Intervju
Dragan Markovina za Bljesak: Mostar bilježi propast i nazadovanje
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Dragan Markovina, doktor povijesnih znanosti, esejist, kolumnist i publicist, u razgovoru za Bljesak.info, govori o hajci koju su protiv njega pokrenuli pojedini bošnjačko-bosanski krugovi i tome kako je, preko noći, postao "uzpovac", rodnom Mostaru i sustavnom uništavanju Partizanskog groblja, naglo probuđenom antisemitizmu u hrvatskim političkim krugovima, te odgovara zašto u BiH nema istinskih lijevih stranaka.
Bljesak.info: Gospodine Markovina, nedavno ste i vi postali meta pojedinih radikalnih bošnjačko- bosanskih krugova koji su, eto, i u vama uspjeli vidjeti 'ustašu' i 'uzp-ovca'. Sigurno je da niste prvi ni zadnji – to su već prošli brojni hrvatski intelektualci lijeve provenijencije kada su kritizirali „državni“ odnosno bošnjački nacionalizam. Više se od tih 'patriota' ne može živjeti?
Da je Bosna i Hercegovina društvo u kojem prevladava strukturalni nacionalizam i u kojem realno egzistiraju tri paralelna društva ne treba nikome posebno objašnjavati. Da je opet taj strukturalni nacionalizam posljedica iskrenih političkih izbora najvećeg postotka građana ove zemlje je žalosna činjenica.
Ono što je, međutim u čitavoj priči novo jeste činjenica da se i onaj preostali prostor za tu neku četvrtu, nacionalizmom neopterećenu javnost koji jeste donekle postojao i to najviše u Sarajevu počeo sužavati na način da se pronalaze novi neprijatelji zemlje, čak i kod ljudi koji to nikako ne mogu biti. I koji to u krajnjoj liniji i nisu.
Ta isključivost dolazi iz toga što je postala općeprihvaćena pogubna i u suštini antibosanskohercegovačka priča o većini i manjini, a potom i zbog raširenog osjećaja da ta novoosviještena većina ima monopol i nekakvo imaginarno veće moralno pravo na Bosnu i Hercegovinu i na eksluzivno tumačenje kako bi ta država trebala izgledati, a onda i kako je izgledala u prošlosti.
To je prije svega tužno jer stvara sve veće međunacionalno nepovjerenje i smanjuje mogućnost da zajedničko društvo preživi makar i u tragovima.
Pročitajte još
Bljesak.info: I ovih se dana ponovno u BiH govori o oružju i naoružanju, obrani od neprijatelja što unutarnjih što vanjskih, a Komšić nam poručuje da će radije u smrt nego živjeti bez slobode. Kakvu to BiH gradi ta politička i vjerska elita?
Takva vrsta potenciranja strahova, održavanja živim realnih trauma kod bošnjačkog naroda i populistička retorika koja otvoreno govori o sukobima i bitkama ‘koje još nisu oružane, ali i takve nisu isključene’ ne vodi ničem drugom nego stvaranju stvarnih preduvjeta za sukob.
Oni koji to rade, kakve god oni smatrali da su im namjere, najveći su neprijatelji ljudi u Bosni i Hercegovini. Mislim da je, nakon užasnog iskustva iz devedesetih, sve bolje od bilo kakvog sukoba, pogotovo oružanog.
Ako je netko u ime nacije i države spreman opet ginuti, siguran sam da ogromna većina onih koji su preostali živjeti ovdje svakako nije.
Bljesak.info: Što se, zapravo, krije iza Komšićeve i Izetbegovićeve ideje o – građanskoj državi – i u kojoj je mjeri ta fraza zloupotrebljena? Sigurno ne predstava one avnojske tekovine?
Ideja građanske države koja je moj primarni politički i životni izbor je u tolikoj mjeri zloupotrebljena i obesmišljena da je ispražnjena od svakog stvarnog značenja.
Oni koji je danas aktivno zagovaraju, a to su u prvom redu Željko Komšić i njegovi savjetnici i podržavatelji, pod građanskom državom podrazumijevaju isključivo uspostavljanje principa jedan čovjek-jedan glas, posve nesvjesni da to u Bosni i Hercegovini i onoj socijalističkoj, a pogotovo ovon Daytonskoj, niti je moguće, niti vodi ičemu dobrom. Što nas opet vraća na legitimiranje priče o većini i manjini.
