Friedrich von Schelling - središnja točka njemačkog idealizma

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 170 godina, 20. kolovoza 1854. u Švicarskoj je preminuo znameniti njemački filozof Friedrich Wilhelm Joseph von Schelling.

Rođen je u Leonbergu 27. siječnja 1775. godine. Polazio je samostansku školu u Bebenhausenu, blizu Tübingena, gdje je njegov otac bio kapelan i profesor orijentalistike.

Diplomirao je na filozofskom fakultetu, i 1773. doprinio dijelu Memorabilien Heinricha Eberharda Gottlob Paulusa, a 1795. dovršio je tezu za svoju diplomu iz teologije De Marcione Paullinarum epistolarum emendatore.

Bio profesor u Jeni i Würzburgu, povremeno djelovao na sveučilištima u Erlangenu i Münchenu, a 1840. odazvao se (kako bi suzbio i "iskorijenio pogubni utjecaj Hegelove filozofije") pozivu u Berlin, gdje je uskoro napustio nastavničku djelatnost.

Schellingova filozofija nastavlja se na Fichteovu problematiku, a nekim svojim stavovima iz filozofije umjetnosti i dijalektičkim tezama o identitetu prirodnoga i duhovnoga predstavlja, uz Hegelovu, najviši spekulativni domet njemačke klasične idealističke filozofije.

Ta filozofija nije, međutim, zaokružen i izgrađen sustav (kao u Hegela), nego se neprestano modificira i mijenja pa se unutar nje mnoge postavke često čak i oštro suprotstavljaju ranijim tezama.

Smatra se da je moguće lučiti tri (ili četiri) osnovna razdoblja Schellingove filozofije: filozofiju prirode (s tzv. transcendentalnom filozofijom), filozofiju identiteta i tzv. pozitivnu filozofiju.

U tzv. transcendentalnoj filozofiji zastupa tezu o umjetnosti kao najvišem stupnju duhovne djelatnosti, jer je u njoj najpotpunije postignuto jedinstvo subjekta i objekta, slobode i nužnosti, konačnoga i beskonačnoga, svjesne i nesvjesne djelatnosti čovjeka. U tom smislu Schelling je i najpotpuniji i najdublji filozof romantizma. 

U okviru objektivnoidealističkih teza u drugom razdoblju svojega filozofiranja, postavlja tvrdnju o Apsolutu kao zajedničkom principu prirode i duha, identitetu ili "indiferenciji" realnoga i idealnoga, te se pojedinačne stvari mogu razlikovati samo kao "kvalitativne diferencije" s obzirom na prevladavanje idealnoga ili realnoga u njima.

Intelektualna, neposredna umna spoznaja ujedno je i spoznaja Apsolutnoga, spoznaja biti stvari i same stvari po sebi.

U posljednjem razdoblju, pod utjecajem neoplatonskoga misticizma i mistike Jacoba Böhmea, Schellingova filozofija katkad graniči s misticizmom i intuicionizmom.

Glavna djela: Ideje za filozofiju prirode (Ideen zu einer Philosophie der Natur, 1797), O svjetskoj duši (Von der Weltseele, 1798), Sustav transcendentalnog idealizma (System des transcendentalen Idealismus, 1800), Filozofija umjetnosti (Philosophie der Kunst, 1802–03), Predavanje o metodi akademskoga studija (Vorlesungen über die Methode des akademischen Studiums, 1803), Filozofija i religija (Philosophie und Religion, 1804), Filozofska istraživanja o bîti ljudske slobode (Philosophische Untersuchungen über das Wesen der menschlichen Freiheit, 1809), Filozofija objave (Philosophie der Offenbarung, 1841–42), Filozofija mitologije (Philosophie der Mythologie, 1842).

Više o Schellingu OVDJE