Srebrenica, četvrt stoljeća poslije

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ove godine obilježena je dvadeset i peta obljetnica genocida počinjenog u Srebrenici. Centralni događaj bila je izvedba simfonijske poeme „Fatima“ skladatelja Edina Zonića, a na stihove Edina Krehića. Poema je dobila naziv po najmlađoj srebreničkoj žrtvi koja je živjela tek jedan dan, a ime, Fatima, dobila je nakon identifikacije od prije sedam godina.

Edin Krehić navodi kako je to priča o „svim našim Fatimama, o svakom čovjeku, o svim stradalima, bilo kada i bilo gdje. A ovo naše podneblje nam kroz historiju nudi građu za kulturu sjećanja. I veoma je bitan način kako se sjećamo. Ako to činimo gradeći boljim sebe, svoju porodicu i okolinu, to onda ima smisla i možemo se nadati dobru u budućnosti kad god ona došla na ove naše prostore.“

Krivo srastanje

Usporedo s ovim trajala je inicijativa nekih bošnjačkih političara, koji su zahtijevali od Valentina Inzka nametanje zakona o zabrani negiranja genocida. To što Bosna i Hercegovina tog zakona još uvijek nema, naprosto je sramotno, ali bilo kakvo njegovo nametanje odvelo bi stvari u krivom smjeru. Društvo do jednog sličnog akta mora sazrjeti, to mora doći prirodnim putem, iako je nešto slično danas i u doglednoj budućnosti, zbog političko-nacionalnog rašomona koji živimo svih ovih godina, puka utopija. Neka vrsta „krivog srastanja“, do kojeg bi zasigurno dovelo nametanje sličnog zakona, ovo bi društvo samo još dublje ukopalo u vlastite rovove, iz kojih se niti dvadeset i pet godina kasnije nitko od političkih aktera ne planira pomjeriti niti za milimetar, bez obzira radi li se o „desnima“ ili „lijevima“, „ovima“ ili „onima“, jer mi ovdje još uvijek živimo u pretpolitičkom dobu u kojem slične kategorije naprosto ne postoje.

Ni do danas nije jasno zbog čega se dogodio zločin tolikih razmjera, ono famozno – „Zašto?“. Za zločin u Srebrenici nisu postojali nikakvi „objektivni“, odnosno vojni razlozi. Mladićeva soldateska je za kratko vrijeme ostvarila sve svoje ciljeve, a pogrom je uslijedio nakon toga. Taj zločin je stoga i danas, dvadeset i pet godina kasnije, prije svega iracionalan, kao i u vrijeme kad je počinjen. Na slična pitanja nikakva historiografija ne može dati zadovoljavajući odgovor. Do toga se može eventualno doći jedino u nekoj umjetničkoj formi, poput poeme koju sam spomenuo na početku. Pogotovo je u tom smislu važna književnost koja može iznijeti faktografiju i postaviti određena pitanja, bez nade u neki suvisli odgovor, jer ga vjerojatno nema. Nekad su, na žalost, dobro postavljena pitanja jedini mogući „odgovor“.

O Srebrenici je dosada mnogo toga napisano, ali od svega toga vrijedi izdvojiti tek dvije knjige. Radi se o dva dokumentaristička romana: „Razglednica iz groba“ Emira Suljagića koji je objavljen 2005., na desetu obljetnicu genocida, i roman „Beara“ Ivice Đikića. Dok nam Suljagić daje jednu potresnu panoramu srebreničke enklave uoči četiri sudbonosna srpanjska dana, u kojima se sve to odigralo, Đikić pokušava odgovoriti na ono ključno pitanje, na famozno „Zašto?“, baveći se prvenstveno likom Ljubiše Beare. Đikić je u romanu rekonstruirao „četiri dana iz života Ljubiše Beare“, kapetana bojnog broda bivše JNA, koji je bio organizator hladnokrvnog smaknuća više od 8.000 ljudi.

Potraga za provjerenim ubojicama

Najmučniji dijelovi knjige su Bearina potraga za provjerenim ubojicama koji će hladnokrvno i „na vrijeme“ dovršiti krvavi posao. Iako se u većini slučajeva radilo o ljudima „vičnim“ ubojstvima i zločinima", "velike brojke" su se ipak pokazale kao velika prepreka "u utrci s vremenom". Tako Đikić na jednom mjestu navodi kako egzekutori iz 10. diverzanskog odreda Vojske Republike Srpske u jednom trenutku nisu mogli nastaviti s ubijanjem, jer su im se grčili prsti kojima su povlačili okidače pušaka tijekom višesatnog ubijanja.

Đikić se dugo mučio s formom zamišljene knjige, jedno vrijeme je razmišljao o fikcionalnom romanu, ali je odustao. Primjer takvog fikcionalnog pisma je jedno od poglavlja ovog romana, kratka priča koja je svojevrsni "post scriptum" romana, a sam pisac vjerojatno ju je objavio kao ilustraciju toga kako je sličan pristup ovoj temi ograničen. Potragu za formom riješila je knjiga "Anatomija jedne pobune" Javiera Cercasa koja mu je poslužila kao uzor, a koja govori o jednom traumatičnom i prijelomnom razdoblju postfrankističke Španjolske iz 80-ih.

