Zuko: Hercegovac u zaboravu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Između dana državnosti Bosne i Hercegeovine, praznika kojeg se na oko dvije trećine njenog teritorija ne slavi i do kojeg se nigdje ne drži kako bi trebalo, te Dana republike koje više nema i kojeg obilježavaju oni što stvarno vjeruju da je historija kružnica, smjestila se godišnjica smrti Zulfikara Zuke Džumhura, velikog, golemog hercegovačkog i bosanskog i, u ona doba, jugoslavenskog umjetnika. I to ravno trideseta, okrugla, jedna od onih što bi se, jer je običaj, trebale posebno obilježiti, kao što priliči datumima na koje su odlazili ljudi kakvi se rađaju rijetko, žive mimo svakog kalupa i iza sebe ostavljaju više, puno više nego divizije drugih.

Manje poznati pisac sa prijelaza stoljeća napisao je krajem prošle, 2018.: „Da smo kakvi nismo i da je sve kako nije, dakle da je samo normalno, skoro cijelih deset mjeseci, tamo od sredine januara, pa do pred sam kraj oktobra, trajale bi pripreme za ono što se treba dogoditi u mjesecu u kojem je umro Zulfikar Zuko Džumhur. Dolazeće 2019. navršit će se puna tri desetljeća otkako je preminuo i preselio i otkako je ukopan veliki pisac, slikar, karikaturist, ilustrator, pozorišni scenograf, filmski scenarist i otac televizijskog formata u kojem se danas snimaju putopisi. Nije to, tih skoro deset mjeseci, malo vremena, može se čestita posla napraviti i za manje, ali ne bi bilo u skladu sa filozofijom onoga kojeg bi svaka pristojna kultura poželjela, dok ga iz svake nepristojne polako istjeruju ili ga stavljaju na krivo mjesto“.

Mi smo, naravno, ovakvi kakvi jesmo, nikakvi prema sebi i još gori prema drugima, pa su i te tri decenije od Zukina odlaska prošle uz „Dane otvorenih vrata“ Zavičajnog muzeja u Zukinom rodnom Konjicu i pokoji prigodan tekst o onome što je „hodao i pisao“ – baš kao da je samo to radio – po zemlji u kojoj smrt nije jedina izvjesnost. Druga je, naime, zaboravljanje onoga što se nikako ne bi smjelo zaboraviti. Silni mjeseci od kraja prošle do isteka ove godine su, eto, investirani u svašta i svi su otišli u ništa.

Nema danas televizije, što javne, što one kablovske, bez kakvog putopisnog serijala u kojem se voditelj iz, recimo Yorkshirea, u Kairu ne ponaša kao starosjedilac koji sve razumije, ali i na sve gleda sa dječijom radoznalošću.

„Pojavio bi se iznenada, nasmijan, u svojim farmerkama i ogrnut džemperom, sa kratko podšišanom bradom, pa se svima činilo, kao da im je stari poznanik ili dajdža ilil amidža. A onda bi nestajao u neki samo njenu znani svijet. Tako su Zuku slikara, karikaturistu, pisca, slikopisca i hodoljubca svi svojatali, a on je bio samo svoj, neuhvatljiv i tajanstven“,  napisao je o Zuki Mirza Idrizović, režiser emisije „Hodoljublja“ Televizije Sarajevo, emisije koja je Zuku učinila poznatim koliko to već televizija može.

Đelo Hadžiselimović, dugogodišnji urednik dokumentarnog programa HTV-a i vjerovatno jedini urednik koji je zbog svojih odabira postao popularniji od mnogih voditelja, kazao je kako je Zuko prvi radio ono što će puno kasnije postati standard. To kasnije je evo sada!

„Ja bih prvo odvojio dvije stvari: rad i težak rad. Ja sam veliki protivnik teškog rada. Niko ne bi trebao da radi teško. Pravedno društvo ljudima treba olakšati rad, pa će im automatski olakšati i život. Ko god kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje, laže. Težak rad samo iscrpljuje. Možda nam puni bisage, zbog toga i radimo, ali nam prazni vijuge, i cijelo tijelo, ispija i krv i vedrinu i živost i sve ono dobro čega ima u nama. Težak rad zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi trebao da je lagan, lijep, pun zadovoljstva i bez briga. A to čovjek može lakše obezbijediti sam nego s drugima. Zato su nekako najbezbrižniji umjetnici, oni ne zavise od šefova i preduzeća. Poslije teškog rada možeš se samo napiti, a alkohol je za većinu ljudi isto što i teški rad – tegoba koja ih uništava. Drugo smo mi meraklije. Uništava i nas, ali to smo izabrali. Samo jedan lijek postoji i pali protiv teškog rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada“, rekao je Zuko Džumhur u intervjuu mostarskom pjesniku i svom velikom prijatelju, rahmetli Aliji Kebi.

