Ubitačan ubod Pčelice Maje

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ne znam jesam li vam pričao štoriju kako sam onomad, a nisam mogao imati više od pet, šest godina, uzeo starom hiljadarku sa stola i, u prvom naletu adrenalina u životu, otišao na trafiku i kupio sličice. I dan danas mi je pred očima – album Pčelica Maja! Ozbiljno, ne zezam. Ne pitaj zašto ne „Fudbaleri i timovi“ ili Paninijev album za veliko natjecanje, sve što znam je da sam drpio onu hiljadarku (1000 dinara, s likom seljanke s maramom koja drži grozd u ruci) i brzinom munje sletio niz stepenište ne čekajući lift, dok je srce tuklo u grudima k'o krampa Alije Sirotanovića u najboljim godinama.

Lako je tuđim k..novcem gloginje mlatiti!

Dok je otac spavao snom pravednika nakon posla i obilnog ručka, a majka otišla kod Marice da joj stavlja viklere u kosu, ja sam jezdio brzo koliko god me noge nose do trafike. Propao u zemlju ako lažem, trafika je i danas na istom mjestu, na Strelčevini, samo je nešto moderniji taj današnji kiosk, jer prije je bio onaj od presovanog sivog lima.

Nego, da se vratim na priču – stignem ja na lice mjesta i odmah upita tu mene teta s trafike - Sine, jesi li siguran da ćeš za sve ovo? Ja klimnuo glavom ponosno, nije me moglo smesti ni to što je me je jadna teta pogledala očima nekoga tko vidi Boga, a ne vjeruje u njega (čime sam na moment skužio značaj i vrijednost hiljadarke), a nisam se dao smesti niti kada je nevoljko pod pultom tražila one kutijice pune paketića sa sličicama, psujući usput "buržujsko derle" koje ju je natjeralo da se, unatoč bolu u križima, saginje po taj đavolji jebiguzluk zvani samoljepljive sličice. I to Pčelica fakin' Maja! Ne zezam, majke mi.

Ja na konju, a oni dolje…

Elem, koliko me sjećanje služi, a služi, praćen rajom iz haustora koja je hodala iza mene, s trafike sam ponio pet kutijica i još nešto paketića pride, a kako teta nije imala koliko sam tražio, sa sobom sam natrag ponio i priličan kusur. I Pare i jare, sve sam imao, čak i sljedbu koja me je vjerno pratila u stopu, k'o ciganski orkestar kad ono prati bonvivana u pet ujutro. Okupilo se uskoro mnogo dječurlije mog godišta iz sva tri solitera i još one dvije žute zgrade. Ne kupuje se toliko sličica svaki dan pa se, eto, brzo pročulo…

I idem tako ja, jednima dajem da mi pričuvaju, drugima dajem da mi pomažu u otvaranju, trećima udjeljujem sličice…Dijelio sam u narednih par sati sličice šakom i kapom, osjetio prvi put što znači biti glavni u raji, osjećao sam kako me vuku za rukav, umoljavaju tihim glasom, nježno hvataju za ruku ne bi li se očešali za koji paketić, zovu me u njihovo dvorište, da im se pridružim u igri. A da i ne spominjem kako su curice najednom postale toplije sa mnom. Najednom nekako postah duhovitiji i zabavniji nego inače, a o ljepoti, ma kako relativna bila, da i ne govorim. Bit će da je do oka promatrača, a zjenice se nekako čudno proširile…

Ono kad te ni mađioničar ne može spasiti!

Grebiga, eto, nisam imao više od pet - šest godina, ali tada mi se sve kazalo. I kako funkcioniraju ljudi i društvena zajednica. I kako si učas gore...i da te malo koji pita otkud i kako si tu stigao. Pogotovo ako si prihvatio njegovu ruku na tvom ramenu ili blagonaklono pogledao na povlačenje za rukav.

Sve mi se, dakle, kazalo. I ukazalo. Uključujući i velebni degenek, kojim me je otac, inače nimalo buržuj, nagradio doznavši ne samo da sam ukrao njegov teško zarađen novac, nego i da mi je tako lako gledati ga u oči i  slagati da nisam to učinio ja, nego netko s desetog, ne znam mu ime, ali znam da sam ga vidio kad je ulazio kroz, ispostavit će se po svjedočenju majke, duplo zaključana vrata.

Zbog brzo raskrinkanog alibija zvanog „Houdini s desetog“ i očeve nesklonosti da se brzo ohladi, fasovao sam batine zbog kojih sam, što samovoljno, a što snagom nametnutih sankcija, petnaestak dana izbivao iz društvenog života, pa su čak i one curice, kojima sam bio tako drag i duhovit, namah zaboravile da sam ikada postojao.

Quo vadis? Ili ga još uvijek ne vadiš?

Ono što hoću reći je, pričajući vam ovu priču tako sočno i po još uvijek živom sjećanju, da sam nekako na vrijeme skužio što je to što ljude privlači moći i funkciji, a ako ne to, onda onima koji su ih dohvatili prije njih. I kako me je sama Božja ruka me vodila do one hiljadarke, pa me prepustila užicima velebnosti i nesmiljenih mogućnosti, a onda svjesno bacila u šake rođenog oca da se zbunjen koprcam iz unaprijed izgubljene situacije. I da zanavijek štrecam kad vidim Pčelicu Maju, Filipa i Pavu Truta, koji mi dođu k'o poslanici svijesti i savjesti. Mali anđelčići koji te opominju kako nije lijepo tuđom mukom mazati svoju guzicu, jer ćeš prije ili kasnije, kad – tad, doći u situaciju da se više nećeš moći izvući. Ono kad osjetiš što znači točan prijevod 'Simple Twist of Fate'.

I tako, kad vidim neke oko sebe, točno mi dođe žao što su, očito, propustili ubod svoje Pčelice Maje na vrijeme. I to je ujedno i sva sućut koju od mene mogu imati.