RS u našem sokaku

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prošli tjedan pisao sam o "tektonskim promjenama" koje su donijeli netom održani lokalni izbori, kako su to okarakterizirali korifeji "građanske misli" u Bošnjaka na Federalnoj televiziji, po onoj "što je babi milo, to joj se i snilo". Međutim, ne treba smetnuti s uma da je, barem u Sarajevu, došlo do promjene političke paradigme, ne toliko zbog rezultata samih lokalnih izbora, koliko zbog previranja unutar SDA, zbog čega je ova stranka ponovo izgubila vlast u Sarajevskoj županiji.

To je u ovom trenutku, ako uzmemo u obzir i rezultate lokalnih izbora, dovelo do jedne potpuno nove situacije. "Četvorka", Narod i Pravda Dine Konakovića, SDP, Naša stranka i Nezavisna bosanskohercegovačka lista, sada imaju u svojim rukama sve poluge vlasti. Još ako tome pridodamo činjenicu da vlast u Federaciji BiH praktički i ne postoji, što znači da "četvorka" nema nikakvu izliku da od Sarajeva ne napravi "Kaliforniju", kako se to euforično predviđalo nakon parlamentarnih izbora.

Postavlja se pitanje što to znači za ostatak zemlje? Jedno veliko ništa, rekao bih. Okosnicu novouspostavljene koalicije čini stranka Dine Konakovića, kojega, čini se, ne zanima Bosna i Hercegovine tamo gdje ne dopire tramvajska linija broj 3 (Ilidža - Baščaršija). Ili se samo radi o političkoj strategiji? Konaković je van Sarajeva jedini značajan rezultat ostvario u općini Ilijaš.

U ranijim slučajevima SDA-ovi disidenti, Haris Silajdžić i Fahrudin Radončić, osnivali su stranačku infrastrukturu na cijelom području Federacije, tamo gdje Bošnjaci čine većinu, što im je u konačnici došlo glave. Strategija Dine Konakovića, ukoliko se o tome radi, dugoročno je mnogo pametnija. Njegova stranka zmaju, Izetbegovićevoj SDA, nastoji umjesto repa (ostatak BiH) odsjeći glavu (Sarajevo), i to im zasada jako dobro uspijeva. Tu im u prilog idu novi sukobi unutar SDA koje je inicirao Denis Zvizdić nakon lokalnih izbora, tražeći smjenu Kantonalnog odbora SDA u Sarajevu, uključujući i "prvu damu u Bošnjaka", Sebiju Izetbegović.

U principu je samo jedna politička paradigma, svevlast Stranke demokratske akcije, zamijenjena drugom, onom "četvorke", koja je sastavljena od nepomirljivih rogova u vreći, barem se tako čini s obzirom na heterogeni političko-ideološki profil uspostavljene koalicije, koji je u suprotnosti s danas zaboravljenom "Jahorinskom deklaracijom" koja je donesena na derneku na Jahorini prije četiri godine, kad su predstavnici SDP-a, Demokratske fronte, Građanskog saveza, "civilnog sektora", te skupina "uglednih intelektualaca" donijeli smjernice za suradnju "nenacionalističkih stranaka", odnosno neku vrstu konsenzusa o nesuradnji s "etnonacionalistima".

Naravno, ovaj princip vrlo je brzo zaboravljen. "Nenacionalisti" su po ovom pitanju bili dosljedni sve do trenutka dok im se nije ukazala prilika za ugrabiti kakvu fotelju, jer su budžetska sredstva, pogotovo budžet Sarajevske županije, uvijek bili jači od "principa" te šarene bratije, a ujedno i najbolji lijek za "duševne boli" prouzročene vlastitom nedosljednošću.

Koja je razlika između Dine Konakovića i Bakira Izetbegovića? O razlikama ne znamo toliko, ali o sličnostima se itekako da razgovarati: obojica su bili protiv održavanja "Parade ponosa" u Sarajevu, protiv preimenovanja spornih naziva ulica i institucija u Sarajevskoj županiji, pa i prema relativiziranju ratnih zločina. Dino Konaković je svojevremeno, kao premijer Sarajevske županije, iz budžeta izdvojio 300.000 konvertibilnih maraka za obranu skupine presuđenih ratnih zločinaca iz redova Armije BiH. Što ostaje? Gotovo ništa. Tu je i klijentelizam. Avdićeva "Slobodna Bosna" se svojevremeno sprdala s načinom na koji je Konaković u rekordnom roku završio fakultet, i to kao nova akvizicija SDA, s prosjekom od 10.0.

