A mogli smo ih, jednostavno, razvalit'!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Jednostavno, ne mogu prešutjeti, moram vam ovo ispričati. Neki dan sretnem prijatelja i, kako je to običaj, čim pređemo ono "đesištaimaevonemaništa" i nastavimo stajati, krene ozbiljan razgovor o svemu. Pa, između ostalog, kako nas je ponijela priča, kaže on meni – ti voliš svakakve metafore, imam ti jednu iz realnog sektora!

I tako, kaže on kako mu je mali taman u onom uzrastu kad je njemu i njegovoj raji napeto da grade logore. Čine to u šumarku pored naselja i čitavo ljeto su se tamo gnijezdili. No, prije nekog vremena, pojavila se raja iz susjednog naselja. Dođu kad ovih nema i sve im sruše. Popišaju im se na kartone, unište „loge“, sruše konstrukcije.

I tako dan za danom, ovi naprave, ovi drugi im sruše. Nakon nekoliko dana, ovi što su ispočetka rušili, počeli i graditi na istom mjestu, pa sad ovi prvi, prijateljev mali i njegova ekipa, dođu pa sruše njihovo. I tako grade, ruše, ruše, grade, da bi na kraju opet svi na kraju bili na nuli.

Uglavnom, dodijalo. I pita taj njegov mali svoga oca, a mog prijatelja, što da se radi, kako riješiti problem? Tomo, najveći među njima, ma za čitavu glavu viši od vršnjaka, pravi rmpalija, zagovara organiziranje zasjede,da se toj drugoj skupini nabrzaka udijeli dobar degenek, da ih se nauči pameti da nikad više ne dirnu u logor, ali ostali su kolebljivi. Nisu baš za fizičko rješenje slučaja, jer, tko zna, možda su ti drugi jači.

Kaže mi prijatelj, odmah istjeram malom nasilje iz glave i krenem pedagoški, pa na strašno sinovljevo čuđenje preporučim im pismo. Da lijepo napišu toj drugoj grupi kako je red da se konačno upoznaju i kako nema smisla da se bezveze ruši i kako je najbolje da sve nesuglasice riješe jednim dobrim tulumom. Kažem mu, tko zna, možda su oni fina raja, ali jedni o drugima imate predrasude.

A što su to predrasude, tata? To je ono, sine, kad drugima daješ osobine koje pretpostavljaš da imaju, a pretpostavka je, sine, majka svih zajeba!

Tutnem mu ja, još onako zbunjenom, cvaju u džep, da kupe par boca kole i grickalica, udijelim mu i male preporuke za sadržaj i stil pisma i preporučim da odmah, u znak dobre volje, ostave u logoru dvolitru kole i par kesa grickalica, a da tulum najave za vikend, kad su svi tu. Recimo, popodne, par sati nakon ručka. Idealno vrijeme. U pet je najbolje. (Bilo je to prije nego se vratio sat)

Malo se klinci prebirali po glavi, ali ga poslušali. I ostali roditelji pripomogli, pala prava akcija pomirenja. Pet kesa svega se ponijelo. Jebeš UN!

Jedino je Tomo i dalje bio za vojnu opciju. U međuvremenu je, prema veličini oba naselja sračunao kako je ovih drugih puno manje i da ih je, u vrh glave, četvoro ili petoro, a naših je čak dvanaest! No, preglasan mirovnom opcijom, povukao se i skupa s ostalima ostavio pismo i „obrazli kesu“.

Priča mi prijatelj dalje. Što da ti velim, i ja jedva čekao vikend, da vidim što će se dogoditi. Otišli, ne vraćaju se. Kad eto ih, već mrak pao, pitam kako je bilo? Kaže mali – odlično, tata! Upoznali smo se, super su! Nisam ih zamišljao onakvima. Oni su k'o i mi, sve nas isto zanima. I oni su mislili da smo mi bezvezna ekipa, da smo uljezi koji im hoće pokvariti uživanje, da smo zli. Nabrojao je par imena novih poznanika, a s jednim je baš kliknuo oko nekih igrica.

Pojeli, popili, dogovorili novo druženje. Zajedno će, i to je dogovoreno, uređivati logor. Ionako ima mjesta za sve. Oni drugi će, veli mi mali,  drugi put donijeti kolu i grickalice. I nešto iz pekare.

I tako, veli mi prijatelj ponosno, mali me gleda baš kao oca iz velikih priča. Mogu ti reći kako je divan osjećaj biti kamen mudrosti i djeci na konkretnom primjeru pokazati kako je lakše ići naizgled težim putem. Nekako uzvišeno, čovječe!

I taman, tako zadovoljan i ponosan, kaže mi dalje prijatelj, krenem pogladiti malog po glavi, a on će meni – tata, sve je zbilja bilo okej, samo je Tomo nezadovoljan.

Čuj to? Kako?

Ma, na povratku je stalno govorio kako je glupo dijeliti s njima logor, a nas je više. Ispadamo luzeri. Možemo imati sve, a dijelimo. I reče još kako je on, onako za glavu viši od svih nas ostalih, da smo mu samo mi ostali dali priliku, mogao sam samcat razbiti barem trojicu.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.