"Da bi ozbiljno pisao, čovjek mora biti slobodan od terora pripadnosti"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Knjiga „Uzaludan trud“ je tegobna, ali je i svijetla, zapravo je ona terapija od koje mogu nastupiti popratne pojave s kojima čitatelj mora znati 'rukovati'.

Ujedno je ova knjiga pouzdano svjedočenje autora o događajima za koje nema dvojbe da su iz prve ruke. Knjiga sadrži 34 priče za veliku djecu, ali ni djetinjasti odrasli ljudi ju neće moći izbjeći.

Ali, kao što to u ovome serijalu intervjua nikad nije slučaj, tako ni sad jedna knjiga ne može biti povod za ovoliko 'potrošenih' slova.

Elis Bektaš je univerzalni sugovornik koji ne štedi ni sebe ni druge - nogometnim rječnikom rečeno - Claudio Caniggia suvremene književnosti...

Bljesak.info: Naslov Vaše najnovije knjige priča „Uzaludan trud“ mnogoznačan je ili bar može biti. Jesu li rat, život, umjetnost, odrastanje… doista uzaludan trud ili se to odnosi na nešto posve drugo?

BEKTAŠ: Ustvari se odnosi na to da i uzaludnost i svrhovitost svakog truda počivaju u polju svijesti subjekta koji se trudi, a prije svega svijesti o sebi samome, pa onda i svijesti o odnosima što ih gradi sa svijetom, i stvarnim i metafizičkim.

Bez te svijesti svaki će trud biti uzaludan, čak i kad bi za rezultat imao stvaranje novog carstva. A do nje se stiže ne samo putem unutrašnje spekulacije, već i putem dijaloga, duhovne razmjene, spremnosti da se osluhne drugo biće, putem nastojanja da se razumije filigransko tkanje drugog bića, njegova stremljenja, strahove, dvojbe... i upravo o tome, ali ne i isključivo o tome, govori naslovna priča ove zbirke.

Bljesak.info: Dječak je molio anđela (meleka) da se dogodi rat i onda kad se čovjek (i dječak u čovjeku) nađe usred tog kijameta, dogodi (mu) se - što?

BEKTAŠ: Dogodi mu se, prije svega, zbunjenost, ali on tu zbunjenost ne želi da primijeti, potiskuje je, jer tako zahtijeva igra u prostoru graničnog iskustva. Rat je, rekao sam u jednoj pjesmi, ponovljeno djetinjstvo u životu muškarca. Naravno, to je samo dio onoga što rat kao biće i pojava jeste, ali u toj se misli krije ključ za razumijevanje odnosa koje čovjek gradi sa ratom kao prostorom mita i prostorom iskustva.

Da li će ta zbunjenost nekadašnjeg dječaka, a potom ratnika roditi plodovima svijesti ili frustracije, zavisi uglavnom od njega samoga i od njegove spremnosti da svaku česticu stvarnosti podvrgne nemilosrdnom, ali i pravičnom preispitivanju.

A ja se čak i ne bavim samim ratom, niti me to više zanima. Zapušteno, sluđeno i očajno mediokritetstvo društva intuicijom domaće životinje osjeća da je nešto lažno u svom tom narativu o ratu koji mu serviraju političari i njihova služinčad, pa sad i od pisaca očekuju da ih tješe i da im nude riječi koje barem zvuče kao istina. Ima unaokolo dovoljno pisaca spremnih da se bave tim ćoravim, pa i pokvarenjačkim poslom i meni ne pada napamet da im se u tome pridružujem.

Od mene je dovoljno to što sam se uklonio od njih i što im ne smetam, izuzev, možda, samim svojim postojanjem.

Bljesak.info: Obraćajući se potencijalnom čitatelju kao djetetu, u ovoj knjizi pokušavate, rekao bih, poraziti apsurd. Meni se čini da to umnogome u svojim pričama i uspijevate, ali kakav je stvarni život autora ovakvih priča na osnovu svega što je doživio?

BEKTAŠ: Ne bih ja baš rekao da uspijevam poraziti apsurd, jer šta ću, jadan, ako se apsurd naljuti, pa osvetoljubivo krene u juriš na mene u svoj svojoj snazi. Apsurd nadrasta naše poimanje, a vječno neuspješni pokušaji čovjeka da kroz filozofiju, teologiju, nauku i umjetnost do kraja pojmi samoga sebe čvrst su dokaz da je sam život apsurd i zato bi poraziti apsurd značilo poraziti život.

