"Pisac sam po sebi mora biti u nesporazumu sa okolinom"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad je prije tri godine pokrenut ovaj serijal razgovora s književnicima, nisam ni pomišljao na neku, makar i relativnu, redovnost i dugotrajnost ovakvih uradaka, nego više kao priliku da se povremeno susretne ponekog kolegu ''u istome košmaru, samo s druge strane pera''.

Uostalom, u modernim medijima književni intervjui po nekoj ustaljenoj predodžbi bi trebali izgledati kao sumorni boemi ''ugurani'' među sportske ili estradne zvijezde, sudionike političkih skupova i njihove drage vođe, odnosno među perfektno stilizirane influencere, life coache, teoretičare zavjere i praktičare pronevjere... - prilično luzerska pozicija, reklo bi se.

Međutim, na svu sreću, nije to posve tako. Niti je pozicija ove rubrike bila gubitnička, niti je 'ponestalo' zanimljivih autora koji će pristati na razgovor (što je također bila početna bojazan).

Jedan od književnika koji su u zadnjem desetljeću strpljivo gradili svoje književno ime i, prije svega, brižljivo njegovali vlastiti stil pisanja, je Almin Kaplan.

Njegova "Mostarska zbirka" osigurala mu je mjesto u prvim književnim redovima, a roman "Meho" pojavio se u vremenu koje je zaustavilo gotovo čitav život Zemljana, zamalo kao u apokaliptičnom filmu "Dan kad je Zemlja stala".

Međutim, roman kao što je "Meho" ne može se zaustaviti, a njegov autor ionako neće stati. Ovaj time out u našim životima donio je priliku za razgovor s Alminom Kaplanom.

Bljesak.info: Budi mi dopušteno ovaj razgovor započeti jednom parafrazom, koristeći se jednim Marquezovim naslovom: Koliko je 'ljubav u doba korone' utjecala na Vaše književne planove, a čini mi se da su oni upravo u ovome trenutku ambiciozni, ako ništa, onda zbog Vašeg najnovijeg romana „Meho“?

KAPLAN: Da, zbog korone su (čini mi se) otkazani svi festivali na kojima sam trebao nastupiti i predstaviti zadnji roman. Živimo čudesno vrijeme, čak nekad pomislim da je sve ovo što se dešava samo u mojoj svijesti, a ja da sam negdje u komi, doživio sam saobraćajnu nesreću pa sad ležim prikopčan na respirator i čekam da se probudim. Čuj respirator!

Međutim, veća opasnost od virusa za živote građana jeste neuređeno društvo i nefunkcionalan sistema zdravstvene zaštite, koji je, kao i sve ostalo u ovoj državi, tu da služi nacionalističkim ideologijama, ne vodeći računa o potrebama zajednice. Šta hoću da kažem? Nenormalno je da u zajednici imate jednog infektologa i na stotine internista... A takvih slučajeva kod nas imate.

Pogotovo je nenormalno kad se uzme u obzir da se specijalizacije u medicini plaćaju građanskim novcem. Zašto do sad niko nije postavljao takva pitanja – zašto jedan infektolog? Zašto tako malo respiratora i istovremeno tako mnogo uposlenih u bolnicama? Zašto toliko bolnica uopće?

Ne samo da građani takva pitanja neće postaviti – oni će čak podržati svaku mjeru vlasti, bez obzira što vlast takve mjere često donosi samo kako bi prikrila nerad institucija i nekompetentnost kadrova. Da, reći ćete, ali građani trenutno nemaju izbora već prihvatiti to što im se nudi jer u pitanju je goli život – ali imali su izbora 2018., dvije godine prije toga, pa 2014. itd...

Nažalost, čitavu ovu situaciju će ponovo kapitalizirati nacionalisti i koristiti je u budućim predizbornim kampanjama kao što su do sad koristili, recimo, Srebrenicu. Što se naravno već vidi na primjeru one doktorice iz Sarajeva koja gradom hoda kao što su političari hodali za vrijeme rata.

Naši životi će se na neki način promijeniti. Koliko će takvo što uistinu biti opravdano – ja to ne znam i ne bih da nagađam. Međutim, ono što je Žižek govorio, treba se bojati barbarizma sa ljudskim likom...

Sva ograničenja koja uvode režimi poput Orbanovog, Vučićevog i svakog drugog, uključujući i ovo što se nama dešava, vlastodršci neće olako odbaciti. Teško da će se odreći onoga što su postigli u ovim vanrednim okolnostima i mislim da ćemo se ponovo boriti za slobode koje nam uskraćuju... A koje smo, kao, imali...

