Knjiga je uvijek prijatelj: Što kažu pisci o pandemijskoj godini?

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Snašlo nas je proljeće koje donosi smrt. Virusi koji podsjećaju na neumoljive iglice snijega kojeg je donijela masivna biološka mećava, proljetna superoluja, koja prijeti usnulom putniku, da se više nikad ne probudi u mrkloj planini ili ledenoj ravnici. Jednako prijeti i budnome putniku, jer će i njemu, kadli-tadli, san na oči...

Zavjetrine nema, sve se mijenja iz časa u čas. Sad si u sigurnome, a već sutra si ispod virusne lavine. Tako nam je izgledao život u početku pandemije, a onda smo se navikli. Na život i na smrt. Bježimo od ljudi, skrivamo se od smrtonosnog uboda nevidljivog stršljena. Kazali su nam - Više nikad neće biti kao što je bilo...

Kako onda preživjeti ako si književnik, kad si i ranije, kad je sve bilo 'normalno', jedva uspijevao da ne spojiš fazu i nulu u očajnom traganju za opstankom?

Čini se da su književnici puno 'bolje' prošli od estradnih kolega [sic]! Velike su pjevačke zvijezde odmah zavapile: Nesta' para, kukala nam majka stara!

Književnici su samo mogli, a nisu, nije im do toga, u rezignaciji reći - Eto, vidite kako je nama uvijek...

Međutim, što uistinu književnici kažu o ovoj pandemijskoj godini, istražili smo na njezinome kalendarskom kraju. Za Bljesak.info govore poznata književna imena iz regije.

Senka Marić, Mostar

2020. sa svim što je donijela odrazila se i na književnost. U prvom trenutku se činilo da je sve stalno, ali u vrlo kratkom roku književnost je našla nove puteve, čitanja i književni razgovori su preplaviti internet. U smislu izdavaštva, zatišje je trajalo do kraja ljeta, ali već od jeseni je postalo jasno da se pisalo jednako, izašlo je mnogo jako zanimljivih knjiga u cijeloj regiji.

Meni je posebno drago da su se i neki književni festivali, poput sarajevskog Bookstana i banjalučkog Imperativa, uspjeli održati. Publike je bilo manje, poštovale su se propisane mjere, ali živi ljudi su bili u prostoru, što je svakako doprinijelo osjećaju normalnosti, koji nam odavno izmiče.

Koliko mogu da prosudim, možda se čak čita i više nego ranije. Najveća razlika osjeća po pitanju promocija, koje se sve rjeđe održavaju. Vjerujem da će tako ostati do ljeta. Ali optimista sam i nadam se da će do tada sve ovo loše biti iza nas.

Darko Cvijetić, Prijedor

Književna 2020. bila je baš tužna... Sajmovi, prezentacije, promocije, razgovori, sve je to ili mahom otkazivano ili pak premješteno online, što u mnogome svijet književnosti ipak nije...

No, mislim da se nakladništvo prilično dobro adaptiralo i u mnogome spasilo osnovne izvore književnosti... Pandemijski stres tek će biti vidljiv, spisateljstvo tek odgovara na nove slike izmijenjenog svijeta i knjige o ovom ludilu već dolaze.

Svijet nam se pred očima mijenja. Čini se da maske kriju grimase bola i tuge. Iskreno se nadam da će 2021. donijeti puno više izravnosti, tzv. žive riječi smo žedni. Ne sumnjamo da je "ovo normalno" porodilo vrhunske literarne uvide.

Miro Gavran, Zagreb

Uz sve nevolje koje je u gospodarskom i društvenom životu donjela ova 2020.godina zbog epidemije korona virusa, mogu reći da je za mene kao autora ovo bila jedna od plodnijih godina.

Pošto su od sredine ožujka bila višom silom stornirana moja brojna inozemna putovanja na premijere i promocije knjiga, pa sam se poput većine ljudi u Europi i ja morao kretati uglavnom unutar svoga doma, iskoristio sam to vrijeme za realizirati neke svoje stare ideje tako, da sam napisao dramu "Glasnogovornik" koja će  krajem godine biti objavljena u izdanju časopisa "Forum", pa sam napisao komediju "Na kavici u podne" koju će početkom godine objaviti osječka KNJIŽEVNA REVIJA, a izvesti ju premijerno Teatar GAVRAN, te sam napisao i monodramu "Što da radim sa životom" koju bi u veljači trebao objaviti časopis "Dubrovnik"... A ljetos sam otpočeo i pripreme za pisanje novoga romana "Portret duše", kome se smjeram posvetiti u idućoj godini.