No zato ne propuštam priliku da gdje god mogu stanem nogom za vrat gluposti, okoštalosti uma, isključivosti, predrasudama i svim drugim oboljenjima duha, opasnijim od ove pandemije, ali to nisu apsurdi mada ih počesto tako nazivamo. To su jednostavno zatucanosti, to su strah i mržnja prema životu kao prostoru čudesne neizvjesnosti, ali i kao prostoru etike.

A što se tiče mog stvarnog života, ne vjerujem da je njegov sadržaj od značaja za čitaoca, a čak i kada bi imao taj značaj, opet ga ne bih iznosio pred javnost u intervjuu ili nekoj drugoj žurnalističkoj formi, jer su one mnogo čime reducirane, pa bih morao načiniti selekciju i razdvojiti bitno od nebitnog, padajući tako u opasnost da sebe potpuno pogrešno predstavim javnosti, jer čovjek najčešće pojma nema šta je u njegovom životu odista bitno, već to uglavnom naknadno saznaje. Ili nikada.

Pored toga, govorenje o vlastitom životu u medijima nekako se uvijek svede na kuknjavu ili na hvalisanje, a ja i jedno i drugo smatram nepristojnim, pa ću reći da je dovoljno to što sam u svojim pričama mašti pridodao i dio vlastitog iskustvenog rezervoara, vodeći računa da se tu nađe samo ono što je u funkciji pričanja priče, dakle u temeljnoj funkciji književnosti, i ono što je, premda lično, ujedno i dovoljno univerzalno da ga je opravdano ugraditi u umjetnost.

A čitaocu ostaje da se igra i da pogađa šta je u mojim pričama fikcija a šta iskustvo.

Bljesak.info: Rat kao 'najsavršeniji' oblik (samo)uništenja oduvijek je san mnogih 'dječaka', očeva i djedova, međutim onima koji rat nisu niti sanjali niti doživjeli vrlo je zanimljivo pitanje – Kako i zašto ratnik spozna tko mu je neprijatelj?

BEKTAŠ: Kada bih imao aforističarske ambicije, odgovorio bih da ga sraz ozbiljnog straha, ozbiljnog mišljenja i ozbiljne ljudskosti jedini može podučiti da su mu neprijatelji svi, uključujući i samoga sebe.

No ta misao, ma koliko tačna, nema nikakvog značaja i obično je sofističko pehlivanstvo, jer je rat društvena pojava, a čovjek je društveno biće, pa u lavirintu društvenih odnosa nije svakome dato da ima komoditet spoznaje, već je mnogima rat najelementarnije pitanje preživljavanja i takve ljude valja uvažiti skupa sa njihovim strahovima, gorčinama i traumama, no isto tako valja reći da je jedan od najmonstruoznijih zločina vlasti i njihovih akademskih i intelektualnih trabanata to što čine sve što je u njihovoj moći da takve ljude zadrže u stanju straha, gorčine i traume, kako bi njima lakše mogli manipulisati, umjesto da stvaraju društveno okruženje u kojem se nošenje tih strahova i tih trauma neće smatrati za ultimativnu potvrdu identiteta i, pomalo paradoksalno i nimalo tačno, garanciju opstanka.

Bljesak.info: Kao autor, ali i kao javna osoba koja se često očituje o događajima i ljudima oko sebe,  doimate se – oprostite na izrazu - prilično neuklopivim u vremenu i društvu u kojem Vas je zapalo živjeti. Pisac danas i ovdje, funkcionira li to, imate li neki svoj kutak svemira u kojem Vas nitko ne dira?

BEKTAŠ: Ako ćemo pravo, ta je neuklopivost prilično fluidna, dakle i uslovna, a povrh svega nije tragična, pa čak ni dramatična. Uostalom, ona je na neki način i usud mislećeg bića, jer nije samo ova epoha ta koja se svojim dominantnim atributima opire mišljenju i poziva na vjerovanje i na slijepo sljedbeništvo. Veći je problem to što ja ne znam u kakvom me društvu zapalo živjeti iz prostog razloga što je ovdje društvo – uništeno.

Uništena je društvena svijest, pretvorila se u većinsku megalomaniju i manjinsku frustraciju, u identitarne ucjene, dijalog kao temelj društva je odumro, a pojam javnog dobra sveo se na izopačeni i devijantni, te samoreklamerski humanitarizam.