Mada, teško je izroniti iznad ove mutne vode i objektivno sagledati situaciju...

Bljesak.info: Govoreći s puno kritičarske naklonosti o Vašem romanu "Meho", Jergović navodi kako je glavni junak knjige "nepovjerljiv prema drugima, naivan prema svojima, vazda se drži reda". Iz pozicije autora, što biste Vi kazali - tko je zapravo Meho?

KAPLAN: Pa Meho je, između ostalog, neko ko je birao ove što su na vlasti iako se u suštini s njima ne slaže. Ali ono što je trenutno važno – Meho je tek jedan iz mora birača koji neće (i ne može) dobiti respirator ukoliko bi mu isti zatrebao. Ako bi Meho, seljak iz Dubrava, otac dvoje djece, demobilisani borac, suprug, mirni građanin, zbog infekcije COVIDOM–19 dobio obostranu upalu pluća – on bi vjerovatno umro...

Mi nemamo javno zdravstvo – ono formalno jeste takvo, ali ono je kao i sve u ovoj državi u rukama određenih interesnih grupa koje će ljude poput Mehe olako žrtvovati. Čak će u tome naći i određeni smisao, možda ga i šehidom proglasiti... I onda mu govore držati na godišnjice njegove smrti i tako ubirati neke nove glasove nekih novih birača.

Ali to je uredu, Meho je to izabrao svojom dobrotom, svojom nevidljivošću – svojom nesposobnošću da se zlu (koje biramo svako dvije godine) odupre.

Prije nekog vremena, u jednom razgovoru na slično pitanje o Mehi sam rekao isto što i sad, samo drugačijim tonom – ali u ovom kontekstu, koliko god da imam razumijevanja za ovog poniznog građanina, moj ton je oštriji, jer se i sam osjećam ugroženim zbog dobrote svih tih ljudi kakav je Meho, inače glavni lik moje prozne fikcije...

Bljesak.info: Istražujući malo ono što je pisano o Vašem djelu, ali čitajući i neke intervjue s Vama, zastao sam kod jednog teksta koji započinje rečenicom: 'Stolački pjesnik i prozaist... objavio je svoj drugi roman'. Povijest književnosti nam svjedoči da su samo rijetki zapaženi autori uspijevali biti i poete i prozaisti. Može li se to uistinu podjednako dobro raditi?

KAPLAN: Sami ste dali odgovor na pitanje: povijest književnosti nas uči da su u tome samo rijetki uspjeli.

S tim da oznake prozaist i pjesnik imaju za cilj istaknuti tek forme kojima se autor bavi i u kojima se pokušava ostvariti, tako da, to što bi neko da prigovori autoru zbog odrednica uz njegovo ime, nije stvar autora, već onoga koji čita.

Ali proza i poezija mogu da budu jedno.

Bljesak.info: Iako je iz Hercegovine i ranije u svijet odlazilo ponešto dobre proze (spomenuti ću Svetozara Ćorovića, Hamzu Humu, Anđelka Vuletića...), čini se da je prva asocijacija ipak pjesništvo, zahvaljujući ponajprije Aleksi Šantiću. Imaju li Mostar i Hercegovina svoj prozni i općenito književni identitet?

KAPLAN: Pa vjerovatno imaju. Osim navedenih pjesnika još je književnih imena koji na različite načine doprinose tom identitetu. Važno je spomenuti Veselka Koromana ili Stojana Vučićevića ili već Vladimira Pavlovića... Ako postoji književni identitet, onda njega sačinjavaju pjesnici i pisci različitih poetika i svjetonazora i pogrešno bi ih bilo isključivati iz cjelokupne slike.

Međutim, moja književna Hercegovina započinje sa Mirkom Kovačem i završava negdje dolje sa Petrom Gudeljom. Meni su dio tog identiteta i Raosovi Prosjaci i sinovi. Mada sam za to da se identiteti propituju – ne samo ovi književni, već identiteti uopće.

Jer šta je to književni identitet i ko od tog identiteta ima koristi? Imaju li građani Stoca fajde od Makove poezije – pa i nemaju baš. Makova poezija, ili već poezija Veselka Koromana pripadaju identitetu njihovih istinskih čitatelja ma gdje oni bili.

