Na današnji dan umrla su dva velikana klasične glazbe

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan umrla su dva velikana klasične glazbe Antonio Vivaldi (28. srpnja 1741., Beč) i Johann Sebastian Bach (28. srpnja 1750., Leipzig).

Svaki je na svoj način obilježio glazbu i svaki je od njih dvojice jedno od stožernih imena glazbe uopće.

Antonio Lucio Vivaldi

Talijanski skladatelj i violinist Antonio Vivaldi, svećenik, rođen je u Veneciji 4. ožujka 1678.

Vivaldi je prvu poduku iz violine dobio od oca u Veneciji. Godine 1703. zaposlio se kao maestro di violino u Pio Ospedale della Pietà, jednom od četiriju venecijanskih djevojačkih sirotišta, a na tom je mjestu, s prekidima, ostao do 1740.

Prve je skladbe (12 triosonata) objavio 1705. U razdoblju 1718–20. djelovao je kao maestro di cappella da camera u Mantovi na habsburškom dvoru princa Philippa od Hessen-Darmstadta, a tijekom 1720-ih naizmjence u Rimu i Veneciji kao skladatelj koncerata i opera te kao impresario.

Početkom 1730-ih boravio je u Beču i vjerojatno u Pragu. Godine 1740–41. proveo je u Grazu i Beču, gdje je, osiromašen, i umro.

Kao skladatelj ostavio je oko 800 djela, među kojima oko 500 koncerata za solo glazbala, više glazbala i male ansamble, devedesetak sonata, niz triosonata, sinfonia, misa i misnih stavaka, psalama, večernja, moteta, kantata, serenata, te pedesetak opera.

Najvažniji su dio Vivaldijeva opusa koncerti, u kojima je očitovao osobitu inventivnost, često na temelju želja različitih naručiteljâ, a prije svega izvedbenih potreba u sirotištu Pietà. Učvrstio je trostavačnost, uporabu ritornella u brzim stavcima i razvio tehnike tematske integracije, što su sve postale norme skladanja za kasnije skladateljske naraštaje.

Napisao je oko 230 koncerata za violinu solo te oko 120 koncerata za druga solistička glazbala (fagot, violončelo, obou, flautu, violu d’amore, blok-flautu i mandolinu), četrdesetak koncerata za dva glazbala, tridesetak za tri i više solističkih glazbala uključivo klarinet, šalmaj, teorbu, rog i timpane, te druge koncertne kombinacije.

Johann Sebastian Bach

Njemački skladatelj Johann Sebastian Bach rođen je 21. ožujka 1685. u Eisenachu, a prve upute o sviranju violine dobio je od svojeg oca Ambrosiusa Bacha, gradskoga i dvorskoga glazbenika.

Čembalo i orgulje učio je Bach kod strica J. Christopha, zatim kod najstarijega brata Johanna Christopha, koji ga je uputio i u skladanje.

Godine 1703. postao je član (vjerojatno violinist i orguljaš) dvorske kapele u Weimaru, a potkraj te godine dobio mjesto orguljaša i kantora u Arnstadtu; odande odlazi na studijsko putovanje (1705) D. Buxtehudeu u Lübeck.

Godine 1707–08. crkveni je orguljaš u Mühlhausenu, od 1708. do 1717. djeluje u dvorskoj kapeli u Weimaru (orguljaš, čembalist, član orkestra, skladatelj i od 1714. koncertni majstor), od 1717. do 1723. vodi dvorsku kapelu u Cöthenu, a 1723. prihvaća službu kantora crkve sv. Tome i gradskog glazbenog ravnatelja u Leipzigu.

Na tom je položaju ostao do kraja života, obavljajući različite dužnosti počev od poučavanja u školi sv. Tome do organizacije glazbenih priredaba za grad i crkvu te skladanja.

Potkraj 1749. Bach je oslijepio pa je njegove posljednje skladbe bilježio, prema diktatu, njegov učenik Johann Christoph Altnikol.

Glavna su obilježja njegova skladateljskoga stila melodika široka raspona, bogato razvedeno ornamentiranje solističkih linija, izvanredno složene i često vrlo smione harmonije, motivička građa nabijena pokretačkom snagom te sklonost prema jedinstvenim ritmičkim tokovima i gustoći kontrapunktičkoga tkiva.

Međutim, osebujnost njegove glazbe temelji se na snazi izražaja koji je često vezan na predočavanje afekata, na glazbeno oslikavanje određenih pojmova sadržanih u tekstu ili na asocijativne predodžbe, religioznu simboliku, ali je uvijek jednako impresivan, bilo da je dramatski dinamičan ili lirski meditativan, i po tom intenzitetu izražaja Bach je daleko ispred svojega doba: u baroknim okvirima njegove glazbe anticipiran je duh romantizma.

Za života na glasu kao virtuoz i maštovit improvizator na orguljama, kao majstor skladateljskih tehnika, a ne kao stvaralačka ličnost, Bach je nakon smrti ubrzo zaboravljen.

Zanimanje za njegovu glazbu i svijest o njegovu značenju javlja se tek početkom XIX. st. u doba romantizma; odlučan poticaj obnovi izvođenja Bachove glazbe dala je izvedba njegova remek-djela Muke po Mateju pod dirigentskim vodstvom Felix Mendelssohna (1829), zatim prvo sveukupno izdanje djela što ga je pokrenulo Bachovo društvo (osnovano 1850).

Otada je Bachova glazba postala općečovječanskim dobrom i ishodištem razvoja mnogih glazbenih smjerova (neobarok).