Ono što mogu primijetiti je i da se knjige čitaju više nego ikada, a moj izdavač MOZAIK KNJIGA me informira da je znatno porasla prodaja knjiga u ovoj godini. U razgovorima s mojim kolegama piscima, vidim da  su mnogi od njih ovo vrijeme izolacije  iskoristili za rad na novim tekstovima.

Prisjetio sam se i toga da je veliki William Shakespeare jednu od svojih najznačajnijih drama "Kralja Leara" napisao u vrijeme dok je Londonom harala kuga. Žao mi je glumaca i redatelja i svih kazališnih zaposlenika, kao i muzičara, što su u ovoj godini bili privremeno onemogućeni u javnom djelovanju, ali je i za njih utješno da su mogli vidjeti da je publika podjednako nesretna zbog te apstinencije kao i mi umjetnici...

U ovoj godini smo svi zajedno ponovno osvjestili da umjetnost nije samo ukras života, nego njegova bitna supstanca.

A mi iz Zagreba smo iskusili još jednu nevolju: a to je bio potres koji je devastirao neke od najznačajnijih kulturnih i obrazovnih ustanova u centru našeg glavnog grada. Potsjetili smo se svi kolika je krhkost svega materijalnoga, a i našega života.... pa možda zahvaljujući tome više nego ikada cijenimo svaki trenutak proveden s prijateljima, obitelji i dragim ljudima.

Marko Tomaš, Zagreb - Mostar

Nažalost, za mene je ovu književnu godinu obilježio odlazak nekih dragih ljudi, kolega i prijatelja. Osim toga, rekao bih da je godinu obilježio porast čitateljskog interesa, svojevrsni povratak ljudi knjigama. Okolnosti u kojima smo veći dio godine proveli izolirani, u nemogućnosti socijaliziranja ljudi su se vratili čitanju. To potkrepljuju i određene analize tzv. tržišta jer kod nas je tržište još uvijek takozvano.

Festivali i sajmovi na kojima sam sudjelovao, oni rijetki koji su se opće održali održani su u vrlo čudnoj atmosferi. Nije bilo uobičajenog druženja kakva obično prate te događaje.

Neizvjesnost u kojoj smo se našli vjerujem da je učinila da mnogi od nas preispitaju određene stvari i zbog toga dobar dio protekle godine provedu u svojevrsnom snalaženju i pokušaju shvaćanja novonastalih okolnosti i uvjeta.

Siguran sam da ćemo posljedice svega što se događalo ili, zapravo, posljedice odsustva uobičajenih događanja tek osjetiti i vidjet ćemo koliko će to sve utjecati na teme kojima će se baviti pisci u narednim godinama. Pandemija kroz koju još uvijek prolazimo veliki je globalni distopijski narativ kojeg ćemo tek tumačiti. Nadajmo se u nekom stabilnijem i empatičnijem svijetu.

Igor Marojević, Beograd

Naravno da je ovu godinu u svakom smislu obilježio Covid, na koji su ljudi mogli da izaberu reagirati inertno, (samo)destruktivno ili konstruktivno.

Pokušavao sam da se pridržavam potonje opcije, pošto su prve dvije, u ekstremnom kontekstu pandemije, prilično pogubne. Pritom od početka mislim da su opće materijalne i mentalne posljedice Covida pogubnije od zdravstvenih. Između ostalog, ni posle milion i kusur preminulih od novog zbira virusa ne zna se šta sve on sadrži, niti koji su mu nesporni simptomi a još manje je zaživjela pouzdana vakcina protiv njega.

