Rezolucionaran potez: 1 hercegbosanska KM

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Noćima već, od Pekinga do Berlina, od New Yorka do Buxellesa, od Washingtona do Moskve, od Ankare do Pariza, u kancelarijama u kojima se kroji sudbina svijeta i vijeka, gore svjetla. Sjede i za glave se drže Donald Trump, Emmanuel Macron, Angela Merkel, Vladimir Putin, Recep Tayyip Erdogan, sto hiljada članova Komunističke partije Kine, kompletno Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija i vodstvo Evropske unije.

Slomiše se živi ne bi li skontali šta će i kako će sada, nakon što je Skupština kantona 10 ili, kako se sama naziva, Hercegbosanske županije, na sjednici u Tomislavgradu usvojila rezoluciju kojom se, uz ostalo, presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju nabijaju nogom, te se – urbi et orbi - daje na znanje kako se Bosna i Hercegovina gradila i branila Herceg-Bosnom i upozorava ostatak planete da Bošnjaci predano rade na izgradnji svog kalifata, nakon što je onaj u Siriji i Iraku pao nekoj stvari za uši.

Gore, da ponovimo svjetla noćima, i neka gore: da i oni od Pekinga do Berlina, od New Yorka do Buxellesa, od Washingtona do Moskve, od Ankare do Pariza, vide kako je živjeti sa rezolucijama. O nama i našim sudbinama UN ih je donio oko pet i pol hiljada, o svakoj je dramatično izvještavao Erol Avdović, a mi gledali kako se, u roku odmah, sve i jedna pokazuju neprovodivim u praksi, pa tako četiri godine, odnosno do trenutka dok Amerikanci nisu izvršili pripremu za uspješne mirovne pregovore tako što su poslali avione i pilote u seriju borbenih letova.

Ako su negdje, a nakon što je Skupština Kantona 10 usvojila rezoluciju, fakat preko noći gorila svjetla, razlog može biti samo to što su ih čistačice zaboravile ugasiti. Na popisu sa milijardu stavki koje ne zanimaju nikoga od Pekinga do Berlina, od New Yorka do Buxellesa, od Washingtona do Moskve, od Ankare do Pariza, visoko stoji i dobro se drži i mišljenje poslanika iz Kantona 10 o Tribunalu u Haagu, bliskoj prošlosti, bošnjačkim planovima i otkupu malina. Tako dobar plasman, naravno, ponajmanje ima veze sa posljednjim pozivanjem bošnjačkih predstavnika na ugrožene vitalne nacionalne interese, čime je skupštinska odluka formalno već postala nevažećom i samo se još čeka sudska potvrda.

Usvajanje rezolucije u Tomislavgradu prvorazredni je politički idiotluk, drugorazredno podilaženje niskim biračkim strastima i trećerazredno davanje sebi na važnosti. Suludo je tražiti međunarodnu pomoć i očekivati bošnjačku fleksibilnost u izmjenama izbornih pravila i, u isto vrijeme, javno nepriznavati odluke Međunarodnog krivičnog suda i o Bošnjacima govoriti jasnim jezikom mržnje. Sve zarad dokumenta čija su vrijednost i važnost jednake zahtjevu pčelara iz Bugojna da Amerika odmah prestane proizvoditi nuklearno oružje.

Jesu li, ali stvarno, tvorci i usvajači tomislavgradske rezolucije fakat povjerovali da nekoga negdje zanima šta oni misle o Haagu, manje je važno od efekta kojeg su postigli usvajajući dokument najkraćeg mogućeg roka trajanja: zaglušili su donošenje jedne odluke kojom su, realno, ugroženi i vitalni nacionalni i vitalni lični interesi građana i naroda tog dijela Bosne i Hercegovine.

Dakle, istoga dana na istoj sjednici poslanici iste Skupštine usvojili su Odluku o doplatku za djecu koja bi bila dobra da ima makar još jednu nulu, ali, eto, nema. Prema tom dokumentu, roditelji će za svako novorođeno djete, od prvog plača do njegove ili njene pune petnaeste godine dobijati 30 (slovima: trideset) maraka mjesečno ili čitavu jednu marku dnevno, naravno ako mjesec nema trideset i jedan dan! Ta će im marka, misli svako ko nema djecu ili ih je imao dovoljno davno da sve zaboravi, olakšati kupovinu pelena, krema, pudera, kašica, sokova, cucli, zvečki, kolica, kreveta, odjeće, obuće, pa plaćanje troškova vrtića, školovanja, članstva u biblioteci, ekskurzijskih putovanja...

Doplatak od trideset jebenih maraka oblik je otvorenog ruganja zdravom razumu i manifestacija krajnjeg bezobrazluka onih koji su za svoje i plate uposlenih u kantonalnoj administraciji prošle godine potrošili četrdeset dva miliona maraka! Inače, u istoj su toj godini zastupnici Skupštine radili oko dva sata mjesečno, što ih, normalno, nije smetalo da primaju punu platu, jer su, u većini, profesionalizirali status zastupnika. O kakvim se profesionalcima radi govori i činjenica da je program rada Skupštine za 2017. godinu usvojen početkom sedmog mjeseca iste te 2017. godine.

Situacija u Kantonu 10 je takva da bi bilo dobro kada bi mogli reći da je katastrofalna: iseljavanja su masovna, broj umrlih veći od broja rođenih, a ni to što je pao brojh nezaposlenih ne govori ništa o poslovnoj klimi. On je, taj pad, rezultat otvaranja novih radnih mjesta u bratskoj i prijateljskoj Njemačkoj.

E, u tom i takvom kantonu ili županiji – potpuno je nevažno kako je ko zove – zakonodavna vlast se bavi korigiranjem međunarodnog prava, svađa sa međunarodnim sudovima i u pauzama donosi odluke o pronatalitetnoj politici zbog kojih ne treba razmišljati kako će birati budući glasači. Njih, jednostavno, neće biti: rađat će se, odrastati i živjeti tamo gdje njihovi roditelji neće raditi da skupe četrdeset dva miliona maraka za plate administracije i zastupnika koje uopće nije bilo sram donijeti odluku o dječijem doplatku u iznosi od jedne jedine marke dveno.

Naravno, pod uslovom da mjesec nema trideset i jedan dan. Ako ima, onda se djeci vazda može spremiti nacionalni mit za ručak i nacionalni interes za večeru. Nije skupo, samo što nije ni kalorično.