To je, što je Đikić i pokazao s „Bearom“, možda najbolja literarna forma kojom se moguće nositi s jednom tako velikim temama, a Srebrenica je, nažalost, jedna od najvećih tema dvadesetog stoljeća. Kao svojevrsni putokaz poslužio mu je dokumentaristički roman "Hladnokrvno ubojstvo" Trumana Capotea, knjiga kamijevskog apsurda koja šokira svakoga tko se prvi put susretne s njom. Govori o jednom od najpoznatijih slučajeva iz američke kriminalističko-sudske prakse, kada su u studenom 1959. skitnice Richard Hickock i Perry Smith proglašeni krivim za okrutno ubojstvo obitelji Clutter koje se dogodilo u mjestu Holocomb, u saveznoj državi Kanzas. Ubili su bračni par Clutter i njihovo dvoje maloljetne djece. Sve žrtve pronađene su svezane, s povezom preko usta i pogođene u glavu.

Ljubiša Beara je po svojim motivima, u koje Đikić ne uspijeva do kraja proniknuti, a sumnjam da ih je i sam Beara do kraja bio svjestan, najsličniji okrutnim Capoteovim skitnicama čija je motivacija ubojstva četveročlane obitelji ostala nepoznata. Je li Ljubiša Beara imao u sebi neku patološku crtu koja ga je na neki način predodredila za ovaj zločin? To je ključno pitanje na koje nitko i nikada neće dati pravi odgovor, kao i na samo pitanje o prirodi ljudskog zla.

Čudovišna scena iz Potočara

Flamanski pisac Stefan Hertmans bio je prije četiri godine uz Claudija Magrisa centralna figura „Festivala svjetske književnosti" koji se održava u Zagrebu. Rođen je u Gentu 1951. godine, a međunarodni uspjeh postigao je romanom "Slikar i rat" koji je objavljen 2013., uoči stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata koji je glavna tema njegovog romana. Roman je nastao na osnovu zapisa autorovog djeda Urbana Martiena, siromašnog slikara, koje je ovaj pred smrt zaviještao unuku. Tom prilikom sudjelovao sam zajedno s Hertmansom i Ivicom Đikićem na jednom okruglom stolu gdje se govorilo o ratnoj književnosti.

Hertmans je, kada se poveo razgovor o "Beari", izrekao jednu sjajnu tezu: kako on u budućnosti očekuje roman o Srebrenici koji će napisati netko od potomaka pripadnika nizozemskog bataljuna koji su kao UN-ove snage štitili enklavu, i to na osnovu kazivanja ili zabilješki koje su eventualno napravili nizozemski vojnici tom prilikom, na način na koji je on "opisao" Prvi svjetski rat koristeći djedove zabilješke. Ne znam hoće li se to ikada dogoditi, ali sam nekako uvjeren da hoće. Uvjeren sam da je određeni broj nizozemskih vojnika napravio neke dnevničke zabilješke, i nekako je logično, zbog sramne uloge nizozemskog bataljuna u srebreničkoj tragediji, da ne žele da se to objavi za njihova života.

Kopka me također još jedna stvar. Neke od najboljih antiratnih knjiga, a svaki roman o Srebrenici uključuje i taj element, napisane su iz perspektive djece, pasivnih sudionika rata, prije svih veličanstvena i uznemirujuća „Velika bilježnica“ mađarske spisateljice Agote Kristof. U tom smislu postoji ona čudovišna scena iz Potočara, kad Ratko Mladić umiruje civile koji su se tu zatekli, te djeci dijeli slatkiše. Scena je tim strašnija jer je Mladić u tom trenutku vjerojatno bio donio odluku o masovnim pogubljenjima. Hoće li neko od djece koja se vide na tom videu dati nekad neku svoju sliku onoga što se dogodilo u četiri srpanjska dana u Srebrenici, i na koji im je način to odredilo život? Danas ta djeca imaju preko trideset godina.

Hoćemo li doživjeti roman o Srebrenici iz njihove perspektive? Koji bi možda mogao početi na sljedeći način: „Bio sam tamo. Stajao sam pet metara od generala Mladića, iako mi se na snimci vidi tek dio glave, i to nakratko. Uspijem ponekad zamrznuti taj kadar, ali najčešće mi 'pobjegne'. Stajao sam iza starijeg brata, koji s nepovjerenjem gleda ravno u kameru, i koji je nedugo nakon toga izdvojen i odveden u nepoznato, iako je imao tek petnaest godina. Bio je krupan za svoje godine, i to je bilo presudno. Plakao sam dok su ga odvodili, jer sam u tom trenutku ostao sam, u rijeci nesretnih ljudi koja se nesuvislo i uzvireno vrtložila oko mene. Sam - samcat...“

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.