Sve prolazi, samo vrijeme ponosno stoji!

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Negdje pred Euro '88, a i ono se igralo u Njemačkoj, onom tadašnjem Zapadnom dijelu, kao još malo pa trinaestogodišnjak, shvatio sam da su prolaznost vremena i smrtnost veoma izvjesni. Zapravo, u tom sam trenutku prolazio kroz prilično neutješnu fazu, gdje je nervozne misli nakon velike spoznaje teško mogla utješiti bilo čija riječ. Valjda je to bilo doba i prve, nikad prijavljene anksioznosti.

Nakon mnogo neprospavanih noći sklopio sam dogovor sa samim sobom – izračunao sam kako ću o svemu razmišljati kada napunim 54. godine, što je otada bilo skoro punih 40 godina, odnosno čak 20 narednih svjetskih ili europskih prvenstava, što se nekome od nepunih 13 činilo kao golem niz, pogotovo jer sam ih dotad gledao, da pamtim, samo tri. Ono SP u Španjolskoj 1982., ono kad su nas suci pokrali, to mi je bilo prvo da valja.

Možda se pitate zašto sam baš uzeo 54. kao cilj, kao granicu? Ne tako puno prije te 1988., malo prije nego ću poći u prvi razred, umrla mi je baka. Bilo je to moje prvo suočavanje sa smrću bliske osobe, a osim neizmjerne zbunjenosti, nisam siguran jesam li još uvijek znao biti tužan, pamtim kako su svi ljudi koji bi dolazili u kuću izraziti sućut govorili – Šteta, tako mlada žena!

Čudio sam se toj konstataciji. Mlada žena? Iz moje perspektive, tada još malo pa sedmogodišnjaka, pedeset i četiri godine bile su daleki, nedokučivi svemir od života. Tada nisam mogao zamisliti ni kraj djetinjstva, ni kraj osnovnog obrazovanja, ma, ni kraj beskrajno dugog zadnjeg ljeta prije ulaska u žrvanj, a kamoli koliko dugo je do 54!

Znao sam već odavno brojati do 100, ali nisam znao što to uopće znači. Dočim je moja druga baba, mlađa par godina od pokojnice, već tada kukala kako je život kratak. I to će činiti svako malo i kroz narednih 38 godina, dok i ona 2010.  nije pronašla vječni smiraj. A 38 godina, čak i danas, kad kucam na vrata pedesetih, nije mala stvar. Skoro čitav moj život. I nije mi se čuditi što sam se čudio o kakvoj to kratkoći baba priča?

Vrijeme. Jednom sam, ničim izazvan, pričao na temu vremena s prijateljem, inače doktorom teologije. Bio je fasciniran mojom usputnom tezom kako nam se Bog prikazuje čitavo vrijeme baš kao vrijeme. Malo slovo t. To znate iz fizike, zar ne?

Mi ljudi smo poprilično ovladali svim dimenzijama života, idemo gore, dolje, desno, lijevo…i po x, i po y, i po z osi. Teško prihvaćamo u svemu tome činjenicu kako možda i vladamo prostorom, ali, ono malo slovo t, njega nismo do sad ukrotili. Vrijeme je nedodirljivo i ne možemo mu apsolutno ništa, piči pravocrtno naprijed i tvrdoglavo i neumoljivo nam se smije. Što god uradili, što god napisali, što god postigli, vrijeme nas u neka doba spusti u neku svoju ravan. Ono nas sagleda istinito, bez smetnji trenutka, svako oduševljenje, svaku bol, svaku patnju, svako slavlje i svako postignuće vrijeme relativizira. I stavi ga na pravo mjesto. Skida umišljene ljudske bogove kao glinene golubove, pokvari svaki party ponosa i slave, nekad mlade lavove iz čopora pretvori u olinjale samotne marginalce.

Ne možemo mu ništa. Ponaša se baš poput Boga. Bilježi nam svaki minus i zarezuje crte na našim licima, našim organima, na našoj životnoj sili. No, ako tako uspješno, k'o rukom, briše ushite i oduševljenja, poput kakve kosmičke pravde, vrijeme ne da skriti sramotu, nego, naprotiv, čini svaku nepravdu i štetu koju smo nanijeli drugome, nepozvanim gostom u neki najmanje očekivan čas. Bane nam u san, uvuče se kroz zaključana vrata, priđe nam s leđa, kao krajnje zrcalo, vremenom nošeno i ojačano u odrazu osjećajem stida, srama i blama.