S obzirom na sve to, smatrao sam konstruktivnim da najviše moguće ignoriram zbivanja u vanjskom svijetu i da se posvetim čitanju, pisanju i prevođenju. To je otprilike sve što i inače radim, ali sam 2020. zbog nametnute, a potom i izabrane izolacije, učinio više no što bih inače. Završio sam roman „Ostaci svijeta“ koji je objavljen u „Dereti“, a pošto je riječ o mom najdužem tekstu – gotovo 400 stranica – sumnjam da bi inače bio i završen i objavljen. Za novu izdavačku kuću „Rio Magnus“ sa španjolskog jezika sam preveo tri i poboljšao svoj prijevod jednog romana: u toj konkurenciju izdvajam već izašlu „Daleku zvijezdu“ Čileanca Roberta Bolaña a posebno knjigu koja svakog dana treba da bude objavljena: „Žrtvovane dame“ izvrsnog Meksikanca Jorge Ibargüengoitije.

Sa kastiljanskim jezikom sam bio u intenzivnom kontaktu i povodom nedavnog izlaska prijevoda mog romana „Šnit“ kod izdavača „Trampa ediciones“ iz Barcelone i ličnog učešća u njegovoj ispeglanoj verziji na španjolskom. Ove godine sam, preko Skypea, često kontaktirao sa svojim tamošnjim prijateljima, zabrinut za njihovo zdravlje, budući da je posrijedi jedna od Covidom najpogođenijih država u svijetu. Mene je pak prilično pogodila mjera jednog od njih, koji je i dok je sa mnom, a vjerovatno i drugima, razgovarao Skypeom, možda pod uticajem općeg bjekstva od spoljašnjosti zamračivao stan.

Željko Ivanković, Sarajevo - Vareš

Ako ste, sad-zasad, izbjegli sve ono što je jedan broj ljudi koje znate teško preživio ili uopće nije preživio, već samo stoga imate pravo na dobar osjećaj. Dakako, racionalna doza bojazni je uvijek tu, a o onome drugome ne bih, jer to ne znam. Ne, nisam hrabar, ni vjernik, a ponajmanje fatalist. Jednostavno, imam manjak osjećaja za strah. Emocionalni, mentalni hendikep? Možda?!

Uostalom, već sam o tome pisao u svojim ratnim i poratnim knjigama i tekstovima. Čak mi se i jedna pjesma zove Hvala bogu pa je rat. Što hoću reći?

Pandemija i sve ono što su nam zbog nje uradili drugi (ponajprije kleptokratska vlast i nekompetentna država, a s tim i javno zdravstvo), meni je na osobnom planu značilo: zatvori se, čitaj i piši, netko ti je iznova poklonio vrijeme – okvir za rad. Što bi još htio?

Kad se moglo išao sam u varešku okolicu: istraživati, otkrivati, spoznavati ono što nisam znao ili stečena znanja potvrđivati in vivo. I onda opet kod kuće sjediti, čitati, pisati.

Za čitati i pisati treba vam mnogo vremena, a to vam je darovala pandemija i nesposobna vlast (nije ni svako zlo samo za zlo), a onaj Andrićev tako neophodni Sitzfleisch imate ili nemate, dan vam je ili kroz život navježban. Ili...

Meni su, s jedne strane (kao uostalom, i u ratu), kako bi to rekao Borislav Pekić, skakvci pojeli još jednu godinu života. Da ne plačem za njom, okrenuo sam to u dobitnu kombinaciju: A ima li išta vrjednije od vremena? Teško! E pa, okreni onu Hvala bogu pa je rat na Hvala bogu pa je pandemija i sjedi, čitaj, piši, a kad se ukaže prigoda idi u brda... Priznajem: radim na drugom izdanju monografije Vareš i vareški kraj kroz stoljeća, kao i na novom romanu i nekim pričama, a što je sve utemeljeno u zavičajni ambijent.

Luksuz stresa i ostalih popratnih manifestacija, ostavio sam, ovo govorim bez imalo malicioznosti, onima koji to rade bolje.

Marina Šur Puhlovski, Zagreb

Napad ovog virusa, plus potres u Zagrebu, usred izolacije, najveći je kolektivni stres što sam ga doživjela od rata. Mjesec dana prije nego je počeo objavila sam prvi roman, 'Trojansku kobilu', i idućih pet godina nisam napisala ništa. U stvaralačkom smislu – rat me je ukočio.

