Muslimanski pjesnik koji je kao srpski nacionalist izbacivan iz škole

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Osman Đikić, pjesnik i novinar, glavni urednik lista Gajret, rođen je na današnji dan u Mostaru, 7. siječnja 1879. godine.

U Mostaru je završio osnovu školu te pet godina gimnazije u Gimnaziji Mostar iz koje je izbačen zbog nacionalističkih aktivnosti. Naime, Đikić se izjašnjavao kao Srbin musliman, a među školarcima je zagovatrao pomirenje pravoslavlja i islama u borbi protiv novog zajedničkog neprijatelja (Austro-Ugarske monarhije).

Školovanje je nastavio u Beogradu, Istanbulu te u Beču, gdje je završio Trgovačku akademiju.

Godine 1905. vjenčao se u Beču s glumicom Zorom Topalović ili Mihailović. Nakon što je završio Trgovačku akademiju u Beču, Đikić je službovao kao bankovni činovnik u Zagrebu, Brčkom i Mostaru. Od 1907. uređivao je mostarski list Musavat te objavljivao tekstove u Bosansko-hercegovačkom glasniku.

Njegovo pjesništvo bilo je sklono didaktičnosti, s elementima ljubavi, domoljublja i religije koje su služile kao glavne teme. Svoje pjesme prvo je objavljivao u novinama kao što su: Behar, Bosanska vila i Zora. Godine 1900. u Beogradu objavljeno je Pobratimstvo, njegova prva pjesnička zbirka (s Omer-begom Sulejmanpašićem Skopljakom i Avdom Karabegovićem).

Objavio je još dvije zbirke za života, Muslimanskoj mladeži (1902.) i Ašiklije (1903.).

Osman Đikić kao folklorist skupljao je narodne pjesme iz Mostara i susjednog Stoca. Te narodne pjesme činile su zbirku Hercegovački biser dugu 5.000 stihova. Nju je Đikić poklonio Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Kao dramatičar, Đikić je napisao tri drame: Zlatija, objavljena 1906., Stana, objavljenu 1906. ili 1907., te Muhadžir, objavljenu 1908. ili 1909.

Autor je nekoliko sevdalinki, uključujući: Đaurko mila, Ašik ostah na te oči i Đela Fato đela zlato.

Nakon što je Austro-Ugarska zauzela Bosna i Hercegovina 1878. godine, Austro-Ugarska je pokušala iskorijeniti etnički nacionalizam u Bosni i Hercegovini ujedinjenjem triju naroda Bosne i Hercegovine (Hrvate, Srbe i Bošnjake) u jedan narod.

Tu ideju nisu dobro prihvatili narodi koji su nastanjivali Bosni i Hercegovini. Naprotiv, ta tri naroda htjeli su ostvariti vlastite nacionalističke težnje. Đikić je također postao žrtva ovih težnji.

Moja ruža

Sve umorno leži, mrtvi sanak sniva,
I zemlja i ljudi i priroda c'jela,
Uvelo je cv'jeće, magluština siva
Sumorna je krila nad zemljicom svela.

Ne čuju se zvuci slavujeva glasa,
Niti bruji frula veselih čobana,
Sve izdiše tužno u mrtvilu časa,
Svud se širi pustoš — pustoš beskonačna.

Ali u mom vrtu rumen-ruža cv'jeta,
I u prkos zime i oštroga mraza,
Njeno lice buji; a nevinost sveta
K'o sunašce sija s' rujnih joj obraza!

On se 1909. godine preselio u Sarajevo gdje je potajno postao član Muslimanske narodne organizacije (MNO). Ranije je MNO preuzeo kontrolu nad Gajretom, kulturno-obrazovnom društvom čiji je suosnivač bio Safvet-beg Bašagić. Gajret je bila jedina tadašnja organizacija koja je pomagala siromašnim muslimanskim studentima.

MNO je 1907. osnovala politički časopis Gajret. MNO je 1909. postavio Đikića na mjesto tajnika i urednika časopisa.

S obzirom da je Đikić bio i duboki pristaša srpskoga nacionalizma te zagovornik ujedinjene države svih južnih Slavena, bio je advokat bosanskohercegovačkih muslimana i pravoslavaca. Godine 1910. pokrenuo je opozicijski politički časopis Samouprava, gdje je služio kao glavni urednik.

Za života je kao književnik ostao u sjenci Dučića, Šantića i Ćorovića, čijoj se gupi bio priklonio, ponajviše zbog svojih političkih ideja i stavova, ali zasigurno i zbog kreativne pripadnosti krugu srpske moderne u to vrijeme.

Đikić je umro od tuberkuloze u Mostaru 30. ožujka 1912. u 33. godini života. Pokopan je u Velikom carinskom haremu. Njegov žena, Zora, je nedugo zatim umrla, također od tuberkuloze i to 14. rujna 1912. godine, a pokopana je u pravoslavnom groblju na Bjelušinama.

Srbijanski arhitekt Aleksandar Deroko sagradio je 1936. spomen-turbe od cigle u pseudomaurskom stilu za Đikićeve posmrtne ostatke, a ime je ispisano ćirilicom. Turbe je dva puta rušeno od strane hrvatskih ekstremista, prvi put 1941. godine, a nakon što je poslije Drugog svjetskog rata obnovljeno, srušeno je i 1992. godine.

Nakon rata 90-tih predloženo je da se na obnovljenom Đikićevom spomeniku ime napiše latinicom, ali je ipak prvladalo pravilo da se kulturni spomenik obnovi prema regulama i vjerno originalu.

Na osvitku zore

Na osvitku zore rujne,
Kad se rujem istok lije,
Slušao sam pjesmu slatku,
Što je mali bulbul vije.

Slušao sam i opčaran
Često puta ja bih sio
U mekanu djetelinu,
Te se pjesmom zanosio.

Ali jutro, kad sam čuo
Tvoje glase, čedo moje,
Od mlađanih, vrelih grudi
Otrglo se srce moje.

Otrglo se i otišlo
Sa rajskijem glasom tvojim,
I pred tobom ja bez srca
Evo, mila, sada stojim!

Oh, vrati mi srce moje,
Il’ mu gdjegod kutak pruži
U anđelskim tvojim grud’ma!
— B’jedni Osman, da ne tuži.