Prebrojavanje: Spornih 90 posto

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i nekadašnji član državnog Predsjedništva, Nebojša Radmanović, je tokom službene posjete Crnoj Gori kazao da bi se na referendumu „90 posto ljudi iz RS opredijelilo za život sa Srbijom”.

Radmanovićeva prilično realna procjena izazvala je, treba li reći, šok i nevjericu u dijelu medijske scene u BiH, tačnije onom dijelu koji se u novinama, na portalima i televiziji uglavnom koristi bosanskim jezikom. Tamo gdje dominira hrvatski, Radmanovićeve riječi su prenesene kao vremenska prognoza ili servisne informacije.

Taoci svojih birača

Prije punih 14 godina i nekih pet-šest mjeseci, Nebojša Radmanović je u novinarski diktafon kazao kako su političari u Bosni i Hercegovini postali taoci svojih birača kojima ne govore ono što bi trebali, već ono što žele čuti. Sebe nije proglasio izuzetkom.  

Kada bi se evo sada održao referendum o nezavisnosti Republike Srpske na kojem bi se „90 posto ljudi iz RS opredijelilo za život sa Srbijom”, rat bi počeo za sat – dva i završio, nije pogrešno pretpostaviti, mirovnom konferencijom na kojoj bi se, opet, nezadovoljstvo mirom probalo ravnopravno podijeliti Bošnjacima, Srbima i Hrvatima.

Za razliku od nesreće u kojoj, makar teorijski, ima i sreće – pet sedmina riječi nesreća čini riječ sreća – u problemu, kako ovom tako i svakom drugom u BiH, nema natruhe rješenja, sasvim suprotno. Navodno sporna Radmanovićeva procjena podrazumijeva još dvije slične, samo sa drugih strana nišana.

Protok vremena

Ko god misli da se na referendumu 90 posto bosanskohercegovačkih Hrvata ne bi opredijelilo za život sa Hrvatskom, a 90 posto Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu bez entiteta, kantona, etničke reprezentacije i bilo kakvog oblika političke autonomije ovdašnjih Srba i Hrvata, pomoći mu nema ni od doktora ni od hodžinog zapisa.

Protok vremena na neke želje ne utiče, pa ni od – kazano jezikom sportskih komentatora – smjene generacija nema koristi. Rođeni u prvoj godini mira sada su na pragu tridesetih, a očekivanja su im navlas ista kao kod onih što su na početku rata imali dovoljno godina za pušku.

Potonje se, istina, nekako može razumjeti, što ne znači da ih se sve može i opravdati. Nije, jednostavno nije lako ostaviti četiri godine života u rovovima, dobiti metak, geler, izgubiti nogu, članove familije i saborcima skupljati crijeva, pa onda jednog ustati, umiti se i sam sebi priznati da si džaba krečio: da nema nezavisne ili u Srbiju utopljene Republike Srpske, Herceg-Bosne ili Bosne i Hercegovine bez entiteta, kantona i konstitutivnosti.

Sanja se ono čega ne može biti

„Niko nije poznavao Bećira Kuduza. Ima jedan čojek u Faletićima, sto i šesta mu godina, sve zna. On veli da Bećir Kuduz nikad nije ni postojo. A morel se, bolan, vidjet, ono čega nema? Kažu da su u Kiseljaku sedamnestorica ljudi potpisali u SUP-u izjavu da su ga vidjeli kako u dućanu onoga Mije Klarića uzima pogače. A morel se, bolan, sanjat ono čega nema?“, kaže Abdulah Sidran u cameo ulozi u filmu „Kuduz“.

U Bosni i Hercegovini se, očito, sanja ono čega ne može biti i vidi nepostojeća nada da će se san ostvariti, pa tako decenijama. Očekivanja ratnika očito su se lijepo, temeljito, prenijela na djecu, a i na unuke će, ne treba sumnjati.

Nekada Privremeni, pa kasnije Okvirni mirovni sporazum za Bosnu i Hercegovinu, dakle onaj iz Daytona, ispao je kao kružni tok. Moguće je krivo skrenuti, ali je suludo grešku ispravljati vožnjom u krug. E pa upravo tako funkcioniraju tri etnički definirana i teritorijalno razgraničena društva u Bosni i Hercegovini. To što svako ima – držat ćemo se Radmanovićevih brojki – 10 posto drugačije mislećih, jednostavno ne znači ništa.

Odcjepljenje i sukobi

Otkako je Demokratsku socijalističku partiju utopio u Savez nezavisnih socijaldemokrata, Nebojša Radmanović je uvijek bio blizu Milorada Dodika, ali mu nikada nije bio jednak. Prije snimanja već parafraziranog intervjua objašnjavao je koliko mu je, zapravo, stranački šef nerealan, jer najavljuje nezavisnost RS-a zanemarujući njen oblik i pri tome naglašava kako za istu tu nezavisnost ne misli ratovati. Tada je, baš kao i prije neki dan u Crnoj Gori, prešutio da između pokušaja odcjepljenja Srpske i oružanih sukoba stoji znak jednakosti.

Jedna od poznatijih sentenci pokojnog francuskog generala i predsjednika, Charlesa de Gaulle, glasi: „Politika ne vrijedi ništa van realnosti“. Problem, naš naravno, je što se u Bosni i Hercegovini najviše isplati ona politika koja jeste van realnosti i u kojoj se – pa puta tri – podilazi biračima bez obzira na dugoročne posljedice.

Tako i zato bi se „90 posto ljudi iz RS opredijelilo za život sa Srbijom”, baš kao što bi se 90 posto bosanskohercegovačkih Hrvata opredijelilo za život sa Hrvatskom, a 90 posto Bošnjaka za BiH bez entiteta, kantona, etničke reprezentacije i bilo kakvog oblika političke autonomije ovdašnjih Srba i Hrvata.

Jedino zajedničko među njima je što upravo to ne mogu postići mirnim putem i što su, izgleda, svi redom zaboravili – ili su odlučili prešutiti potomcima – da nisu mogli ni nemirnim.       

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.