Sad se ponovilo nešto slično, stvaralačka blokada, ali i čitateljska, čujem da su i drugi to prošli, nisu mogli ni čitati, knjige su im naprosto ispadale iz ruku. Samo su čekali kad će ponovo zatresti ili se zaraziti. Tek negdje s jeseni vratila sam se barem čitanju i s radošću otkrila da se iz dugogodišnjeg sna ponovo budi pripovijetka.

Svoje priče objavile su Jadranka Pintarić (Dobro sam i ostale laži), Mirjana Duganđija (Rujanska kupačica), Slađana Bukovac (Odstraniti životinju), Đurđica Čilić (Fafarikul)… žene u Hrvatskoj počele su vraćati u život taj temeljni književni rod.
Žena je, i pjesnikinja, što mi je osobito drago, Louise Gluck, dobila i ovogodišnjeg „Nobela“ za književnost. Nisam je još čitala, ali nadam se da je zaslužila nagradu, nezasluženih smo se nagledali.

Iz Tešnja mi je stigla divna poetsko prozna knjiga Amira Brke, Dijalektika tmine, i to j jedan od svijetlih književnih događaja ove životno mračne godine. U isto ubrajam i izlaženje mog sedmog romana 'Zbogom djevojčice' (V.B.Z.), petog u ciklusu o Sofiji Kralj, kojeg sam napisala prije 22 godine i – zaboravila.

Trebao je biti prvi dio trilogije, ali nisam s njom bila zadovoljna, pa je moguća trilogija isparila skupa s napisanim prvim dijelom. Onda ga je, prošle godine, prijatelj slučajno našao u svom kompjuteru, ustanovio da nije loš, i evo ga, vratio se u život, i to kao mali jubilej – jer mi je to dvadeseta knjiga.

Roman govori o seksualnom odrastanju djevojčica 60-ih godina prošlog stoljeća u Zagrebu, što je tematski netaknuto područje, ne samo kod nas. Koga god sam pitala – a sve su to zadrte čitateljice i stručnjakinje - nisu čitali takvo nešto, ni na kojem jeziku.

Sad se pandemija opet razmahala, mi, koji možemo, čučimo doma, ne viđamo nikog, depresija pušta korijenje, ali ipak se nadam da ću nastaviti svoj roman, kojeg sam počela prije ove jezive godine, ali koji je, zbog tekućih događaja, dobio novi smjer i naslov 'Virus, potres, brak'. Ako se izvučem.

Elis Bektaš, Sarajevo - Trebinje

Da su velike nedaće i krize blagorodne za umjetnost tek je praznovjerica uzgojena na činjenici da je kroz povijest šačica umjetnika uspjela stvoriti odista veličanstvena djela u takvim epohama, te na zanemarivanju činjenice da je većina onoga što su stvarali njihovi savremenici bilo tek čedo prosjeka, ako ne i obično smeće.

Pandemija korona virusa pada u još nezgodnije vrijeme za umjetnost – posvemašnja liberalizacija i demokratizacija prostora umjetnosti uglavnom pospješuje poplavu mediokritetstva i olakšava utrku bezbrojnih ambicioznih literata da baš oni budu prvi koji će svojoj publici reći ono što publika misli, samo, eto, ne zna sama kazati.

Virtuelizacija i deintimizacija, pa samim tim i dehumanizacija iskustva, svojevoljno pristajanje nauke i umjetnosti na ulogu sluškinje korporacijskog zloduha – samo su neki od razloga što se većina umjetnika, čak i kada bi to smjela i htjela, ne može baviti odista gorućim pitanjima, a još manje postavljati nova, još užarenija, već uporno daje odgovore na ona davno razjašnjena.

Na domaćoj literarnoj sceni, pri čemu ne mislim samo na bosanskohercegovačku, savršeno se odražavaju sve boljke duha epohe koja se oglušila o traumatična iskustva prošlog stoljeća i povjerovala da je nadrasla svoja ograničenja, pa skončava uz guslanje i šargijanje bezbrojnih literata koji, čak i kada nastupaju kao branitelji univerzalnosti, to čine iz pozicije vjernika u mit o vlastitoj neupitnoj dobroti. Umjesto propitivanja krhkosti i apsurdnosti života i vjerovanja od kojih je satkan, svjedočimo kakofoniji izvođenja dokaza da je ovo vjerovanje valjano, a ono nevaljano.

