Dario Džamonja: U pričama je ponavljao život, u životu ponavljao priče

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Dario Džamonja, jedan od najznačajnijih bh. pisaca u povijesti, novinar i kolumnist, rođen je na današnji dan, 18. siječnja 1955. godine u Sarajevu. U tom je Sarajevu i preminuo 15. listopada 2001. godine.

Sve što se dogodilo ovom piscu dogodilo se u Sarajevu, gradu koji imao veliku sreću i blagoslov da mu se dogodi – Dario Džamonja.

Maestro kratke priče, pisac koji u našim književnostima teško da ima istinskog nasljednika, neshvaćeni boem i „kralj kafana“ kakvim ga se često opisuje, prvu je knjigu priča „Priče iz moje ulice“ objavio 1979., a za svoju je prozu dobio nagradu Veselin Masleša 1985. godine.

"Radije ću biti pisac u Sarajevu nego kuhar u Americi" 

Objavio je deset knjiga koje je Buybook posthumno objavio u jednoj knjizi „Ako ti jave da sam pao“. Džamonja je do rata živio i radio u Sarajevu iz kojeg je otišao tijekom opsade i vratio ponovo nakon rata gdje je umro, a povratak je opisivao, antologijskom izjavom da će „radije biti pisac u Sarajevo, nego kuhar u Americi“.

Predrag Finci, pisac, filozof i umirovljeni sveučilišni profesor s londonskom adresom, u izjavi za Bljesak.info ističe kako je mislio da će jednom napisati tekst i posvetiti ga drugaru, a koji je trebao početi ovako:

“Poznavao sam dječaka D., budućeg pisca, jednog od 'sinova Lee Marvina', koji se odgajao u kinu, ulicu doživljavao kao kuću (a i kuća mu sličila na ulicu), redovno obilazio kavane, tražio bliskost u srdačnosti opijanja, u opijanju navikao na atmosferu kavanske nesputanosti i prisnosti, navikao na impulzivnost i grubost, na bezrazložnu radikalnost i relativiziranje svih vrijednosti, usvojio nazor prema kojem je svijet sprdnja i privid, navikao živjeti u sred entropije s vlastitim demonom i svojim alkoholnim oklopom, i pio kao da ga gone, kao da mu otimaju, kao da se u slavlju života životu sveti, a onda bi ujutro kući uvijek iz drugog pravca, s istom mukom, umnoženom alkoholom, s mukom iz koje bi kasnije iznjedrio priču koju su neupućen smatrali za 'zgodnu', 'duhovitu' i 'životnu'“.

"Nije se znalo da li u pričama ponavlja svoj život ili u životu ponavlja svoje priče" 

Finci dodaje kako su u ovom posljednjem bili u pravu jer se u Džamonjinom, 'prepisanom' životu u kome su se, kako to kod maštovitih biva, brkale činjenice i imaginacija da bi postale činjenice imaginacije – nije se točno znalo da li u pričama ponavlja svoj život ili u životu ponavlja svoje priče.

Miljenko Jergović je svojedobno napisao da je Džamonja bio pisac Sarajeva, kao što je Isak Babelj pisac Odesa, a da ni Odesa ni Sarajevo ne bi takvi postojali da ih nisu napisali Babelj i Džamonja.

"Gubitnik gorke duše" 

“Bio je usamljen i nesretan čovjek, iako je imao puno prijatelja, uglavnom isto usamljenih i nesretnih ljudi. Bio je vječiti pijanac, gubitnik gorke duše, pritom pisac jedne danas slabo egzistentne, rasute kulture. Ali u njoj takvoj, kao i u intimnom kanonu ovoga čitatelja, Džamonja je već za života imao, i imat će, kraljevsko mjesto“, smatra Jergović.

"Njegove su priče nešto najbolje napisano u bh. ali i širim okvirima" 

Josip Mlakić, pak, ističe kako mu je uvijek bio pravi misterij to što je Džamonja bio i ostalo ekskluzivni sarajevski pisac, iako su, kako je rekao, njegove priče nešto najbolje napisano u ovom žanru u bosanskohercegovačkim okvirima, pa i šire.

“A uz to, radi se o pričama, što je vrlo važno naglasiti, koje su iznimno dobro prošle ispit vremena. Džamonja je bio pisac koji je u svojoj prozi koristio autobiografske elemente, što ni u kojem slučaju ne treba brkati s recentnim književnim trendovima, gdje prevladava takozvana autofikcijska proza“, rekao je Mlakić za Bljesak.info.

Nermina Omerbegović, novinarka i pjesnikinja koja je radila s Džamonjom ističe oni koje zovemo suvremenicima neće nikada imati zasluženo mjesto u službenim sjećanjima kao što imaju oni koji su stvarali ranije.

