Sudovanje: Koliko divizija ima u Strasbourgu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

„Postoji obaveza da se provodi ono što je sud rekao i presudio. Što se tiče baš ove presude, još uvijek nismo vidjeli potpunu presudu, tako da nismo mogli to detaljno čitati. Treće što želim reći da implementacija zavisi od lokalnih političkih aktera. Mi smo posvećeni tome da im pomognemo da to urade, angažovani smo godinama da se to postigne. Vidimo da ne postoji spremnost političkih stranaka da se angažiraju, da pregovaraju, da dođu do kompromisa. Ako stranke odbijaju da se to uradi, biće skoro nemoguće provesti presudu“, rekao je Michael Murphy, ambasador Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini – i pokvario dernek.

Divizije

„Srušen je koncept legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Sud je utvrdio da ova zemlja treba da obezbijedi primarno građansko predstavljanje u institucijama“ izjavio je nešto ranije Slaven Kovačević, savjetnik člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića, komentirajući presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu pred kojim je on, Kovačević, tužio BiH zbog diskriminatornog izbornog zakonodavstva i dobio presudu kojom se, istina, ne poništava famozni Dejtonski sporazum, ali je za njeno provođenje neophodno promijeniti Ustav što, očekivano, ne pada na pamet ni Draganu Čoviću, niti bilo kome u Republici Srpskoj.

Priča kaže kako su na Konferenciji na Jalti američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill predložili sovjetskom vođi, Josifu Visarionoviču Staljinu, da se i Vatikan uključi u proces komponiranja nove, poslijeratne Evrope, a brko koji reži im je odgovorio pitanjem: „Koliko divizija ima taj papa?“.

Koncept konstitutivnosti

Punih sedamdeset i osam godina i još nešto mjeseci kasnije, Michael Murphy je onima čiju je dušu razgalio Slaven Kovačević objasnio da Evropski sud za ljudska prava nema divizija i da presude te institucije – kako ova zadnja, tako i sve prethodne – mogu provesti samo ovdašnja politički akteri, a ako neće, onda ništa.

Napisali smo ovdje oko bezbroj puta da se Bošnjaci nikada, ali nikada, dobrovoljno neće odreći BiH u granicama AVNOJ-a, Srbi Republike Srpske, a Hrvati statusa konstitutivnog naroda. Presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, istina, ne mijenja ni vanjske granice, ni entitetski ustroj BiH, ali praktično poništava koncept konstitutivnosti koji se u jednopartijskom sistemu svodio na ravnomjernu raspodjelu pozicija između tadašnjih Muslimana, te Srba i Hrvata, dok u višestranačkom podrazumijeva i takozvano legitimno predstavljanje.

Drugačije, jednostavnije rečeno: ako tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine ne predstavljaju tri naroda, onda ili nema razloga da kolektivni šef države postoji ili komotno može imati petnaest članova. Ma i dvadeset sedam, nevažno je. Također, ako sastavi klubova u domovima naroda većinski ne zastupaju dominantne političke stavove istih tih naroda, onda puno troše i ničemu ne služe.

Sastavni dijelovi katastrofe

U tom su okviru, što valjda ne treba crtati, obespravljeni pripadnici nacionalnih manjina, recimo Jevreji i Romi, kao i oni što se izjašnjavaju kao Bosanci, Hercegovci, Bosanci i Hercegovci, samo… Naučili smo, je li tako – tako je, kako su „da“, „ali“ i „samo“ sastavni dijelovi svake katastrofe.

Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu vodio se činjenicama, zanemarujući bosanskohercegovačku realnost u kojoj su entiteti i konstitutivnost temelji mira i u kojoj se, kao i bilo gdje u svijetu, ne mogu pomiriti koncept građanske sa onim etničke reprezentacije. U prijevodu: može jedno sigurno, ovo što imamo, teorijski može i drugo, ali u paketu nikako.

Ako, kako kaže američki ambasador, „ne postoji spremnost političkih stranaka da se angažiraju, da pregovaraju, da dođu do kompromisa“ i „ako stranke odbijaju da se to uradi“, onda je sudbina presude po apelaciji Slavena Kovačevića predvidljiva: završit će kao i sve slične ili kao odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prema kojoj je datum proslave Dana Republike Srpske neustavan, što Miloradu Dodiku ne smeta da svakog devetog januara po Banja Luci prošeta policajce, vatrogasce i Željku Cvijanović.

Zaustavljanje rata i izbijanje mira

Evropski sud za ljudska prava nema, jednostavno nema dvije-tri divizije, dakle pedesetak hiljada obučenih i dobro opremljenih vojnika spremnih da koliko sutra osvanu u Bosni i Hercegovini, posmiču sve kojima zbog odluke iz Strasbourga kuca purac, montiraju privremenu kolonijalnu vlast, promjene Ustav i Slavenu Kovačeviću pokažu da nije džaba krečio.

Snaga svakog zakona i svake sudske presude mjeri se mogućnošću provođenja, a nje u Bosni i Hercegovini nema, a nema je ni u Bruxellesu ili Strasbourgu, dok Washingtonu, kako vidimo, na pamet ne pada ništa osim uvođenja sankcija Dodiku, Stevandiću, Čavari, Kukiću i tako dalje i tako redom, uglavnom svima čija moć nije opala zbog toga što ne mogu kupiti stan na Manhattanu i odvesti familiju u Disneyland.

Za zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini trebali su strana sila i domaća, makar i iznuđena volja. Za izbijanje mira je, očito, neophodno samo ovo drugo, ali dobrovoljno. E baš toga nema, pa se Slaven Kovačević može hvaliti kako je pobijedio u Strasbourgu i u društvu Željka Komšića pričekati implementaciju presude. Jedino što usput mora pronaći eliksir vječnog života ili barem onog višestoljetnog. Nije, naime, nemoguće da će akteri političkog života u BiH jednom pokazati „spremnost da se angažiraju, da pregovaraju, da dođu do kompromisa“, ali za nekih dva-tri stoljeća u najboljoj varijanti. Do tada će možda i Evropski sud za ljudska prava imati dovoljno divizija za provođenje vlastitih presuda.  

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.