Tema pandemije iscrpljuje se uglavnom u banalnim refleksijama na rat i očito je uzaludno nadati se da će suočavanje sa makabričnom prijetnjom ohrabriti veći broj literata da se otrgnu od predvidljivosti i od dodvoravanja i razgolićeni stanu pred ona Gogenova pitanja – ko smo, odakle dolazimo, gdje idemo? Umjesto toga, i dalje ćemo čitati traumatične ispovijedi advokata kolektivizma i lažnih individualaca, koji su samo u potrazi za kolektivom po svojoj mjeri.

Mirko Božić, Mostar

Kao i svi drugi sektori, kultura se našla na udaru epidemije Corona virusa. To je zakompliciralo i usporilo realizaciju i financiranje mnogih započetih i planiranih projekata. Širom Europe mnoga su kazališta, muzeji i slične institucije od bankrota spašavani velikim državnim financijskim injekcijama kako bi pokrili barem troškove hladnog pogona.

Naša domaća scena na takav scenarij navikla je otprije jer su sredstva kojima se barata često dovoljna tek za pokrivanje troškova hladnog pogona, dok produkcija u velikoj mjeri ovisi o projektima. Širom cijele regije svjedočili smo otkazivanju, odgađanju ili “preseljenju” festivala i književnih promocija na virtualne platforme poput Facebooka i Youtubea.

U svijetu je porasla potražnja za elektroničkim knjigama pa je to neke regionalne izdavače natjeralo da malo porade na takvoj ponudi koja se u dosadašnjim uobičajenim uvjetima nije pokazala popularnom, iako je globalno superprofitabilna. Specifikum ove situacije je što nas je natjerao da iskoristimo potencijale društvenih mreža i komunikacijskih kanala kako bi uistinu unaprijedili ne samo kulturni marketing, koji je dosad još uvijek bio preferencijalno u javnom prostoru, već i produkciju koja se prenosi putem internet.

Svjedoci smo promjena i prilagodbe novonastalim okolnostima što može rezultirati pristupačnijim i kvalitetnijim sadržajima. Širom svijeta opene kuće, filharmonije i slične institucije organiziraju virtualne večeri sa simboličnom pretplatom pa iz vlastitog dnevnog boravka možete prisustvovati koncertu u stockholmskoj Državnoj operi, na primjer.

Nadam se da će nas ovo sve motivirati da shvatimo da je kulturna ponuda i njezina raznorodnost važna za kvalitet života u gradu, te da kvalitetna ponuda zahtjeva strateška i dugoročna ulaganja u kapacitete i infrastrukturu.

Mile Stojić, Sarajevo

Kulturni događaj godine je Bill Gates. U doba svjetske pošasti, socijalne i svake druge distance, najznačajniji kulturni medij zacijelo je bio Internet. Ova munjevita komunikacija omogućila nam je ne samo nasušne međuljudske kontakte, kontakte s najbližima, nego i najvažnije kulturne sadržaje i to u obliku koji do sad nismo mogli ni sanjati.

Iz kućnog lazareta mogli smo, kao nikad do sada online uživati u predstavama Boljšoj teatra, Sarajevskog filmskog festivala, Schaubuehne; širom su nam se otvorila vrata MoMa muzeja, svjetskih glazbenih i književnih festivala. Sva najvažnija kulturna zbivanja bila su nam nadohvat s par klikova, što je ako ne prvi ono najvažniji korak u priči da je svijet, iz pomoć Gatesovih informatičkih skalamerija, zaista postao globalno selo.

Bill Gates, jedan od glavnih kreatora informatičke revolucije, koja je svijet uvela u novu kulturnu epohu, avaj, istodobno je, od analfabeta i mračnjaka, teoretičara urota, optuživan kao jedan od vinovnika „čipovanja“ ljudi, što je mračna besmislica i gigantska budalaština, jer Gates je, pored toga što je kreirao nervni sustav Planeta, izdvojio milijarde dolara za iskorjenjivanje bolesti i pronalazak lijekova. Veliki humanist i tehnički Tesla novog vremena.

