Izvrtanje prošlosti
Svi smo oglođani i otupljeni ali ne i krivi
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Ovih dana, a nećemo ni sljedećih, ne možemo izbjeći teške riječi kojima tupimo sve one kojima ostavljamo zemlju za koju smo se, ovako ili onako borili.
Lijepljenje etiketa, upiranje prstiju u kolektivnu krivnju, lupanje čekića i prije i nakon presude, analiziranje bez praštanja, sipanje krivnji bez pogleda u ogledalo, tupljenje je budućeg trnja kojem ostavljamo svijet. A takvo tupo trnje oštro je da se samo bezidejno mlati.
Svako malo, u redovitim ciklusima uz dodatak izvanrednih situacija poput haaških presuda, prst što počiva u bosanskohercegovačkoj rani zamigolji i izazove novu bol. Davno započeti rez, u kojeg su se prosipale priče o suživotima i nadolijevale priče o tome tko je prije nastao i tko ima pravo na ovaj krvavi trokut, samo se razvlači, a meso što mlitavo trune, opet se otvara u novo razmimoilaženje.
Ranu su otrovali jezici galamdžija, kojima postoje samo jedni krivci i kojima je sve crno-bijelo. I to bijelo samo na njihovoj strani. Bez mrlje. Toliko toga se posljednjih dana sasulo, a sasut će se i sljedećih, i stjeralo u jedan kut trokuta, ništa nije drugo nego otrov za još mlitavije meso.
Ovakvim vjetrovima, natopljena zemlja ne može se osušiti. Ovakva puhanja samo produbljuju krvavo blato u kojem valjamo svu našu budućnost. Najglasniji žele da budućnost trune bez pogleda u ogledalo, uz izlizanu mantru kako je ova zemlja jednako svačija. A onda je, zapjenjeni od galame, žele samo za sebe.
Strašno je gledati dok, otupljeni glodanjem naših života neizbrojanim zubima u raznim aparatima raznih razina, ne marimo što nam se budućnost svela na izvrtanje prošlosti, što nam se u paženim uvjetima uzgojena priča o suživotu ponovno svela na tanku nit. Nju pilaju prsti od krvi opranih ruku koji uporno upiru u druge ne videći da se i s njihovih laktova cijedi prokletstvo za natapanje.
Nismo svi, takvi oglođani, i niste svi tako otupljeni, krivi.