Taj je intervju je pronađen u Kebinoj ostavštini. Nije nikada završen, a to što je kazano i zapisano našao je i spasio književnik i novinar Ozren Kebo.

Ima jedan podatak koji se, kada se govori o Zuki, dakle rijetko, posebno ističe. I nije, sasvim suprotno, nevažan, ali nije ni jedini kojeg treba znati. Podatak je taj da je Ivo Andrić jednom u životu i samo jednom piscu za jednu knjigu napisao predgovor. Pisac se zvao Zulfikar Zuko Džumhur, a knjiga „Nekrolog jednoj čaršiji“. Objavljena je 1958.

U isto se vrijeme nešto golemo prešućuje ili nedovoljno ističe kada se govori o Zukinom i Andrićevom odnosu: ilustracije koje je Džumhur napravio za „Priču o vezirovom slonu“. Mapu tih briljantnih crteža sretnici su - i to je poodavno bilo: 2005. godine - mogli dobiti kao poklon direktora Rudnika mrkog uglja Kakanj, Harisa Neimarlije. Dolazila je u paketu sa Zukinim knjigama koje je sarajevska Svjetlost objavila 1991., onim sa bijelim, tvrdim koricama, autorovom fotografijom, ćiriličnim potpisom i latiničnim naslovom.

Momo Kapor, osrednji pisac, veliki politički kreten i Zukin beogradski prijatelj, u jednom je imao pravo: što god je Džumhur radio bila je umjetnost. I bilo je za vječnost, makar on to mislio jedino o svojim likovnim djelima: “Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.”

Koliki god da je bio pisac, a bio je golem, Džumhur je bio i toliki čitalac: „Možda se iza svega krije ovo: imati vremena za čitanje. Eto ključne karakteristike lijepog i dobrog života. Jer imati vremena za čitanje istovremeno znači imati vremena za sve, za sve drugo što čovjeka interesuje. Ta blagodet, da imaš vremena, to je najljepša stvar u priči o lijepom i ugodnom životu. Zato sam ja u početku bio malo raspet. Volim knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi rakija ne bi udarila i na život i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u akšam. Preko dana radiš, a kad sunce počne padati, onda se opustiš“, kazao je Zuko Kebi.

Zulfikar Zuko Džumhur, rođeni Konjičanin, umro je, izgleda, na vrijeme. Ne zato što bi mu Bosna i Hercegovina bila tijesna – jer njemu je i njegovom formatu za cijeli svijet i Jugoslavija bila mala – već da ne dočeka vrijeme u kojem bi se ili stalno nekome morao pravdati ili samo gledati kako ga odbacuju: u Srbiji zato što je Musliman, među Muslimanima zato što je odrastao u Beogradu i u njemu bio Beograđanin u najboljem smislu te riječi, među Hrvatima jer je i jedno i drugo, u Bosni jer je Hercegovac, a u Hercegovini jer je njenim glavnim gradom umjesto Mostara smatrao Herceg Novi...

Zuko je - kao svako ko ne dangubi oko vlastitog identiteta - govorio i ekavski i ijekavski, pisao i ćirilicom i latinicom, imao svoju kafanu i na Skadarliji i u Počitelju, pripadao svakome i nikome se nije gurao. Istina, nisu ni njega odgurivali tada, za života, završenog pred rađanje društava što su se pretvorila u pustinje u kojima, kako je za jednu on napisao, „ništa i ne počinje i ništa se i ne završava“.

U knjizi „Kamen crnog sjaja“ Džumhur kaže: „Granice između legende i stvarnosti ovde su sasvim izgubljene“. Sjećanja na njega nema puno u stvarnosti, dok su legende o njemu sve rjeđe i tiše. Zulfikar Zuko Džumhur u kolektivnoj je memoriji ostao kao i njegov rodni grad u bosanskohercegovačkoj geografiji - negdje između. Tamo gdje počinje najkraći put za nigdje.   

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.