Jedine dvije priče o većini i manjini o kojima realno možemo razgovarati u današnjoj Bosni i Hercegovini jesu ona o većini koja živi siromašno i manjinskoj kasti koja živi savršeno od politike ili uz politiku te druga o ogromnoj nacionalističkoj većini i iznimno malom postotku ljudi koji nisu nacionalisti.
Pročitajte još
Bljesak.info: Kada pogledate Mostar i BiH danas – postoji li ijedan segment života u kojem biste mogli, bez razmišljanja, reći da smo napredovali?
Kad postavljate ovo pitanje treba se precizirati u odnosu na koje vrijeme smo napredovali? Ako govorimo o usporedbi sa socijalističkim razdobljem, s izuzetkom slobode govora, u svemu drugom Mostar bilježi propast i nazadovanje.
Od međunacionalnih odnosa, preko industrije koja je praktično uništena, što uključuje i onu turističku, za što je dovoljno pogledati što se događa s hotelima Neretva i Ruža, pa do obrazovnih institucija, kojima su mnoge zgrade otete, a u one preostale poput prazne i obnovljene Muzičke škole se nitko ne useljava jer se ne dopušta mogućnost da djeca idu zajedno u školu, zatim do ogromnog demografskog pada, a na kraju i infrastrukturnog, za što je dovoljno pogledati broj letova s aerodroma.
E sad, ako promatramo u komparaciji s ratnim razdobljem te onim periodom donedavnog bezvlašća, jeste donekle bolje. Grad se donekle upristojio, počelo se rušiti nelegalne objekte, sređivati trotoare i saditi nešto stabala. Ali sve je to premalo i ide jako sporo. Živimo fazu legalizacije ratnih stečevina i ipak relativno normalnog odnos među ljudima, što jeste bitno.
Bljesak.info: U Mostaru više nema onih „najzvučnijih“ ustaških naziva ulica, ali ih zato u Sarajevu ima. Nije li malo licemjerno da se Mostaru, kao jedinom multietničkom gradu iz BiH, docira iz jedne jednonacionalne sredine, pa taman to bilo i Sarajevo?
Istina je da je Sarajevo na folklornoj razini odano tekovinama antifašizma, ali je isto tako istina da su mnogi partizani izgubili ulice, mahom zbog nacionalne pripadnosti, da Mustafa Busuladžić i dalje ima školu, da Milan Mladenović nije dobio ulicu u tom gradu i da gradonačelnica tvrdoglavo odbija promijeniti nekorektne natpise sa spomen-pločama posvećenim užasima opsade.
Mostarski iskorak jeste bila lijepa gesta i odluka, opet polovična, ali epohalna. Međutim, ploče sa starim imenima su i dalje fizički na mjestu i nisu promijenjene, a gradonačelnik se javno užasava povorke antifašista po gradu i zastave zemlje koju su partizani stvorili.
Bljesak.info: Nedavno ste morali „braniti“ redatelja Zlatka Pakovića od napada zbog predstave „Grobnica za Borisa Davidoviča“ u BNP Zenici, ovih dana redateljicu Selmu Spahić od napada iz ruske ambasade u BiH. Tamo gdje nema slobodne kulture i umjetnosti, gdje nema slobodnih umjetnika, nema ni slobodne države ni društva?
Dva su problema u vezi s kulturom i umjetnosti u Bosni i Hercegovini, ali i na kompletnom jugoslavenskom prostoru. Prvi je apsolutna statusna i financijska degradacija s kojima se kulturnjaci stalno suočavaju.
Drugi pak dolazi od strane samih kulturnjaka, među kojima su se iznimno rijetki spremni oduprijeti stavovima većine u vlastitoj sredini i platiti za to očekivanu cijenu. No, to ionako nikoga ne čudi. Povijest ovih prostora jeste povijest oportunizma na svim razinama.
Bljesak.info: Zašto se kod nas, među ova naša tri naroda, tako lako 'prelijevaju' svi svjetski sukobi? Zašto se tako lako 'primaju' zauzimanje strana u kontekstu primjerice Izraela i Palestine? Kao da nemamo dovoljno vlastitih međusobno neraščišćenih računa nacionalnih i političkih mitova pa nam trebaju i tuđi?
Iz razloga što nas je napustio osjećaj elementarnog samopoštovanja, a napustio nas je zato jer smo prestali biti samosvjesno društvo koje nešto zahvaljujući vlastitom znanju i radu proizvodi.