Vrijeme nas lomi. Vrijeme nam puše i baš sad, u ovom trenutku, za vrat kao strogi učitelj, kao ljutita majka, kao prijeki sud. A mi, glupi smrtnici, mislimo da ga imamo za muda. Još smo skovali svakodnevnu jadikovku kako, eto, vrijeme prolazi! Ne prolazi vrijeme, jarane moj, vrijeme tu bješe, tu jest i tu ostaje, a ti prolaziš! Kad si mlad smiješ mu se u facu, kradeš Bogu dane, bacaš vrijeme kao bezvrijedne novčanice i ne sluteći kako bacaš sebe, a vrijeme kao monolit gleda i smiješka se.

Onda malo odrasteš i pomisliš kako je novac taj resurs koji je najbitniji. Pa ponudiš mnoštvo poklonjenog vremena u zamjenu za novac. I tako narednih 40 godina, samo da bi nakon svega shvatio da nije novac, nego vrijeme to što je najvrijednije. Pogotovo to shvate oni koji dohvate dovoljno novca. Ako ga ikad prokletom čovjeku može biti dosta. Ne treba ići Bogu na istinu, ponešto istine pronađe se već ovdje na zemlji.

Negdje pred Euro '24, imam, evo, još malo pa 49. Pet godina do početka razmišljanja koje sam odgodio onog ljeta osamdeset osme. Razmišljanja o krajnjem i konačnom. Pade mi na pamet baba koja je sa svoje 52 već kukala kako je život kratak.

Sjetih se i onih ljudi koji su, kurtoazno ili ne, govorili kako je sa 54 godine umrla mlada žena. Zapravo, da se ne lažemo, sve ove godine budim se, doduše sve rijeđe i rijeđe, u hladnom znoju s mišlju kako je prolaznost jedina sigurna stvar, tragajući bar za trunčicom smisla. Ali, u međuvremenu, kako sam ono malo slovo t razumio kao ultimativnu pravdu na ovom svijetu, nekako mi je lakše nositi se s tim. Pustim se niz „t liniju“ počašćen što sam uopće dobio priliku da kliznem njome kao niz tobogan.

I fasciniran sam vremenom, da vam pravo kažem. Postao sam mu veliki fan, pravi navijač. Umjesto da ga probam u unaprijed izgubljenoj bitci obuzdati, ja mu se divim. Očaran sam silom koja nas i sve oko nas redefinira do prave definicije, koja sve naizgled veliko spusti na realnu veličinu i sve maleno svojim protokom poveća do stvarne i spočetka neprimijećene važnosti.

I sve što smo mu otkad postojimo stigli učiniti je tek gromoglasna kozmetička anti-age industrija koja te zaskače svakih par minuta na Youtubeu ili TV-u, sve glasnija anti-age prehrana i tjelovježba, što je opet industrija, kao i vazda isti petparački snovi o vremenskom stroju.

Iskreno, možda očekujete da vam u šlagvortu vrisnem i u očaju uzrokovanom neizbježnim, napišem kako ništa nema smisla. Naprotiv, imam ozbiljnu namjeru ispoštovati malo slovo t,  uživati uz to poštovanje i u narednih 20 svjetskih i europskih prvenstava, nadajući se samo da ih ljudska pohlepa neće odlučiti ubrzati, pa da se ubuduće igraju svake godine. Pa da ionako svakodnevni, neprekidni nogomet sraste potpuno u neprepoznatljivu, ljigavu masu reklama i blještavila kao s modne piste.

Nadam se da ne, jer upravo vrijeme, te  nepromijenjene dvogodišnje izmjene svjetskih i kontinentalnih prvenstava, daju vrijednost. I nije nogomet taj koji je esencija vrijednosti, nego vrijeme koje tom skupu, tom rezultatu i tom postignuću daje težinu.

Stoga, oprezno s vremenom. Novac se troši i ponekad vam se čini da ga  nikad niste niti imali. S vremenom je barem sigurno, ono nikad nije bilo pod vašom ingerencijom. Samo vam se posudilo za igru. A vi se, umjesto igre s njim i uz njega, odlučili pretvarati da ga nema?

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.