Kakav je stav ostalih članica "četvorke", koji su u principu sateliti Konakovićeve stranke? O SDP-u i njihovoj "principijelnosti" ne treba trošiti riječi. Oni više ne mogu glumatati socijaldemokrate niti u Maoči Gornjoj, a kamo li negdje drugdje. Radi se o klijentelističkoj stranci koja će ući u savez s crnim đavolom ako im to donosi određene benefite. Najbolji primjer za to su marginalne profašističke strančice, poput HSP-a, DF-a i Građanskog saveza, s kojima je SDP u određenom periodu tijesno surađivao.

Sve ukazuje na to da će se u tom savezu SDP i Naša stranka provesti kao bosi po trnju, da će im se dogoditi isto ono što se dogodilo Silajdžićevoj Stranci za BiH i Radončićevoj Stranci za bolju budućnost, da će se ugušiti u "zagrljaju" starijeg brata. Za SDP to nije tolika tragedija, jer ova stranka, za razliku od ostalih članica "četvorke", ima jaku infrastrukturu na područjima gdje Bošnjaci čine većinu, da na trenutak zanemarimo one šuplje priče o multietničnosti ove stranke. Međutim, stvari s Našom strankom stoje drugačije. Ova stranka je posljednjih godina sebe "pragmatično" svela u okvire Sarajevske županije, jer izdašne sinekure u toj županiji itekako mogu podmiriti apetite stranačke vrhuške predvođene Peđom Kojovićem. "Jebo doktorat u Vojkovićima", što bi rekla Badema iz Kenovićeva "Kuduza". Važna je Njemačka, odnosno Sarajevo.

Najbolji dokaz odustajanja Naše stranke od Bosne i Hercegovine, odnosno od prostora gdje većinski žive Hrvati i Srbi, je posjeta čelnika ove stranke mezaru Alije Izetbegovića, čime je ova stranka sebi praktički odsjekla svaku odstupnicu, što je dugoročno pogubna strategija. Stranka će ovim činom izgubiti brojne glasače, ali i iluziju o njenom multietničkom karakteru, a zauzvrat neće dobiti ništa. Sličnu strategiju koristio je Zoran Milanović na pretprošlim parlamentarnim izborima u Hrvatskoj, dodvoravajući se desnom biračkom tijelu, što se na kraju pokazalo pogubnim. A nešto slično dogodilo se i Ivi Josipoviću, kad je svojevremeno na predsjedničkim izborima izgubio od Kolinde Grabar Kitarović. Nikad lošiji rezultati bosanskohercegovačkog SDP-a u Sarajevu također se mogu promatrati u tom kontekstu, što je proces koji čeka i Našu stranku.

Naime, na Dan državnosti BiH, koji danas obilježava isključivo bošnjačka politička elita, klika koja je hodajuća negacija zavnobihških načela, Naša stranka se ispred Vječne vatre našla u tom društvu, što nije sporno. Međutim, osim te geste, vodeći dvojac Naše stranke, Peđa Kojović i Sabina Ćudić, posjetio je i mezar Alije Izetbegovića. Koji je bio cilj ove posjete? Pa Ćudić i Kojović su poput dvoje Izetbegovićevih (Konakovićevih) pionira svojim dolaskom samo željeli zapjevati na uho Dine Konakovića onu: "Računajte na nas".

Svojim odlaskom na mezar Alije Izetbegovića, Peđa Kojović je Našu stranku, koja je, usprkos svemu, ipak bila neka slabašna alternativa, pretvorio u light verziju Demokratske fronte, a sebe u neku vrstu bezalkoholne, halal varijante Željka Komšića.

Nakon prošlih parlamentarnih izbora mnogo se pisalo o "preslikavanju" rezultata iz Sarajeva na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Pritom se zanemarivala jedna notorna činjenica, to da je Sarajevo većinska sredina, te da po tome nikako ne može biti paradigma cijele Bosne i Hercegovine, barem one BiH kakva  još uvijek postoji u patetičnim projekcijama "bosanskih patriota".

Možemo govoriti o novom fenomenu, o Republici Sarajevo, koje je građansko u istoj mjeri koliko je to i Republika Srpska. Na žalost, to su jedina dva "entiteta" u današnjoj Bosni i Hercegovini koji koliko-toliko funkcioniraju. Dakle, Republika Srpska (RS) i Republika Sarajevo (RS). Imamo, znači, Republiku Srpsku u dvije varijante, dva RS-a. Tako da u nekoj budućoj komunikaciji treba računati na to. Kad spomenete RS, možete očekivati i potpitanje tipa: Koji RS? Dodikov ili Konakovićev?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.