U godini covida 19 mnogo sam čitao, pretežno sam obnavljao klasike i čitao neke velike knjige koje su mi promakle tokom studija i života, kao što su „Sentimentalno putovanje“ Šklovskog, „Zar je to čovjek“, Primo Levija, a i prevodio sam jednu veliku a u nas potpuno nepoznatu njemačku pjesnikinju... o čemu ću vas uskoro obavijestiti.

Od domaćih autora najviše me se dojmila knjiga sarajevskog teatrologa i profesora Almira Imširevića „Najljepši od svih svjetova“, naklada izuzetno serioznog portala Nomad iz Sarajeva.

Ovo je knjiga kratkih priča, noveleta, o nepoznatim Bosancima i Hercegovcima u svijetu. Imširević na jedan virtuozan, mogli bismo reći borhesovski, način kombinira dokumentarnost i fantastiku, zbilju u fikciju, stvarajući kratke cjeline pune neobičnih (stvarnih ili izmišljenih, svejedno) podataka, citata i dramatičnih obrta, uvodeći nas u pripovjedačku magiju koja nas drži do kraja i ostavlja u istinskome užitku u tekstu.

Goran Simić, Sarajevo - Toronto

"Sa jedne strane mnogo mi nedostaju direktni kontakti sa ljudima. Zadnji put sam ljetos sjedio fotografom Milomirom Kovačevićem Strašnim družeći se na razdaljini dvije odvojene klupe u parku i sa maskom na licu.

"Sa druge strane ja sam sam zadnje dvije godine odabrao samoizolaciju bježeći u brda da se družim sa naša četiri psa gdje sam otkrio masu knjiga koje nisam ni otvorio. Odbolovao sam to što nisam mogao otići u Barcelonu na promociju moje knjige, i Festival u Bukureštu. Zauzvrat dobio ugovore za štampanje mojih knjiga.

Sve skupa, hvala ti Covide što nas reduciraš na suštinu, na prisne telefonske pozive napola zaboravljenih prijatelja, na video razgovore na nivou posjete. Zahvala važi samo ako me Covide ne ubiješ.

Dinko Delić, Tuzla

Ova 2020. biće upamćena među godinama katastrofe. I zbog covida i zbog bolesnih & mrtvih, zbog izbjeglica, a naročito zbog ljudskih čudovišta što su profitirali u haosu zaraze. Iznijela je 2020. na površinu toliko smeća da je svaki medijski idiot postao prorok XXI vijeka. Pa poredim scenu iz Emmerichovog filma “2012” gdje John Cusack u aviončiću (kojim pilotira muž Cusackove bivše žene, a skupa s njom & djecom) posmatra LA koji tone u Pacific ko baklava u tanjir agde. Dakle: i privatna i epska katastrofa. Pa vidim da ta fabricirana slika nije intenzivna kao respirator iz sarajevskog KCUS-a pod kojim se svakodnevno mre.

U maju 2020. književnik Bekim Sejranović preminuo je naprečac. Bio je “nomadske” sudbine, čovjek “nigdje, niotkuda”, ali omiljen kod kolega. Nekrologe su mu pisali prijatelji pisci i u štampi i na društvenim mrežama. Njegov burni temperament & blistava karijera inspirisali su čitaoce, urednike & prevodioce, jer je bio wunderkind. Ali njegove “sandale” nisu prevalile dug put.

U oktobru, nobelovu nagradu dobila je Louise Glück. To je, uz virus, bila dodatna tragedija za protivnike “ženskog pisma”. Njenu ispovjednu poeziju “bez epiteta s dominacijom glagola” poredili su s Emily Dickinson & Sylvijom Plath. Što je, svakako, olakšavajući povratak u književnu nelagodu iza nonšalantne Handkeove farse.

Dobar primjer te nelagode bio je nobelovac Camus kome je 60-ta godišnjica smrti ove 2020. Albert je bio dendi & moralista, ikona nepodmitljive francuske elite. Razotkrio je apsurd sudbine i u “Strancu” nagovijestio otuđenje kakvo danas trpimo bez rukovanja & zagrljaja. A u romanu “Kuga” Camus je prikazao ljude što kao i mi podnose bolest i tjeskobu u zatvorenom gradu.

