Navikom ga, Fuade!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad mi je propala prva veza u životu, među nama budi rečeno – kad sam dobio korpu, činilo mi se kako se svijet oko mene nepovratno stropoštava u ambis, zidovi oko mene su se zatvarali, nisam mogao disati, tjeskoba je bila neizdrživa, a mlad i probuđenim hormonima pokretan organizam težio je samouništenju.

I dok su se još uvijek intenzivno smjenjivale epizode potpunog očaja i potpune rezignacije i nezainteresiranosti za život, stariji i mudriji od mene mi reče – Ah, sine, preboljet ćeš, ako nećeš milom, hoćeš silom!

Tu me začas ta spomenuta sila izvuče iz bolne kontemplacije o smislu života, pogledah starijeg i mudrijeg, a on mi blago reče – Ne, nikakva fizička sila. Ono milom je tvoja vlastita pamet i zaključak da je život još pred tobom i da će u njemu biti još ljubavi, a ono silom, e to ti je, sine, moćna sila zvana navika. Znaš, rijetko koji će je spomenuti, ali to je sila koja drži čovjeka na životu, u isto vrijeme mu i najbolja prijateljica i najgori neprijatelj! Ona je ta koja ti daje snagu da koračaš dalje kroz život, ali ona je ta koja ti ne da da pukneš koliko god krivio kičmu pod teretom tog istog života. Tada zapali cigaretu, kao što je svaki mudri čovjek u to vrijeme navikom činio, pa reče, iskreno, cijeli život ne znam je li mi škodi ili mi valja. Cigareta? Pogleda me nakon tog mog pitanja i trznu se načas. Ah, da, i cigareta. Ali mislio sam na naviku.

Otad nosim tu mudrost sa sobom. Tu priču o navici. Naravno da je stariji i mudriji bio u pravu, brzo sam se naviknuo, došao sebi, zarasli su prvi ožiljci. Baš kao što je i rekao - slatka ptica mladosti uskoro će opet zapjevati pod mojim prozorom, život će ponuditi neke nove ljubavi, a što je vrijeme više odmicalo sve sam manje razumio samog sebe u onim trenucima bola i tuge, kad su se oko mene zatvarali zidovi, a tjeskoba prijetila kako će mi iščupati srce iz grudi. Nakon toga, što god mi se dogodilo, što god me je iznenada ščepalo za vrat i naizgled nepovratno gušilo, što god me je zaskočilo, što god mi je prijetilo, znao sam da na nju uvijek mogu računati – tu neočekivanu i neopjevanu silu koja je uvijek tu i koja se uvijek aktivira da spasi stvar. Ili da ne spasi, ovisno kako gledate.

Džoni ju je svojevremeno opjevao stihovima "Navika ne blijedi lako, teško se i stvara, privikne se svaka raga na svog gospodara". Baš zato do dana današnjeg ne znam kazati je li nam pomaže ili odmaže ta ljudska sposobnost navikavanja na sve. Navika je sila kompromisa, spasi te od naizgled krajnjeg i konačnog, liši te straha, bola i patnje, uzme te za ruku kad krenu ratovi, od drhtavog lista kakav si na početku od tebe napravi neuništivo deblo staro stotine godina, pomogne kad ti odu najdraži, kad ostaneš preko noći bez mirne luke, bove ili temelja, ali joj zauzvrat moraš dati nešto – otupi ti oštricu, uništi refleks za promjenom i uljuljka te stalnim šaputanjem na uho kako je dobro, samo nek' ne puca! Točno da čovjek ne zna je li na njegovoj strani ili radi za one druge.

Navika je sila koja djeluje i u najmanjim oblicima, uvjeri te kako ti je s autom sve u redu, kao ništa ne trese i ne lupa, sve dok jednom ne ugasiš radio ili odeš na servis, a ovi ti kažu jao i kuku! Auto se raspada, ali ti se lagano naviknuo. Navika te uvjerava kako si još mlad i zdrav, neka se cigareta, alkohola, masnog i slasnog ostave drugi. Pa kad te zaskoči život na najgori način, kad polude brojke u nalazima, a ti blijedo gledaš doktora, navika ti se smije negdje iza leđa. I, što je najgore, čim doktor završi, ona te potapše po ramenu i kaže – stari moj, bit će to dobro. Nije tebi ništa! Pa prvom zgodom povuče ruku mimo tvoje volje preko stola na tuđu kutiju cigareta, a red je taj pokret i zaliti...

Eh, da, navika. Prije petnaest dana činilo vam se kako je to početak kraja. Činilo se kako ste, eto, ipak dočekali taj famozni Treći svjetski. Jeza je prolazila kralježnicom, grozničavo ste okretali news kanale, gledali po stotinu puta iste fotografije i snimke u niskoj rezoluciji. Svađali ste se grozničavo s ukućanima, prijateljima i susjedima oko toga tko je tu u pravu i tko je kriv, dijelili etikete i trpjeli ih. Igrali ste se predviđanja, čarali – barali kad ć i kod nas otvoriti front. I niste se baš naspavali tih prvih dana.
Razmišljali ste stalno prvo treba li kupiti barem vreću brašna, svejedno što ne znate praviti kruh, nemate ni tepsiju, ali nek' se nađe. Onda ste pomišljali skoknuti do ljekarne i procijediti nakon uobičajenih lijekova koje kupujete – a imate li joda? Pa ste onda mućkali glavom gdje možete uskladištiti bar jedno 50 litara goriva. Biti spremni na sve.

Na kraju ste odustali od svega. Čak ni vijesti više ne pratite. Prvih dana ste znali kuda ulaze Rusi i kakav sve otpor pružaju Ukrajinci, bili ste sigurni, rekla Ursula, da Ukrajina ulazi u EU i NATO već popodne, mi skupa s njima, te kako će Rusi već u petak aktivirati atomsku bombu. Uhvatila vas je panika, ali niste smjeli priznati. Pojavila se još veća panika i kad su vam mediji rekli kako gorivo ide na 4 marke, kako neće biti hrane, struje, vode. Osjetili ste kako vam se opet javlja davno ubijeni PTSP i kako poput zombija gmiže od nožnog malog prsta prema vašem tjemenu.

A danas, petnaest dana nakon, navika vas je uzela pod svoje. Vijesti sve manje gledate. Treći svjetski? Odmahnete rukom. Ukrajina u EU, a i mi skupa s njom? Mah! Bjeri tamo! Gorivo ide preko 3 marke i juri prema 4? Barem imamo dobrih fora i viceva. Brašno? Je li stvarno mislite da će naši pekari sebi dozvoliti da ostanu bez posla? Jod? Uhvatili su me na foru baš kao i na tariguz na početku korone.

Eh, da. Kad smo već kod korone. Ne znam znate li, ali korone i dalje ima. Ne znam što danas da vam o njoj strašno kažu, nećete ni trznuti. Naravno, sve je veliko i strašno na početku, ali navika je jača od svakog straha. Samo joj treba malo vremena. A vrijeme, to znate, liječi sve rane. To su vam govorili, ne spominjući naviku. A ista je to bagra, zapravo.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.