Biti pisac ne samo da je moguće ovdje i danas, već je čak i lakše nego tamo gdje um i duh nisu izloženi teretu ideološke devijantnosti i umne banalnosti okoline, jer piscu treba i malo izazova, izuzev ako nije pisac-svraka, kradljivac tuđih iskustava i tuđih promišljanja. No pitanje je šta čovjek želi da postigne svojim pisanjem. Ako bi njime da mijenja i popravlja svijet, nek' se spremi na razočarenje, mada pisci sa takvim ambicijama često dožive satisfakciju druge vrste, tako što zadobiju užu ili širu socijalnu prihvaćenost i što se uvijek nađe neko čijoj su agendi oni upotrebljivi.

Ja pišem zbog dijaloga sa samim sobom, ali i sa čitaocem, kako onim zamišljenim, idealnotipskim, tako i onim stvarnim. A prevashodno pišem zbog same radosti koju u tom činu nalazim. I ne zamaram se pitanjem da li ću time promijeniti svijet, prezadovoljan sam time što se kroz pisanje mijenjam ja sam, što sam sa svakom napisanom riječju drugačiji.

Kada osjetim potrebu za kutkom svemira u kojem me niko ne dira, možda ću se i zaputiti da ga pronađem. No ovdje je takav kutak nemoguće naći, jer je duhovni i etički poganluk vlasti i njenih sluškinja gust i silovit poput bujice, te uvijek nađe način da zadre u svaku poru i svaku ćeliju stvarnosti, makar i samo kao refleksija, ali i to je dovoljno da zagadi tu poru i tu ćeliju.

Bljesak.info: Kad smo prošli put razgovarali, kazali ste: 'Treba učiti mlade ljude kako se ne plašiti, pogotovo ne plašiti mišljenja'. Meni se čini da su mnogi ljudi, i mladi i stariji, danas jako uplašeni, ponajviše svojom najbližom okolinom i ljudima koji bi im zapravo trebali biti uzori, ako ne i vođe. Kako Vi gledate na to?

BEKTAŠ: Hm, ovo je veoma teško pitanje, ali već je u samoj njegovoj formulaciji sadržan dio odgovora. Prevladavanje tog višestruko iracionalnog straha, čiji posjednik ustvari pojma nema čega se tačno i kakvih posljedica plaši, za razliku od onoga koji se plaši, recimo, ujeda zmije, jer zna da bi od toga mogao umrijeti, počinje sa postavljanjem pitanja – da li mi vođa uopšte treba i ako treba, kakav bi on morao biti.

Vođe se dešavaju, vođe se ne biraju na izborima, na izborima se biraju javni servanti. To što je ovdje društvena svijest atrofirana i što je ostala zakočena u prošlosti te stalno ima potrebu za očinskom figurom, to ne znači da ovdje i danas postoje vođe.

Postoje neke karikature koje se poput žaba upinju da budu vođe, a pred svake izbore se ponižavaju izgovarajući idotluke ili prijetnje i ucjene, kako bi od svojih birača isprosili taj prokleti glas, koji onda zamire do narednih izbora. Sve manja izlaznost ljudi na izbore i sve kretenskija retorika onih koji se za vlast natječu pokazuje da te karikaturalne vođe nemaju dodira sa društvom, ili da kažem narodom kojeg bi da predstavljaju i vode. Čak su i mračne totalitarne vođe iz povijesti imale više tog dodira, ako ništa, a ono putem doušničkog aparata i obavještajnih službi.

Treba dodati i to da je strah o kojem ovdje govorimo u najmanju ruku dvojak. Ovo uništeno društvo nema stabilnu privredu i nalazi se u predvorju dužničkog ropstva. Veliki broj ljudi ekonomski je ucijenjen, jer su kvislinzi na vlasti uspjeli u dobroj mjeri nametnuti partijsku lojalnost kao uslov rada.

Drugi aspekt tog straha više je filozofski i antropološki, ljudi se plaše samih sebe, plaše se svog glasa, plaše se praznine i očaja koji bi iz njih mogli odjeknuti, pa stoga i šute. Čak i oni koji ne nose prazninu u sebi, obeshrabreni su, potonuli su u beznađe pred rapsodijom primitivizma i animalne vulgarnosti koji nas okružuju.

Nasuprot popularnom mitu, jugoslovenski obrazovni sistem nije bio idealan, nije bio čak ni solidan, ali je bio neusporedivo bolji od ovog današnjeg, koji je uništen i obesmišljen.

