Plan(inarenje) s reformama: Ni razum ni osjećaji

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kako je krenulo, još će se trebati izvinjavati Draganu Čoviću za svaku krivu riječ koja mu je upućena zbog monopliziranja politike bosanskohercegovačkih Hrvata i svođenja opozicije na ikebanu HNS-a. To što na vidiku nema nikoga ko ga može pobijediti na izborima ili mu prigovoriti nešto što će se čuti izvan najužeg kruga rodbine i prijatelja, znači i da nema nikoga ko će nakon neke akcije pozicije nepogrešivo odabrati najgoru od svih mogućih reakcija.

Temeljna razlika imeđu ozbiljne, konstruktivne opozicije i one destruktivne i(li) amaterske je u tome što prva zna kada se šuti ili, zašto ne, podržava vlast uz, naravno, lukave prigovore, dok je druga vazda protiv, pa makar to značilo da se sama svađa s vlastitim stavovima. Ko ne vjeruje širok mu internet: tamo može lako i brzo sve provjeriti na jednom jedinom primjeru - usvajanu Programa reformi BiH, čime nije zaustavljen NATO put, a jeste, godinu i nešto nakon izbora, potvrđen mandatar Vijeća ministara i praktički pokrenuto formiranje vlasti na državnom nivou.

Kako je i zašto, pod čijim pritiskom i sa kakvim interesom Milorad Dodik pristao na ispunjavanje međunarodnih obaveza BiH, saznat ćemo možda nekada, a izvjesnije nikada. No, prevod Godišnjeg nacionalnog plana u Plan reformi je upravo to, provođenje međunarodnih, ranije preuzetih obaveza na koje su uredno pristajali i bivši članovi Predsjedništva iz Republike Srpske, odnosno zastupnici iz tamošnjih stranaka.

Politika u manjem entitetu nije ništa drugo nego otvoreno prvenstvo u što većem srpstvu pa sada svi redom, od Šarovića do Ivanića, od Branislava Borenovića do statistički žive Biljane Plavšić, jurišaju na Dodika nakon što se cijelu godinu dana i još malo dana nisu glasno pitali je li srpski nacionalni interes u BiH status quo – što je nudila i nudi Rusija – ili, ipak, kakva-takva stabilizacija i mogući, posljedični napredak. O tome da ni vlast ni opozicija u RS-u ne razmišljaju zašto je, ali tačno, NATO morao intervenirati u BiH i na Kosovu, te sa većih nadmorskih visina razumu privoditi Slobodana Miloševića, korisno ja razgovarati koliko i o mogućnosti da nogometna reperezentacija BiH igra finale Eura ili se, u najgorem slučaju, zadovolji borbom za treće mjesto.

U najkraćem, a prema opozicionim navodima iz Republike Srpske, BiH će, samo zbog uzmicanja Milorada Dodika, već naredne godine dobiti poziv za članstvo u NATO-u, dok će se pripadnici Oružanih snaga nalaziti tamo gdje već jesu – u misijama ove vojne alijanse koja je, nema tome puno, izvela vježbu blizu Banja Luke.

No, ako su se ovakve reakcije i mogle očekivati u RS-u gdje se potvrde o nacionalnoj izdaji štampaju svakodnevno i na više mjesta, način na koji je reagirala opozicija u Federaciji, tačnije u Sarajevu, manifestacija je diletantizma kao najvišeg oblika amaterizma.

Socijaldemokratska partija BiH i Naša stranka potrudile su se, više i glasnije nego ostali, da završe na gotovo istim pozicijama kao SDS ili PDP što ne bi bilo nužno loše samo da u ovom slučaju nije užasno glupo. Stranke koje se, kao i SDA, HDZ, SBB...zalažu za približavanje Bosne i Hercegovine NATO-u, postavile su se prema Željku Komšiću i Šefiku Džaferoviću baš kao i Dodikovi kritičari prema članu Predsjedništva iz RS-a, optuživši ih za predaju, prodaju, kapitulaciju i tako dalje i tako redom.

To što, kako i priznaju, blagog pojma nemaju šta piše u Programu reformi i ne znaju koliko se on razlikuje od Godišnjeg nacionalnog plana, nije im smetalo da imaju stav i čvrsto ga se drže, bez obzira na pozitivne reakcije niza diplomatskih predstavnika u BiH, minus Ambasada Rusije.

U ozbiljnim zemljama se i politički programi ozbiljno shvataju pa je, evo recimo u Sloveniji, na referendumu o ulasku u EU devedeset posto građana glasalo za isto ono za šta su bili i na ranijim, parlamentarnim izborima na kojima su do zastupničkih mjesta doveli samo one stranke koje su se zalagale za EU. To što su neke, naravno, završile kao opozicija ili puki ukras parlamentarizma, nije nikome bio motiv da zagovara drugačije rezultate referenduma i propituje ono što se do jučer vodilo u rubrici ciljevi.

Nemaju, da ne bude zabune, u famoznom Bh. bloku ništa protiv približavanja Bosne i Hercegovine NATO-u, sasvim suprotno: znaju i Kojović i Nikšić i Helez i Čudić i svi po abecedi, starini i visini kako, zapravo, izbora i nema. Neutralnost je luksuz bogatih i međunarodno politički relevantnih, ako i takvih, dok je pred nama, svima nama, nikakva ruska i nekakva američka ponuda. SDP i NS, međutim, imaju problem s tim što su im politički protivnici u nečemu uspjeli, pa makar i u onome za šta su i oni dušom i srcem. 

Ovdašnja opozicija pokazuje raskošan dar da svaku priliku iskoristi da propusti priliku. Kakav narod takva i vlast, a kakva pozicija takva i opozicija ili, što bi se reklo u Srbiji, sve moj do mojega. Pa neka sada neko opet Čoviću u mane upiše to što se riješio političkih protivnika i od njih napravio mutave statiste za masovne scene zajedništva u Kosači.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.