Džamonja nikad nije kasnio s tekstovima 

“Obilježavat ćemo sasvim zasluženo i Andrića i Dizdara i Selimovića, i brojne druge, ali ne vjerujem da ćemo institucionalno obilježavati Džamonju, Brigića, Ladina kao i tolike druge koji su stvarali u naše vrijeme. Je li do nas ili do vremena, koje je takvo kakvo jest – kratkog pamćenja. A pamćenje postaje intimno i osobno“, ističe Omerbegović za Bljesak.info.

Džamonje se sjeća kao kolege iz tada zajedničke im redakcije u Sarajevu koji je bio profesionalan, odgovoran i nije kasnio s tekstovima.

“Ljudi ga jesu promatrali kao nekog tko samo pije i vrti se po kafanama, što je istina, ali istina je, i kad se sjetim zajedničkog rada, bio je taj koji nikad nije kasnio s tekstovima. Možda se zbog tog i vratio iz Amerike jer je govorio da više voli biti pisac u Sarajevu nego kuhar u Americi. A vratio se tek dio njega – onaj najveći ostao je s kćerkama Nevenom i Vesnom u Americi“, podsjeća Omerbegović. 

Humorom je prikrivao vlastitu ranjivost 

Džamonja je, smatra Finci, pravio neku vrstu novinarskog izvještaja iz svog tužnog i kaotičnog života – pisao je koliko je mogao, narod to volio i uvijek tražio još.

“Koristio je osobna imena svojih poznanika i prijatelja u svojim tekstovima, mislio to će tekst tako učiniti uvjerljivim, a onda mnogo svoga dodavao, ponekad u tome pretjerivao, pa mnoge prijatelje uvrijedio i izgubio. Bio sklon primitivcima i gradskom šljamu, valjda zato što je i njih smatrao nekom vrstom otpadnika, a on svojih humorom (on bi rekao 'zajebancijom') prikrivao svoju ranjivost. Ubio se alkoholom, sve nekako mislim namjerno. Ja sam znao da je dobar čovjek, s njim rado bio u društvu, nastojao ga zaštititi koliko sam i kada sam mogao“, dodaje Finci.

Nije volio filozofe, bliži su mu bili usamljeni kauboji 

Podsjeća i da su zajedno često kružili Titovom ulicom u kojoj su se i viđali i kada im nije bilo do druženja, a tri puta dnevno kada im je bilo do toga.

“Hodali bi gore-dole, ulazili u knjižare, od četiri u kino, onda u neku kavanu, od Kvarnera do Šadrvana, odakle bi na kraju noći svako svojim putem. Obično smo pričali o kavanskim zgodama i književnim novotarijama. Moj drugar je pročitao svaku značajniju knjigu iz lijepe književnosti no i pored mnogih sati prevedenih sa Spasom Ćuzulanom filozofski tekst nije zavolio. Jednom sam ga zaključao u sobu i čitao mu Heideggera, ali ga ni tako, možda zato što njemački nije znao, ne uspjeh pridobiti za 'stvar filozofiranja'“, kaže Finci i podsjeća da su Džamonji bila bliža stajališta usamljenog kauboja.

“Obojica smo gledali Butch Cassidya i Sundance the Kida mnogo puta, a poslije ga prepričavali jedan drugom. Voljeli smo naročito kraj Hillovog filma, u kojem redatelj nije dozvolio svojim junacima, premda smrtno pogođenim, da padnu, nije dozvolio da umru. Zaustavljena slika. Sada znam da se svaka tako jednom zaustavi. I znam da je rijedak u potpunosti ostvareni, završeni život. Gotovo svaki je prekinut. Nikada nisam završio onaj tekst, nikada ispisao posvetu, a ni drugaru priznao da od mene bolje igra preferans. Sve ću mu to reći, mislio sam, kada jednom dođem u Sarajevo. Onda zazvoni telefon: 'Umro je jučer, u pola šest...' Onda poželjeh da mogu zabraniti mojim prijateljima da umiru. Onda još jednom krenusmo niz ulicu“, prisjeća se Finci.

Dječak koji nas i danas podsjeća da je sreća varljiva 

Džamonja je, zaključuje Omerbegović, zauvijek ostaj onaj dječak kojeg su i voljeli, ali i ostavljali, dječak koji se plašio biti sretan.

“Jer sreća se lako izmakne.Ove godine će biti 22 godine od njegove smrti. A u mnogima od nas ostao je bar dio njega sačuvan, negdje u dnu duše. Da znamo da je sreća varljiva“, rekla je Omerbegović.