Perpetum debile

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Evo, provjerio sam. Još broje. Opet iznova. Pojave se rezultati, pa ih ponište. Pa se opet pojave. K'o da smo ruralna Kina iz 19. stoljeća. Pritom ne govorim o područjima pogođenima poplavama, nego, evo, recimo o Mostaru. Zakonski rok za objavu rezultata na ozbiljnoj je kušnji, a i glasač najoštrije memorije skoro je zaboravio koji ono bješe točan datum kad smo izašli na birališta.

Što se zapravo događa, možemo samo nagađati. Tko broji, kako se broji, kome se broji, koliko puta se broji, to valjda samo znaju ovi iz CIK-a, a sve me podsjeća na inventuru u trgovini kad očajne radnice pokušavaju nekako harmonizirati stanje na papiru, sa stvarnim stanjem na policama. I uvijek neki drugi brojevi izađu na kraju. Netko plati, netko otpiše, nekome se prelomi preko koljena, a nekome po glavi.

Papir sve trpi

Da, stvarno stanje i stanje na papiru. Golema razlika. Uvijek mi se, recimo, ponovi, onaj čudni osjećaj, ne mogu ga definirati, nešto između smijeha i plača, kad dođu ovdje europski dužnosnici i poruče vlastima u Bosni i Hercegovini da još jače upru i skupa učine sve da država ispuni sve zahtjeve koje je pred nas postavila EU.

Kao da su pali s Marsa, oni se obraćaju vlastima ovdje kao nekoj homogenoj grupi ljudi, ne želeći znati da su isti homogeni samo kad treba omastiti brk, pokupiti budžetske novce, uživati u naplaćenim porezima i skrenuti pare iz svijeta u svoje kanale. Dobro, homogeni su i kad se treba slikati sa strancima, a i tu smo sve klimaviji.

Stanje na papiru i stvarno stanje ne odgovara jedno drugom. Na papiru imamo službe, agencije i nivoe vlasti koji su zabrinuti za Donju Jablanicu, promet cestom M17, obnovom pruge, ceste i kuća, dakle, jednom riječju, planiranjem budućnosti, ali u realnom svijetu se ne zna tko je uopće odgovoran za sve to, a tamo gdje nema odgovornih, nema ni brze rađe. Tamo gdje nema odgovornosti, tamo nema ni stvarne brige. O koju je žuriti? Bolje novce uložiti tamo gdje je potrebnije?

Ja sam baš oran da ne budem odgovoran

Uopće uzevši, što je to odgovornost? To je, između ostalog, i strah da ćeš biti kažnjen za neizvršeno, propušteno, upropašteno, nešto što je bilo u tvom domenu, ali nisi učinio. Je li se odgovorni ovdje zbilja ponašaju odgovorno? Kome uopće odgovaraju? Možda vrhu stranke, ako već iznad njih postoji vrh. Državi, narodu, revizorima, parlamentima? Ne budite smiješni.

Odgovornost ovdje ne postoji i nema straha da će zakašnjenje, jalovost, neučinkovitost ili netransparentnost biti i od koga kažnjeni. Jedino i samo jedino tamo gdje postoji jasna politička borba i rivalitet, a to, posve neočekivano, u ovoj zemlji nije slučaj tamo gdje se susreću dva nacionalna koncepta i gdje bi čovjek očekivao realan politički sukob. Oh, ne, tu je sukob kabaretskog tipa, a obje strane uživaju u blaženom stanju društvene i političke neodgovornosti po nacionalnom ključu.

Zato ćemo se još načekati. Još će nam se automobili po blatnjavoj cesti jedva mimoilaziti Donjom Jablanicom, još ćemo iz njih zijevati gledajući srušene kuće i viseću prugu. U đerdanu neodgovornosti, na kraju ni nas neće biti briga tko je dao dozvolu za kamenolom, tko će je oduzeti, je li uopće i postojala, gdje je prostorni plan mjesta, tko je sve tu gradio kako treba i gdje smije i tko je za sve odgovoran? Samo ćemo dodati gas i gledati da što prije zbrišemo. Baš kao što i političari, samo čekaju da se kamere i aparati pogase, pa da zbrišu u kakav restoran.

Koga briga za bačen glas, samo gas, gas!

Još dugo ćemo slušati koliko država i privreda gube na dnevnoj bazi jer je pruga uništena, još dugo ćemo strahovati od zatvaranja ceste na tom mjestu, sve dok se odgovorni ne sjete da država služi da štiti i oporavlja svoje građane istim onim novcem koji su građanima uzeli kroz poreze i namete. Ali, vaistinu, ni građani često ne kuže da to tako treba funkcionirati i evo, u ovom trenutku, dok ovo čitate, dopuštaju da im se svašta mimo njihovog znanja gradi nad glavom, kopa pod njima i pomjera ih u stranu.

Netko je spomenuo kako bi ljudi koji su izgubili sve, gledali kako im bujica nosi najmilije i kako im se utapa i otapa čitav život pred očima, trebali dobiti neku ozbiljnu psihološku pomoć, kako to već ide u normalnim državama. A kod nas će biti sretni ako dobiju i financijsku. A opet ljudi su amenovali sve to. I kamenolom i bespravnu gradnju i državu punu neodgovornih uhljeba. Svi smo mi digli ruku, dali glas, rekli šuti, dobro je, nek' samo ne puca – i uhvatili za sebe što se uhvatiti može. U ovoj mutnoj bari svi nešto izvuku na kraju, netko kapitalca, netko sitnu ribu, a nekome u ovoj lutriji dopadne stara odbačena guma. Tako je to kad se igra na sreću.

Tako je to kad živiš u zemlji koja čak nije više ni onda Daytonska. U međuvremenu je evoluirala u geografski prostor u kojem postoji nekoliko razvijenih i sve skučenijih polisa i sve drugo je sve više i više prazan, opustošen, devastiran prostor. Kao što su sve više prazne, devastirane i opustošene glasačke kutije i vreće, nakon toliko ponovnih brojanja. Za koje, samo da napomenem, većinu stanovnika ove zemlje načisto libo tuki. Zar nije tako?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.