Opasne su ovakve stvari – nije dobro pjesnike i pisce vraćati u njihov zavičaj samo zato što su oni o tom zavičaju pisali. To ih ne čini bliskijim s ljudima iz mjesta iz kojeg dolaze nego s ljudima u mjestu u koje nikada nisu nogom kročili. Da li bi Aleksa, da danas živi u Mostaru, napisao pjesmu „Ostajte ovdje...“ Naravno da ne bi...

Doživljaji zavičaja su individualni – meni Hercegovina nije isto što i vama bez obzira što u njoj živimo i Vi i ja. Trebamo se boriti protiv zloupotrebe pisaca i njihovih djela.

Danas pisce, vrlo često, svojataju oni koji su bliskiji njihovim progoniteljima nego njima samima. Posthumno se čak, što je danas jako popularno, piscima dodjeljuju nacionalnosti koje za njihovog života u tom obliku nisu ni postojale.

Bljesak.info: Evidentno je da mostarski ''književni proboj“ dolazi u zadnjih dvadesetak godina. Slažete li se da sad ništa više nije isto i da su autori kao što su Elvedin Nezirović, Senka Marić, Marko Tomaš, Veselin Gatalo, Mirko Božić, Anita Martinac, Almin Kaplan, Adnan Žetica i neki drugi (neka se ne ljute nespomenuti!), kao afirmirana književna pera, definitivno ''prešli maltu'?

KAPLAN: Da, naravno, u Mostaru se dešava jako puno sjajne književnosti i Mostar se više ne može ignorisati. Međutim, mišljenja sam da nas književnost uči da moramo izbjegavati svaki oblik kolektivnog, da se moramo oduprijeti svakom vidu kolektivizacije pa tako i u svijetu književnosti.

Od svih spomenutih književnika ne znam ima li njih dvoje da dijele poetiku... Tako da koncentracija pisaca u određenom prostoru ne znači ništa – do možda neke tehničke olakšice, što već rekoh na samom početku odgovora na ovo pitanje.

Više književnih imena skreće pažnju na kulturnu scenu mjesta pa je onda autorima lakše doći do izdavača i čitatelja. A doprinosi i kulturi čitanja...

Bljesak.info: U ovom serijalu književnih razgovora, bez obzira na specifičnost svakog autora ponaosob, uvijek su me zanimala i neka ''opća mjesta'', primjerice – Kako (i od čega) književnici žive, koliko su društveno priznati u našoj sredini i kakav je odnos publike prema domaćim autorima i njihovim djelima?

KAPLAN: Pa jasno je svima da se jako malo čita i da je od tiraža nemoguće živjeti u malim jezicima. Tako da su pisci prisiljeni da rade i mnoge druge poslove uz to što pišu i čitaju... To je nekad za samo pisanje dobro, a nekad je, jer uzima puno vremena, jako loše.

Ne znam šta podrazumijeva priznanje sredine i koliko je ono za pisca relevantno. Odnos malobrojne publike prema domaćim autorima je onakav kako ga kreira oskudni medijski prostor koji se kod nas kulturom bavi.

Pisac sam po sebi mora biti u nesporazumu sa okolinom. To je, nekako, prirodno stanje književnosti. Ne mislim da pisac o tome treba donositi bilo kakve odluke – on samo treba pisati. A kad samo pišemo, onda su svi, uglavnom, s nečim nezadovoljni.

Književnost treba da čitatelja dovode u pitanje a ne da podvlači neupitnost uvjerenja koja proizlaze iz njegove pozicije građanina, vjernika, kulturnog radnika, antifašiste itd...

Bljesak.info: Iako trenutačno ne živite u Mostaru, kao i većini Hercegovaca i Vama je Mostar stalna inspiracija, polazište i 'sidrište' duše i duha. Ovaj je grad definitivno podijeljen, kao lubenica kad se raspolovi. Kako kao čovjek i pisac doživljavate ovaj grad i kako ga tumačite drugima?

KAPLAN: Ja ne živim u Mostaru, ali u Mostar odlazim svakodnevno. O Mostaru sam napisao zbirku pjesama i s čitateljima podijelio osjećaje vezane uz ovaj grad. Mada, to osjetim, Mostarska zbirka je djelovala uznemirujuće na mnoge njene, inače malobrojne, čitatelje iz Mostara.

Jedni su uznemireni jer sam čačkao po njihovoj novijoj istoriji u koju su vjerovali kao u malo šta, optužujući me, doduše diskretno, da relativiziram rat i da sam mlad i da ne razumijem cijelu stvar.