Kad tu dodamo i činjenicu da je nacionalizam koji odbija vidjeti očito, da smo najbliži jedni drugima, da zajedno živimo i govorimo istim jezikom, postao dominantan, onda smo spremni tražiti mentore da umjesto nas misle i rade i vode identitetske bitke.
Bljesak.info: Nedavno su objavljene vaše dvije nove knjige – zbirka eseja Povijest, politika, popularna kultura u Zagrebu i poema Partizani prohode u Zemunu kao posvetu ljudima koji su utjecali na vas i prostor bivše zemlje. Tko se danas i zašto boji Jugoslavije i njenog naslijeđa?
Jugoslavenskog nasljeđa se boje svi oni koji vladaju jer ne žele dopustiti komparaciju rezultata tog doba s ovim današnjim, ali ga se jednako boje i oni koji su konvertirali i od velikih komunista postali veliki nacionalisti, jer bi se kad bi iskreno sagledali u sebe i čitavu tu problematiku jasno vidjeli pustoš u sebi i oko sebe.
U knjizi eseja pokušao sam predstaviti sve ono što je o recentnoj prošlosti proizvedeno u posljednjih pet godina od strane ljudi koji podržavaju ovo stanje, kao i onih koji mu oponiraju, u svim postjugoslavenskim zemljama, ali i od strane intelektualne emigracije, i to na polju knjiga, dokumentarnih filmova, filmova, serija, muzeja i muzike.
Partizani prohodu su poema posvećena mahom zaboravljenim ljudima i bivšim gradovima te jednom dobu, koji su nekad bili heroji, a i danas tvornice poput Kraša i Štarka još uvijek nose njihova imena, ali ljudi nemaju pojma tko su oni bili.
Objavljena mi je istovremeno i treća knjiga, osobno mi i najbitnija, moj prvi roman “14. februar 1945.” o tom danu oslobođenja Mostara, pisan iz perspektive tridesetak uglavnom stvarnih ljudi i pobjednika i poraženih, odnosno s idejom da razumijem kako su svi oni vidjeli taj dan.
Bljesak.info: Zašto u BiH nema istinskih lijevih političkih opcija i što bi se trebalo dogoditi da se one uopće pojave?
Jedan razlog je u općem porazu ljevice i u Europi i na ovim prostorima, drugi zbog idejne krize ljevice koja ne nudi odgovore na stvarna životna pitanja, treći je zbog prevladavajućeg nacionalizma koji ljevičare drži za najveće neprijatelje nacije i koji je suštinski revizionistički pa poništava rezultate i memoriju lijevog nasljeđa, na što se odlično nadovezuje već spomenuti oportunizam.
Da bi se danas izgradio ozbiljan lijevi pokret ili stranka, treba se suprotstaviti svojima, platiti za to ogromnu cijenu i pokupiti zauzvrat mizeran broj glasova. Pa tko bi to želio sebi? Partizana više nema.
Bljesak.info: Otkako se u Mostaru pojavio Amir Gross Kabiri čini se da su svi, osobito oni koji su do jučer bili prvi u antisemitizmu, postali protivnici takvih narativa i relativizacije zločina NDH? Tu poglavito mislim na bizarnost da je sada predsjednik Kluba Židov čiji su navijači godinama skandirali najrazličitije ustaške povike i dali Mostaru "ulično-grafitersku notu"? U Njemačkoj danas nema više toliko iscrtanih svastika koliko ih ima na mostarskim zgradam?
Priča s Khabirijem i njegovim dolaskom u Mostar neodoljivo me podsjeća na pjesmu TBF-a ‘Kad je vrag došao u grad’, naravno metaforički. Dakle odjednom se ukazuje čovjek koji se predstavlja kao dobrotvor i spasitelj koji će preobraziti grad preko noći. I nastupa s efektnim i dobro osmišljenim PR-om.
I ostaje činjenica da jeste nastupio mecenatski i prema Zrinjskom i prema Lani Pudar i prema raznim pojedincima ili Mostarskom maratonu. Međutim, ne postoji nijedan opipljivi rezultat njegovog prisustva u gradu.
Famozna Galerija Aluminij zapravo više ne postoji, a svi eksponati koji su trenutačno unutra su dio njegove privatne kolekcije, dok je sam izgled galerije upropašten s onim kašunom nakalemljenim na mediteransku modernističku zgradu.
