Samo kuku, jao, crnjak i nepravda

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Nisam još uvijek siguran da sam na pravom putu, ali bije me jak dojam kako općenito previše crnjačimo, kako su mediji oko nas podešeni na maksimalnu negativu i kako je svima nekako postalo milije svaku stvar gledati negativno prije bilo kakve dublje analize. Sve odmah na štoc primamo, borbeni gard u kojem ne bi prepoznali sreću da nam je i na nos netko proba natrljati.

Kukanje je ovdje postalo legitimno i svakodnevno. Otpuhuje se kao da život teži tonu, otpuhuje se kroz dim cigarete, kao da ima bar još dvije. Kuka se i jadikuje gotovo bespoštedno. I nekako besramno. Možda je sve ovo moj obrambeni refleks, možda je u pitanju nekakav čin predaje, možda sam jednostavno poludio, ali da vam šapnem – ako okrenete točku gledišta, stvar funkcionira!

Hoćete gusle!

Zemlja u kojoj živimo je prelijepa, ali je  zbog ljudi u njoj, grozna, užasna, prljava i zla. To smo odavno ustanovili. To nam stalno ponavljaju. No, mi nismo ti ljudi, to su vazda oni drugi. I zbog njih nam je teško.

Dosta mi je guslanja. Vazda ista žica i nepodnošljiv zavijajući zvuk. Znate već, guslanja kako je sustav  lopovski, kako uništava sve na što naiđe, kako unatoč tome oni neki drugi ljudi, ne i ja, stalno glasaju za iste. Guslanje kako ništa se ne mijenja, kako pravi ljudi zato bježe glavom bez obzira, a oni koji ostaju, a fini i pošteni k'o što sam ti i sam, tu životare sa nekom crkavicom, bez prava na život dostojan čovjeka. Svi su zato puni negativne energije, svi hoće ujesti, psuju, galame i mrze. Nema budućnosti, sve je tamno sivo, ako ne crno.

Uvijek ista priča, godinama slušam sve ovo gore napisano. I još ono o propadanju školstva, zdravstva, sudstva, zakonodavstva, mirovinskog i zdravstvenog sustava, obitelji i društva, prirode i društva, nataliteta i prosperiteta. Čovjek je čovjeku javno postao vuk i dođe ti da zaplačeš i kad nije u blizini luk.

Linijom nikakvog otpora

I umalo i mene da uhvati defetizam. Tolike godine stvore naviku, skuhaju te, pristaneš na najmanji mogući sadržilac. Pretvoriš se u sivu amorfnu masu.

A onda sam rekao, nećeš majci! Predugo slušam jedno te isto, a propali nismo! Nešto mi sumnjivo to predugo propadanje. Uz toliku količinu negativnosti, morali smo odavno propasti, ali dna nigdje!

U želji da malo zagrebem, počeo sam stvari gledati drukčije, kao u onoj fori kad okreneš bocu, pa ne gledaš od čepa, nego odozdo, od dna. Jebote, čovječe, pa to je sad posve drugačije! Druga perspektiva skroz!

Vidim neke sjajne klince, vidim njihove dobre i radišne roditelje, vidim dobre prosvjetare, vidim ljude od akcije u ideje, vidim ugodne ljude za šalterom, sjajne liječnike i stručnjake. Vidim ljude koji ne mrze, nemaju vremena za gluposti i furaju svoj film. Ne treba im govoriti što je sloboda,  jer su je uhvatili ovdje golim rukama. Vidim ljude koji žive od svog rada. Vidim i one koji možda i ne rade previše, ali žive kao da rade.

Ni goli, ni bosi, nit' kenjamo u grmlje. Ali kenjamo.

Vidim pune pekare, ugodno posjećene kafiće i butike u kojima vazda ima nekoga. Vjerujem kako će za crni petak „gorit'“. Vidim jednako puno auta kao kad je dizel bio marka i osamdeset. Vidim istu onu gužvu na kasi supermarketa k'o kad je tek otvoren.

Pa se sjetim jednog koji je rekao kako je naš problem što smo pristali da nas ravnaju po zamišljenom najmanjem. A svaka prava vrsta, sjećate se sa sati tjelesnog, odnosno časova fizičkog, ravna se po najvećem. I gleda u njega.

Nas navuklo na imaginarnog malog čovjeka, koji u strahu glasa vazda za iste, mrzi jer ne razumije i ne kuži jer nigdje ne mrda. Koji radi da ga ne plate i kojeg zajebe tko stigne. I zato smo nesretni.

Nesretni jer tako treba

A ja vidim ljude koji žive u dobra doba bolje nego što su u njihovim godinama živjeli njihovi roditelji. A djedove i prababe da ne spominjem. Vidim luksuz o kojem su ovi mogli samo sanjati.

I dok su se stari radovali šniti kruha, mi ćemo obžderati slanac ili perec zorom, pa dva bureka za doručak i reći kako smo nesretni. Bacat ćemo dvije kese smeća na dnevnoj bazi, prolazit će nam rok uporabe hrani u frižideru, ali kukat ćemo.

Ni gladni, ni žedni, pod klimom i sa čokoladom u ruci. Dok su stari meso viđali samo nedjeljom, mi ćemo ga u nekom obliku triput dnevno ubaciti u sebe. I onda trčanje, teretana ili šetnja, jer gojimo se. I nesretni smo zbog toga.

A na zidu slike šlang predaka. Na koje se kilogram viška nije znao uhvatiti. Oni čitav život u dva odijela, svakodnevnom ili svečanom, a mi punih ormara robe koju nikada nećemo obući. Oni u dvojim cipelama, a mi?

Ovo je režim, veliš?

Okrenem tu bocu i gledam, ljudi nesvjesni da žive u vrijeme kad zidovi nemaju uši, kad ne odvode i tuku, kad ne smiješ reći. Ali rado prihvate činjenicu kako žive u režimu. Lijepo opravdanje, dobro legne uz svu onu kuknjavu. Jednoumlje, kažeš? Pa, jeb'o te, jesi li prvi ti probao stvarno misliti drugačije?

Sve je to dio igre koju, fala na pitanju, više ne igram.

I treba vam Svjetsko usred jeseni!

Čuda čini okretanje stvari, promjena perspektive. Ne žalim više nikoga. Sve je jasno. Kuknjava i vječito čekanje da te netko prepozna. Tko, dođavola, i zašto bi te prepoznao?

Je li zato što danima pričaš kako ti ovo Svjetsko prvenstvo nije nešto, bezvezno je sve, fuj petrodolari i FIFA mafija? Okle Katara, kakvo je bola' Svjetsko u susret zimi?

A samo da pođeš od činjenice da je ovo prvo  Svjetsko u povijesti lopte gdje ćeš pivu moći ohladiti na balkonu, sve ostalo bi ti se odmah drukčije posložilo.

Okreni na pravu stranu i gledaj malo drugačije. Ne boli, a isplati se. Onda ćeš možda skontati i da jednoumlje isto ima barem dvije strane.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.