U vlasti, čak i na visokim pozicijama, sve je više svršenika opskurnih škola za koje niko ne može utvrditi kakvo znanje odista isporučuju. Partijski aktivizam garantuje diplomu, nezasluženu ali ujedno i garanciju za namještenje, dok diploma stečena znanjem ne garantuje ništa.

Akademski i intelektualni svijet, uz rijetke izuzetke, nikada u rječnicima nije pogledao značenje pojma dignitet i autonomija. Umjesto toga, odabrao je lagodnu poziciju servanata ideoloških i partijskih agendi, ne osjećajući nikakvu odgovornost što zbog toga stradavaju i nauka i duh u cijelosti.

No bilo bi nepravedno optuživati samo vlast i njene sluškinje za takvo stanje. Sjetimo li se početaka turbofolk muzike, sjetićemo se i nadmenog prezira i ruganja kojem je ona bila izložena. Nije to narodna muzika, moglo se čuti sa mnogih strana, imamo mi pravu narodnu muziku. To je, međutim, bilo sljepilo kraj očiju i ideološki uzgojena narcisoidnost društva koje sebe precjenjuje.

Narod je ovdje zapušten, primitivan, njegova muzika dominantno je ona najprimitivnija. Ista se stvar ponovila sa kada su reakcionarne i nacionalističke snage izmigoljile na svjetlo dana u sumrak Jugoslavije. Ovdje ne govorim o nacionalnoj ideji, o potrebi da se to pitanje konačno osvijetli i barem donekle riješi na Balkanu, već govorim o tome da je ovo društvo danas u vlasti onih koji su na početku bili izloženi nadmenom preziru i tvrdnjama – nije naš narod takav, ne trebaju nama takvi.

Cijena takvog samoljubivog precjenjivanja vlastitog kolektivnog okvira bila je zastrašujuća. A plaćena je zbog nespremnosti da stanemo pred zrcalo i da se malo rugamo samima sebi, umjesto Zorici Brunclik, braći Babajić, Aliji, Franji, Slobi...

Kraj svega toga, mislim da bi bilo preoptimistično od ljudi očekivati da nemaju straha. Nažalost, nema razumne osnove ni da očekujemo da će taj njihov strah u jednom trenutku postati motivirajuća, pokretačka snaga. A mogao bi to postati, samo kad bi oni imali hrabrosti da progovore, poput onog Andersenovog dječaka.

Bljesak.info: Jeste li Vi osobno, zbog svojih javno izrečenih stavova, dolazili na udar moćnih ili onih koji se ponašaju kao moćni?

BEKTAŠ: Nisam, ili barem ja ne znam da jesam. Ne vjerujem ni da sam im ja lično bitan, jer govorim o apstraktnim stvarima, o društvenim devijacijama, o položaju čovjeka u društvu, o pitanju moguće i ostvarive slobode... a takvi se nasekiraju samo kad im neko zadre u novčane tokove i u njihov kriminal. Možda bi im barem sujetu pogodilo kada bi shvatili šta ja pišem, ali sumnjam da njihov oboljeli i ogrezli um to može razumjeti.

U svakom slučaju, mislim da sam konačno pronašao optimalan odnos kojeg misleće biće, a u mom slučaju i pisac, može imati sa subjektima na poziciji moći – oni mene doživljavaju kao pomalo luckastog i nimalo imućnog, pa tako i prezira vrijednog pjesnika, a ja njih doživljavam kao nemoralnu bagru koja bi za marku i za glas na izborima obavila nuždu i na grobu vlastitog oca, a svoje birače ponovo spremno poslala u smrt, i čini se da smo i oni i ja u pravu.

Bljesak.info: Književna scena u Bosni i Hercegovini 'krcata' je autorima, knjigama, nagradama, priznanjima… Koliko ima dobre literature u svemu tome?

BEKTAŠ: Iskreno, prestao sam pratiti to što se naziva domaćom književnom scenom i sve se radije vraćam piscima s kojima mogu voditi beskrajne dijaloge, poput Kazancakisa, Henrija Milera, Brandisa, Gombroviča... No uvijek se nađe put da do mene dođe glas o onome na šta vrijedi obratiti pažnju.

Zahtijevalo bi ogroman prostor da se objasni zašto je književna scena u Bosni i Hercegovini u tako jadnom stanju i zašto ona ustvari, uprkos grandomanskoj samoljubivosti, ne postoji, pa se ovaj put neću time baviti.