Prošlog mjeseca od covida je u Banjaluci preminuo Kolja Mićević, prevodilac, pjesnik & esejista. Živio je između Pariza i Banjaluke a stotine prevoda su mu zaostavšina: tekstovi Hugoa, Mallarmea & Paula Valeryja, npr. Te prevodi Edgar Allan Poa, Lorce & Dantea. Kao pisac, sportista & muzikolog, Mićević bijaše čovjek renesanskog kova.  

A kad smo u renesansi: Boccacciov “Decameron” prikazuje Firencu zahvaćenu kugom. Pa sedam mladih gospi: “svaka umna i plemenite krvi i lijepog običaja i krasna vladanja, i ljupke čestitosti” i tri mladića: “sva trojica pristala i lijepa ponašanja”, otišli su izvan grada na imanje. Tamo su ostali 15-ak dana u izolaciji, te ispričali ukupno stotinu priča slaveći život umjesto smrti. Nama to danas izgleda kao odlična ideja za reality show…

Dolaze Božić & Nova godina a bosanskohercegovački akademik Abdulah Sidran smješten je u Opću bolnicu “Prim. dr. Abdulah Nakaš” u Sarajevu. Kao bolesnik pozitivan na coronavirus, u izjavi za "Avaz" Sidran reče da mu nije “lahko pričati i da je pametno što je došao u bolnicu”. Kasnije se njegovo stanje pogoršalo, pa poboljšalo. Neka mu Apolon Musagetes, bog medicine i liječenja, a u dokolici bog muzike i poezije, donese zdravlje & opravak.

Sidran je po godinama i zdravstvenom stanju rizična grupa, a tu su još i stotine hiljada građana, no za anti-covid vakcine u FBiH nema para. Nije usvojen budget za 2021. godinu, kaže naša dobra vlast.

Lidija Pavlović-Grgić, Sarajevo

Ova nas je 2020. namučila nevoljama, problemima i izazovima, ponajviše vezanim za pandemiju koronavirusa, a uz to su nas pratile i otprije nam, nažalost, dobro poznate okolnosti vezane za položaj književnosti u ovoj zemlji. No, unatoč svemu možemo izdvojiti i pothvate i projekte koji i u ovom vremenu svjedoče da je književnu riječ nemoguće ugušiti – ona uvijek prokrči put do onih kojima je važna sastavnica života.

Tako su i u ovakvoj 2020. književne manifestacije i projekti organizirani sukladno uvjetima i situaciji, pa smo se silom prilika morali priviknuti na nove oblike realizacije događaja i komunikacije s publikom. Veliki broj značajnih programa, poput nedavno održanih „Sarajevskih dana poezije“, odvijao se preko internetskih platformi povezujući umjetnike i publiku iz cijelog svijeta.

Posebno mi je drago da sam mogla sudjelovati u nekim projektima realiziranim online, a među njima su: Festival dječje umjetnosti FEDU, susret „Hrvatske izvandomovinske lirike“, projekt „Čitaj i kreativno razmišljaj“ u organizaciji Društva pisaca Bosne i Hercegovine, program „Književnoumjetničkih susreta“ u organizaciji Biblioteke Žepče, program koji je Narodna knjižnica Hercegovačko-neretvanske županije upriličila u povodu Međunarodnog dana knjige i autorskih prava…

Veseli me i što je u ovoj teškoj i neizvjesnoj 2020. objavljeno puno knjiga i drago mi je što su do mene došle: zbirka poezije „Bijeli crescendo“ Anite Martinac, roman „Onaj koji ne zna koliko zna“ Ante Zirduma, zbirka priča „Kroz klisure“ Jasmine Hanjalić, zbirka poezije za djecu „Gnijezdo ljubavi“ i slikovnica „Cvjetna priča“ Zdravke Mile Marijanović, zbirka bajki „Bajke za djecu i majke“ Fahrudina Kučuka, zbirka poezije „Golotinja“ Berislava Juriča i knjiga „Iz savremenih književnosti – Apriorna čitanja“ Seada Husića…