Čovjek se k tome dao izabrati za čelnog čovjeka Židovske općine u gradu, posve bespotrebno jer ionako smo svi znali da on financira najveći dio aktivnosti zajednice danas. I dobro je da to radi i da pokušava svijest o užasima fašizma probuditi u kontekstu u kojem djeluje.
Ako je on imalo zaslužan za promjenu imena ulica, svaka mu čast. Međutim, volio bih vidjeti da iza njega u Mostaru ostane nešto opipljivo, evo neka izgradi Židovski kulturni centar na Bulevaru i napravit će veliku stvar.
Bljesak.info: Zanimljivo je da su se nedavno žrtvama Holokausta poklonili prvaci hrvatske politike u BiH na čelu s Draganom Čovićem. Djeluje li vam to licemjerno? Meni je djelovalo protokolarno, u svrhu zadovoljenja nekakvih odnosa s Kabirijem. Tužno je što nam se trebao dogoditi strani investitor i prisiliti nas na nešto takvo?
Problem s hrvatskom desnicom je već desetljećima isti, a on se svodi na osudu Holokausta i relativizaciju odnosa NDH prema Srbima ili Herceg-Bosne prema Bošnjacima.
Bljesak.info: Mostarski je gradonačelnik neki dan otkrio spomen ploču sestrama Bergman, međutim, ploče na Partizanskom spomen groblju sve su odreda razbijene i uništene u zadnjem devastarskom i gotovo ratnom pohodu, a među njima i one sestara Bergman. Koliko nova gradska administracija upće ima interesa za obnovu i revitalizaciju jednog od najvećih Bogdanovićevih spomenika? I zašto tako dugo traje istrage,a još nikad ne znam ni tko stoji iza zadnjeg napada, ni tko su izvršitelji?
Istraga toliko dugo traje i neće se nikad okončati zato jer politika ne želi da se pronađu odgovorni.
Grad Mostar, odnosno da budemo precizni, HDZ u svim inkarnacijama, Partizansko groblje jednostavno ne voli, ne razumije i ne cijeni.
Nekad se to otvoreno govorilo, danas se traže formalna obrazloženja zbog čega je Grad Mostar nenadležan za obnovu. I ok, neka ga Federacija obnovi, ali bilo bi lijepo da svi prihvatimo jedni druge u Mostaru konačno, sa svime što ljudima nešto znači.
Hoću reći, ako netko inzistira da zastave Herceg-Bosne koje nerviraju dobar dio građana vise po ulicama, u redu neka budu tu. Ali onda ne može taj isti čovjek biti protiv toga da netko maše s jugoslavenskim zastavama.
Što se tiče ploče sestrama Bergman, neka je podignuta, svemu ovome unatoč, koji god da razlog bio za nju.
Bljesak.info: Iako je pozitivno što u Mostaru više nema ulica nazvanih po najvišim endehazijskim dužnosicima, pitanje je, koliko su se bh. Hrvati kao politički narod obračunali s 'vlastitim zločinima' i zločinima koji su počinjeni u njihova imena, i u Drugom i zadnjem ratu?
Ja bi ovdje problem sveo na Hrvate u Hercegovini i moram priznat da kao netko tko dolazi s ljevice zaista razumijem frustracije ljudi iz zapadne Hercegovine koji nisu imali pravo na svoju memoriju u socijalističkom razdoblju i prema kojima su komunističke vlasti sve do Mostarskog savjetovanja zaista bile neprijateljski nastrojene.
Ali to ne znači da se ne bi trebali suočiti sa stvarnošću NDH i s činjenicom da je partizanski pokret bio na ispravnoj strani u tom ratu.
I to jeste tako, bez obzira na poslijeratne obračune i ubojstva na kraju rata koje ne treba prešućivati. Zato sam uostalom i napisao spomenuti roman.
A ako ništa drugo, barem bi trebali poštovati žrtvu tih ljudi i Bogdanovićevo djelo i činjenicu da antifašizam predstavlja autentičnu baštinu ovog grada u kojem mora biti mjesta za svih i za svačiju memoriju.
Da bi se danas izgradio ozbiljan lijevi pokret ili stranka, treba se suprotstaviti svojima, platiti za to ogromnu cijenu i pokupiti zauzvrat mizeran broj glasova. Pa tko bi to želio sebi? Partizana više nema. - Dragan Markovina za Bljesak.info
