Ksaver Šandor Gjalski – sin plemića i vlastelina sa sluhom za socijalno ugrožene

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 170 godina, 26. listopada 1854. godine rođen je cijenjeni hrvatski književnik Ksaver Šandor Gjalski. Rođeno ime bilo mu je – Ljubomil Tito Josip Franjo Babić – ili kraće – Ljubo Babić.

Pseudonim Ksaver Šandor Gjalski, pod kojim je danas većinom poznat, uzeo je prema imenu djeda po majci. Naime, Ljubo Babić bio je plemićkog porijekla. Bio je potomak plemenite zagorske obitelji Babić, koja je plemstvo dobila od cara i kralja Karla VI. Habsburškog (oca Marije Terezije).

Otac malog Ljube Babića zvao se Tito Babić i bio je zagorski vlastelin i zemljoposjednik. Bio je vlasnik dvorca Gredice nedaleko od Zaboka. U tom je dvorcu Ljubo rođen na današnji dan 1854. godine. O svom je rođenju sam zapisao:

"U petak sam se rodio (26. listopada 1854) nešto prije ponoći. Moj prvi glas novorođenčeta bio je popraćen udaranjem stare dvjestagodišnje ure, kojim je najavljivala dvanaest sati, ili, kako je u ono još romantično u nas doba primalja, valjda također romantična, inače supruga felčera iz obližnjeg trgovišta, uskliknula: 'Die Geisterstunde!'".

I tako, rođenu u petak, u takvu uru, budu mi od prvoga časa u životu pratilicama starodavne predsude i bojazni; a malo zatim zahvati me bolest tako jako da su i prizvani liječnik, i felčer, i žena mu primalja odsudili te mi je živjeti samo još nekoliko sati, pak – žene oko zipke nisu više dvoumile da tako mora biti kad sam se u petak rodio." 

Spomenuti dvorac Gredice nalazi se u blizini autoceste Zagreb-Krapina i lako je dostupno turističko odredište. Danas je poznatiji pod imenom Dvorac Gjalski.

Majka Ljube Babića bila je također plemkinja, i to kći vlastelina i odvjetnika Franje Ksavera Šandora Gjalskoga (de Gyala). Upravo je prema majčinom ocu Ljubo Babić uzeo pseudonim Ksaver Šandor Gjalski.

Zanimljivo je da je po majci on bio u rodu i s poznatim pjesnikom Antunom Mihanovićem, koji je napisao tekst hrvatske himne. Mihanović je također bio plemić (Antun pl. Mihanović).

Gjalski je pisao romane, pripovijetke, kronike, književne članke, filološke oglede te političke i povijesne rasprave. Jedan je od najtipičnijih hrvatskih književnika druge polovice 19. i početka 20. stoljeća.

Njegovo rođenje u plemićkoj obitelji Hrvatskog zagorja će znatno utjecati na izbor njegovih književnih tema. Pravo je studirao u Zagrebu i Beču, državni ispit položio 1878. Kao pristav radio je u Koprivnici, Osijeku, Virovitici, Pakracu, Sisku, Šidu, Sušaku i Zagrebu, umirovljen je zbog političkih razloga 1898.

Bio je djelatan i u političkom životu: saborski zastupnik na listi Hrvatsko-srpske koalicije 1906., 1917–18. veliki župan zagrebačke županije, 1919. član Privremenoga narodnog predstavništva u Beogradu.

Predsjednik Društva hrvatskih književnika bio je 1909–18. i 1926–27. S Milivojem Dežmanom (pseudonim Ivanov) uređivao je 1903. časopis Vienac.

Jedan je od najistaknutijih stvaralaca u razdoblju realizma, ali se istodobno stilski i tematski uklopio i u nove književne tendencije modernističke epohe. 

Pod starimi krovovi, 1886; Na rođenoj grudi, 1890; Iz varmegjinskih dana, 1891; Diljem doma, 1899, njegova su djela pod utjecajem Turgenjevljeva poetskoga realizma u kojima je Gjalski opisao specifičan tip zagorskih plemenitaša koji nestaju u novim društvenim odnosima.

Istodobno je pisao pripovijetke s motivima iz činovničkoga života i života socijalno ugroženih ljudi (Tri pripovijesti bez naslova, 1887; Bijedne priče, 1888).

Roman simboličkog naslova U noći (1887) prvi je društveni roman sa suvremenom tematikom u nas vezan uz razdoblje Khuenova banovanja u Hrvatskoj.

Inspiriran Goetheovim Faustom, začetnik je proze kojom pokušava ući u "trag naše hrvatske duše" u romanu Janko Borislavić (1887), a problem umjetnika u provincijskoj atmosferi i malograđanskom okružju problematizirao je u romanu Radmilović (1894), unoseći u fabulu romana i vlastita razmišljanja o smislu književnosti.

U povijesnim romanima (Osvit, 1892; Za materinsku riječ, 1906; Dolazak Hrvata, 1924) nastavio se na šenoinsku tradiciju povijesnog romana u Hrvata, ali književno manje uspješno negoli u ostalim prozama.

OPŠIRNIJE