Kad je riječ o digitalnim izdanjima, u tom području već godinama svoje ime uspješno gradi sarajevska digitalna izdavačka kuća „StyleWritesNow“ čija vlasnica Marija FeketeSullivan, književnica, prevoditeljica i novinarka, prevodi na engleski i objavljuje knjige suvremenih bh. autorica i autora, a među najnovijim naslovima su „Kiki TheHealer“ Sonje Škobić, „Dok je svijeta i vijeka“ Marije FeketeSullivan i moja zbirka priča za djecu „TheRichestChildAround“ koja je ugledala svjetlo dana početkom prosinca i sve navedeno može se nabaviti preko Smashwordsa.

Ovih dana privodim kraju rad na ilustracijama za svoju zbirku priča za djecu „Najjača riječ“ koju će uz potporu Fondacije za izdavaštvo FBiH objaviti IK Planjax, a nedavno je pisac za djecu te pokretač i direktor Festivala dječje umjetnosti FEDU Fahrudin Kučuk pokrenuo realizaciju njegove višegodišnje ideje, što me u ovom pandemijskom vremenu također razveselilo. Riječ je o objavi zajedničke zbirke bajki „Šest vilenjaka“ koja pod okriljem FEDU-a okuplja ova imena: Fahrudin Kučuk, Mirsad Beširbašić, Jagoda Iličić, Marija Fekete Sullivan, Šefik Daupović i Lidija Pavlović-Grgić.

A kad je riječ o FEDU-u, moram spomenuti i da je sredinom prosinca objavljeno„Vilenjakovo pero“, zbirka bajki nagrađenih na FEDU-ovom natječaju koji godinama otkriva predivne bajke u kategorijama za pisce i učenike osnovnih škola.

Dakle, književnost opstaje u svakom vremenu. Neka nam plovidba u 2021. bude sigurnija i sretnija.

Dragoslav Dedović, Beograd

Književna godina je za mene značila – prijevod dva romana. „Dobri dani“ Marka Dinića i „Vojnik kornjača“ Melinde Nađ Abonji. Pored svih drugih obaveza jedva sam uspijevao da radim bilo šta drugo. Usamljenički posao je bio kompatibilan sa pandemijskim mjerama. Čitao sam ponešto, uglavnom na internetu.

Jedan za drugim otkazivali su se književni festivali, odgađala putovanja. Čini mi se da je ova prinudna pauza donijela i nešto dobro. Cijeli svijet se prebacio na inače nepoznat samotnjački režim ljudi koji na bjelini iscrtavaju znakove i to pretvaraju u kakav-takav poredak smisla.

Istakao bih jedan događaj, jednu zbirku pjesama i jednu elektronsku adresu.

U septembru su ljudi iz Buybooka odlučili da ipak održe festival „Bookstan“ koji je u proljeće odgođen. To se desilo u vremenu relativne oseke – između dva talasa zaraze. Po nagovoru Damira i Gorana, vlasnika Buybooka, koje nisam mogao odbiti, došao sam u Sarajevo. Vrhunska organizacija i druženje uprkos zarazi pokazali su mi šta nam nedostaje – okupljanje književnog plemena oko rituala inicijacije novih knjiga. Ovo što su ti ljudi uradili jeste skoro nevjerovatno, i sada, u retrovizoru izgleda nadrealno, naročito kada znamo šta je uslijedilo do kraja godine.

A dospio sam da budem i član žirija na konkursu koji je bio ograničen na sarajevski kanton. Stoga sam morao da pročitam 16 rukopisa. Bilo je tu zaista dobrih stvari, prije svega stihova. Izdvojio bih knjigu pjesama „Pjesme crnog Haknpuca“ Gorana Simića. Ko misli da je vrhunska poezija privilegija mladosti neka uzme ovu knjigu u ruke. Tu opušteno, a dobro pjeva zrelo doba.

I još nešto – to što je postigla mala izdavačka kuća Zvonka Karanovića „Enklava“  sa elektronskim časopisom nesumnjivo je događaj godine. Svako može da se uvjeri u to na sajtu enklava.rs.