A drugi, oni čistokrvni (autohtoni) građani, intelektualci, deklarirani antifašisti, a ustvari fašisti – imali su opet neke druge zamjerke, u skladu, naravno, sa vlastitim svjetonazorima. I sve te reakcije su ispravne – da su bile imalo drugačije, ja bih se osjećao mnogo, mnogo jadnije...

Bljesak.info: Miljenko Jergović u svome osvrtu povlači određene paralele, naglašavajući realizam u romanu „Meho“, sugerirajući majstorstvo u pisanju 'uvođenjem' u igru djela velikih majstora Williama Faulknera i Mirka Kovača i to je u svakom slučaju ono što godi svakom autoru. Međutim, poznajući samu prirodu nemira koji razdire svakog književnika, bit ću slobodan tvrditi da jedino autor sam zna sve te skrivene niti u svome djelu?

KAPLAN: Nedavno je Miljenko Jergović pišući o Tarkovskom govorio o književnom djelu koje mora biti piščeva fiziologija – kao što je fiziologija sekret iz nosa. Tu je rekao, da ga parafraziram, kako je piscu dovoljno to što mora živjeti sa svim manjkavostima knjiga koje je napisao, jer on najbolje poznaje sve neravnine u svom tekstu.

I Draško Sikimić je sjajno govorio o iskustvu pisanja u razgovoru sa Ivanom Milenkovićam za Vreme. Vrlo diskretno je upotrijebio riječi „pošteno napisano“ govoreći o tome kako pisac priču koju priča ne smije silovati temama koje se provlače kroz radnju romana. A onda je Sikimić rekao i ovo: „Stil je sluh“. A ja na sve ovo ne bih ništa dodavao.

Bljesak.info: Kao što veliki sportaši, glazbenici, znanstvenici, slavni menadžeri ili drugi uspješni ljudi često budu ''zatečeni'' legendarnim pitanjem – Kad ste se odlučili baviti se time?, tako ću i ja ići linijom manjeg otpora i pitati: Što je nužno imati u sebi da bi se postalo piscem i kad definitivno čovjek prepozna u sebi taj potencijal?

KAPLAN: Ja samo znam da čitam otkad sam naučio slova. I da sam čitati počeo silom prilika i da mi je književnost spasila djetinjstvo.

Dobra literatura je stvarnija od života – i to nije nikakva floskula...

Pa ne znam šta treba imati neko ko se bavi pisanjem ali znam da se pisanjem „uspješno“ bave mnogi koji nemaju ništa. U svom romanu Moja borba Karl Ove Knausgard govori o ljudima koje književnost nikada ne propusti sebi – a koji uspiju izgraditi čitave karijere na toj istoj književnosti, što kao književni kritičari, profesori književnosti ili čak kao pisci.

O poeziji možete pisati – da ga parafraziram – pričati, međusobno porediti pjesnike, tumačiti ih uz pomoć konteksta u kojem je njihova poezija nastajala, možete pjesnike čitati uz pomoć čitanja tih istih pjesnika od strane uglednih filozofa – a da vam se te pjesme nikada ne otvore.

I toga je – nažalost – jako puno. Krenuvši od nastavnica književnosti pa do uglednih sveučilišnih profesora i (ujedno) književnih veličina koji svoja mjesta u lektiri/vječnosti (maternjih jezika) grade kao što su gastarbajteri nekada gradili one dvospratnice sa ružno uskim balkonima i poslovnim prostorima.

To što je neko hafiz (dakle Kuran zna napamet) ne znači da je bogu draži. Ili da mu je bog bliži. To, ustvari, ne znači ništa.

Bljesak.info: Na samome kraju, kao i sve dosadašnje kolege u ovom serijalu književnih razgovora, i Vas ću pitati kakvi su daljnji planovi i što u skorije vrijeme možemo očekivati s potpisom Almina Kaplana?

KAPLAN: Završio sam svoju prvu zbirku priča koja će uskoro izaći u Buybooku i u VBZ-u.

Proces je dugo trajao i konačno sam (ovih dana) rukopis poslao urednicima. Prošle su skoro četiri godine od prve do trinaeste (posljednje) priče u knjizi. Sad mi je, bez tog rukopisa, neobično.

Osjećam se kao da sam upravo prestao pušiti pa ne znam šta bih sa rukama... Ali pripremam se posvetiti rukopisu novog romana – u koji svako malo povirujem...