Svi znamo kako se osjeća žrtva, ali pita li se itko – kako je 'počinitelju'?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Svaki rat koji se, nakon našeg devedesetih, povode na bilo kojem kutku svijeta, odrazi se nekako i na BiH. Odjednom zauzimamo strane i radimo to svi – bez izuzetka – i Hrvati i Srbi i Bošnjaci. Istovremeno, kada se god neka od televizijskih ekipa zaputi u anketiranje stanovnika BiH po bilo kakvoj problematici, u bilo kojem njenom dijelu, sugovornici, kao pa unisono govore da im je „dosta rata i priča o ratu i ratovima“.

Tom fantomskom „zazoru“ od rata i istovremenoj „potrazi“ za neprijateljima, kako unutarnjim, tako i vanjskim pridonijeli su svi – i mediji i političari i međunarodna zajednica.

Ništa manje odgovornosti za tu, gotovo pa maničnu potrebu naših društava, da se s ratom i onim što ostaje iza njega – ratnim zločinima i traumama - obračunavaju s cijelim narodima koji, eto, pripadaju „pogrešnima“ i onima koji nisu bili na „pravoj povijesti“, ne snose ni plakatna, ideološka i politikantska filmska ostvarenja, kojih smo se kroz godine „nagledali“.

Prljava političko-filmska industrija 

Film „Najsretniji čovjek na svijetu“, prema scenariju Elme Tataragić i u režiji makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske, kao da se, na jedan način, obračunava i s tom prljavom političko-filmskom industrijom koja se kod nas nataložila.

“Najsretniji čovjek na svijetu“ prati Asju Lekić (Jelena Kordić Kuret) četrdesetogodišnju Sarajku koja na majčin nagovor odlazi na „speed dating“ gdje je spajaju s četrdesettrogodišnjim bankarom Zoranom (Adnan Omerović) s kojim bi trebala, kroz razgovor, odgovaranje na najrazličitija pitanja – od omiljenih boja i godišnjeg doba, do seksualnosti, pa to veze s nekim tko nije njene nacionalnosti ili vjeroispovijesti – spoznati ljubav, mir, sreću i blagostanje.

Tako barem tvrde dvije gospođe koje su voditeljice „speed datinga“ i koje kandidate „uparuju“ i vode kroz taj proces spoznaje do sreće.

Koliko sve skupa djeluje bizarno, dokazuje i to što ih vode kroz „Švicarsku“, odnosno dvoranu Zurich, u kojem bi trebali razgovarati, a onda u drugoj ručati, aludirajući valjda na onu da će im taj susret omogućiti životnu sreću – ravnu onoj za koju mi mislimo da je Švicarci osjećaju.

Pročitajte još

Patria ili suočavanje s vlastitim zabludama

Međutim, pitanje je: što zapravo, može, poći po zlu kada se sretnu muškarac i žena, sličnih godina, rođeni i odrasli u istom gradu, a između kojih, jasno, postoji nekakva kemija, iskra? I svašta i ništa istovremeno.

Velika plišana deka s medom na nišanu 

U trenutku kada Asja saznaje da je, upravo, Zoran, bivši vojnik Vojske Republike Srpske, 'nišanio' balkon stana u kojem je živjela s roditeljima, 31. prosinca 1993. u sarajevskom naselju Dobrinja, kada spozna da je tada prvi put pucao uopće i da mu je cilj bila velika plišana deka s medom, počinje vrhunska intimna i psihološka drama, ne samo Asje i Zorana, nego i svih drugih koji su došli potražiti ljubav svog života u spojevima na slijepo.

I prije toga, postoje scene koje gledatelja upozoravaju o čemu je zapravo riječ: kada Zoran kaže da bi „najradije počinio suicid“, kada razbije stol sjedeći s partnericom, nitko osim Asje ne reagira, nikog nije briga. Baš kao što ih nije briga ni dok im Asja, uz tanjur pun kolača, govori kako je ubijen njen tadašnji dečko, a ona, tako potresena, nije imala snage ni reći što mu se dogodilo, nego je samo spustila kanistere napunjene vodom.

"Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu" 

„Najsretniji čovjek na svijetu“ film je o tome kako se odnosimo prema onom što nazivamo individualna i kolektivna odgovornost za ratne zločine i rat uopće, film o tome kako zdušno dehumaniziramo cijele narode, film o tome kako i žrtve, u jednom trenutku, krenu, kako govori naslov jedne zbirke eseja Miljenka Jergovića, „sanjaju veliku ratnu pobjedu“.

Nije ovo još jedan film o ratu; naprotiv, ovo je jedan od rijetkih filmova koji se bavi onim „što ostaje poslije rata“, što ostaje od ljudi poslije rata, a najviše o tome, jesmo li se, ikada, zapitali kako je bilo onima koji su nam „ratni neprijatelji“.

Nije fim za one sklone osudi i one koji sude bez suda 

„Najsretniji čovjek na svijetu“ nije film za one sklone lakoj (o)sudi, za one koji sude bez suda, moraliziraju bez pokrića, za one koji nemaju strpljenje i volju saslušati onog drugog.

Pogledajte „Najsretnijeg čovjeka na svijetu“: svi smo mi, u jednom trenutku, za nekog bili „neprijatelji“, a da nismo bili svjesni kako je to biti, neprijatelj, sam sebi. Najteže je, naime, kada čovjek osudi samog sebe – tog su oni koji su patili zbog njega, tako rijetko svjesni.