Reći ću samo da mi je drago što postoji nekoliko glasova koji, svaki na svoj način, respondiraju sa ovim vremenom i koji nisu žrtvovali autentičnost zarad one famozne „zrelosti i izgrađenosti“. Spomenuću ovdje Adnana Žeticu, Marka Tomaša, Tanju Stupar-Trifunović, Stevu Grabovca, Berislava Blagojevića, dosljedno neprimijećenog Srđana Mršića... obradovan sam što se Igor Borozan konačno pojavo kao prefinjeni lirski glas, čije se slikarsko umijeće blagorodno odražava u njegovom pjevanju... Željko Grahovac u zamrloj Zenici još uvijek ispisuje veliku poeziju...

Mogao bih nastaviti ovo nabrajanje, ali neka i čitaoci malo sami tragaju i otkrivaju, a ja moram istaći da pomalo zamjeram onima koji bi itekako imali šta da kažu, ali to iz nekog razloga ne čine, poput, recimo Muamera Kodrića ili Vas, Miljenko.

Naravno, sve ovo samo je moja lična impresija, jer ne postoji univerzalna skala za određivanje i mjerenje kvalitete književnosti.

Postoje čitave brigade, pa i divizije onih koji svoje čitalačko zadovoljstvo nalaze u djelima Nure Bazdulj-Hubijar, Dževada Karahasana, Abdulaha Sidrana... i s njihovog aspekta ovdašnja književna scena nije nikad bolje stajala. A njihova je impresija jednako legitimna kao i moja.

Bljesak.info: Kod nas u državi postoje tri nacionalna književna korpusa (bez obzira što imamo i zajedničke cehovske udruge) i prava je avantura kretati se izvan 'matične' književnosti. Ili možda ova teza ipak ne stoji?

BEKTAŠ: Ta teza itekako stoji i ja čak neću reći nažalost, već to smatram nužnošću – kanonski književni okvir jednog društva ne može biti bolji od samog društva. No ne smatram da je avantura kretati se van toga što se naziva matična književnost, već je bijeg od nje ustvari jedini put u književnost.

Da bi ozbiljno pisao, čovjek mora biti slobodan od terora pripadnosti, koja ga uvijek sputava, tjera na samoobuzdavanje, na autocenzuru, pa i na podilaženje, a to uvijek za rezultat ima mediokritetsku književnost, koja ostaje mediokritetska čak i kad je zaogrnuta svjetskom literarnom slavom.

No sve to ne bi trebalo da brine jednog pisca. Ukoliko se opterećuje pitanjem pripadnosti književnom korpusu, to znači da je on u književnost zalutao i da samo čeka da bude raspoređen u propagandni organ nekog korpusa pod oružjem, kad za to dođe vrijeme.

Bljesak.info: Za kraj, što očekujete o knjige „Uzaludan trud“ u doba korone, kako ju promovirati, te što planirate dalje, što još pišete i pripremate?

BEKTAŠ: Ja od te knjige ne očekujem više ništa, osim ponekog razgovora sa čitaocima, koji su piscu uvijek blagorodni, pod uslovom da nije riječ o komplimentima i usiljenom divljenju. Zato i volim razgovarati sa onima koji ne štede moje pisanje i koji umiju artikulisati primjedbe, pa i prijekore.

Meni je Uzaludan trud dao sve što je mogao, a sada je red da nešto podari i čitaocima. A od knjige kao artikla očekujem da u što većem broju dođe do čitalaca, no to je sa ovom pandemijom postalo malo teže.

Ipak, interesovanje postoji i raduje me što knjigu traže i sa dalekih kontinenata, pa je tako Uzaludan trud stigao i do Sjeverne Amerike i do Australije. Pomalo otkrivam načine predstavljanja knjige, jer to nikada ranije nisam radio na ovaj način, na promociju uživo se još nisam odvažio zbog epidemiološke situacije, ali postoje društvene mreže, postoje mediji, postoje evo i intervjui, pa će vijest o njoj valjda doći do čitalačke publike.

Trenutno odmaram od pisanja, nekada je piscu prijeko potrebno da zašuti, i radim na pripremi naredne dvije zbirke priča, koje se na neki način nastavljaju na Uzaludan trud.

A poslije toga na red za objavljivanje doći će i poezija, pa i one moje satirične vinjete, hičaje sa šejtanom, zmajem, gnomom... za koje vjerujem da zaslužuju novo i dotjeranije izdanje.