim višim razinama i da je dovoljno pružanje ruku pred kamerama i nad potpisanim dokumentima onih koji su naučeni da se smješkaju i poziraju, daleko je od istine.

Pravi koraci jednih prema drugima, s ušima spremnim na slušanje drugoga i očima dovoljno jakim da pogledamo u sebe, su na našim prizemnim razinama. Mi smo ti koji živimo svoje živote, a ne oni što se kunu u njih pred mikrofonima pozvani da u dvadesetak sekundi prostora s kojim nam se uglavnom ispiru mozgovi kažu nešto što sami ne misle.

Govore ono što želimo čuti i prešućuju ono što nikako ne želimo povezati uz sebe. U silnim podjelama kojima smo izloženi, u moru nedokazivih istina kojima je jedina snaga to da ih ne želimo preispitati, pod kožu nam se podvlače strahovi jednih od drugih i prijete nam da nas zauvijek stjeraju u ćoškove iz kojih se nikada nećemo moći nauživati života.

Ma koliko slijepo vjerovali da smo u pravu, da je sve naše ispravno i da su samo naši temelji zdravi za zidanje pod krovovima, a ustvari su najbolji samo za zidove što dijele, trebamo negdje u svojim veličinama pronaći mjesto da čujemo i svoj odraz u ogledalu.

Obogatiti drugoga

Međutim, mi sve češće zaglušeni svojim svjetovima u kojima strahujemo da ćemo nedovoljno se iživjeti i nedovoljno živjeti, zaboravljamo na iskrenu riječ i radosno uho za drugog. I u samoj povelji navodi se kako dijalog znači ''zajednički susret na širokom prostoru duhovnih, zajedničkih ljudskih i društvenih vrijednosti''. Ruku na srce, moramo priznati da smo daleko, možda nikad dalje, od pobrojanog.

Ahmed al-Tajjib i papa Franjo, govoreći o razlikama Istoka i Zapada, a primjenjivo na nas, jedne pored drugih, ističu da se ne smije zanemarivati činjenica da svaka strana može obogatiti kulturom drugoga kroz plodnu razmjenu i dijalog.

Mi, nažalost, sve manje vidimo mogućnost da nas netko drugi, drugačiji, dalek, a blizu nama, može obogatiti i u svemu vidimo prijetnju da će nam netko, nagnan nekim nevidljivim silama, oteti dio nas kojeg, opet budimo iskreni, izvlačimo pred sebe i veličamo ga samo onda kad treba ojačati zidove među nama.

Susjed, stablo i prozori

Svjedoci smo zidova u našoj zemlji na koje smo godinama navikli kao na živo tkivo koje među nama mora rasti. Svjedoci smo i nevidljivih tvrđava koje dižemo sami među sobom ma koliko se smješkali jedni drugima. Tako će vam susjed nakon smješka posjeći netom posađeno stablo u strahu da će jednog dana naštetiti njemu ne videći korist koju ono može donijeti i jednoj i drugoj strani.

Biramo, a to će nas dovesti u situaciji da više nećemo imati što izabrati doli siromašnog i ispraznog života, samo ono što želimo čuti i vidjeti i samo ono što, nestvarni i neostvareni, želimo biti. Stvarnost, koja nas uporno kucka po ramenu da se trznemo, a mi odbijamo, govori nam kako vrijeme prebrzo curi da bismo ga proveli u kopanju rupa između nas i zidanju zidova na kojima nikada nećemo ostaviti mjesta za prozore.

Čujemo, dakle, ono što želimo čuti i često govorimo samo ono što mislimo da će drugima nagrditi uši i što bi u našim ušima napravilo takav eho da ne čujemo druge. Iskrivljavamo našu sliku svijeta i nas samih u našim i tuđim očima, a uvjereni smo da čujemo i vidimo sve onakvim kako jest. Krug je to u kojem se vrtimo a koji nam bespovratno odnosi vrijeme što smo ga mogli iskoristiti za bolje živote.

*Tekst objavljen u mjesečniku Naša ognjišta

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.