Bio je potomak sefardskih Židova, majstor groteske i ironije u književnom djelu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Austrijsko-njemački književnik židovskog porijekla Elias Canetti rođen je na današnji dan, 25. srpnja 1905. u bugarskome gradu Ruščuku (danas Ruse).

Iz obitelji je sefardskih Židova, uz materinski španjolski jezik naučio u mladosti engleski, francuski i njemački, na kojem je i pisao. Razmjerno kasno prihvaćen kao pisac njemačkoga jezika

Djetinjstvo i mladost obilježili su mu iznenadna smrt oca (1913) i česta mijenjanja mjesta života: Manchester (1911–1913), Lausanne (1913), Beč (1913–1916), Zürich (1916–1921), Frankfurt (1921–1924), Beč (1924–1938).

Iz Beča, u kojem je 1929. završio studij kemije i u kojem je 1935. ob­javio svoje najvažnije djelo, roman Zaslijepljenost (Die Blendung), Canetti 1938. pred nacizmom bježi u London.

London

Ondje se posvećuje pisanju svoje dugo planirane knjige, rasprave Masa i moć (Masse und Macht, 1960) te dvadeset godina gotovo ništa drugo ne objavljuje.

Ipak, zahvaljujući kvalitetnom engleskom prijevodu Zaslijepljenosti (1946) te izvedbama svojih kazališnih komada, kao i poznanstvima s mnogim njemačkim i britanskim umjetnicima i znanstvenicima, ostaje i u to vrijeme prisutan u kulturnim krugovima.

Pisac je jezgrovita i oštroumna jezika, oblikovao je svoje romane, drame i esejističko-memoarističke knjige uvijek s blago satiričkim tonom. Opisuje ljude XX. st. kao likove nesposobne za komunikaciju, kojima drugi trebaju samo kao povod za zadovoljenje vlastitih potreba i nagona.

U dramama polazi od zamaskiranoga jezika takvih ljudi i na tome gradi književni izraz: Svadba (Hochzeit, 1932), Komedija taštine (Komödie der Eitelkeiten, 1950).

Nobelova nagrada

Najvažniji roman Zasljepljenje pripovijeda o znanstveniku koji živi među knjigama i izbjegava ljude, odbijajući suodgovornost za njihovu sudbinu.

Autobiografsko djelo u 3 sv.: Spašeni jezik (Die gerettete Zunge, 1977), Baklja u uhu (Die Fackel im Ohr, 1980) i Očijukanje (Das Augenspiel, 1985), spoj pripovjedačkoga, autobiografskoga i esejističkoga načina, jedno je od najdojmljivijih djela o sudbinama XX. st.

Ova djela donose mu veliku popularnost, pa i prije objavljivanja posljednje knjige trilogije prima Nobelovu nagradu za književnost (1981).

Elias Canetti umire 14. kolovoza 1994. u Zürichu, u kojem je proveo dvadesetak posljednjih godina života.