Na današnji dan umro je hvarski plemić i književnik Hanibal Lucić

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 470 godina, 14. prosinca 1553., na Hvaru je preminuo hrvatski književnik Hanibal Lucić (neki izvori navode kao datum smrti 4. prosinca 1553.).

Lucić je ostao poznat po svom pjesničkom opusu, kao i po drami Robinja. Zanimljivo je da ta drama nije ostala poznatom samo uskom krugu književnih entuzijasta, nego je stekla i široku popularnost, osobito u dalmatinskim gradovima, gdje je razmjerno često izvođena.

Hanibal Lucić bio je zaslužan za prvi prijevod nekog Ovidijevog djela na hrvatskom jeziku.

Hanibal Lucić rođen je u Hvaru, oko 1485. godine. Podrijetlom hvarski vlastelin, sin Antuna i Goje (imao je posjede na Hvaru i Visu). Po majci je srodnik splitskih Petračića.

O njegovu obrazovanju nisu sačuvani nikakvi dokumenti. Pretpostavlja se da je osnovnu izobrazbu stekao u Hvaru, gdje je proveo veći dio života, a da je pravo studirao u Italiji.

U Hvaru obavljao je javne poslove (općinski branitelj, zastupnik plemića pred mletačkom vlasti, gradski sudac, skrbnik stolne crkve). Zna se da je u jednome dokumentu iz 1519. ubilježen kao "Hanibal de Lucis Judex Phariae", odn. kao hvarski sudac.

U vrijeme Ivanićeva pučkoga ustanka (1510. – 1514.) sklonio se, najvjerojatnije, u Split ili Trogir.

Lucić nije mario za puk i gajio je uobičajene plemićke predrasude te tako kaže da je puk "mnoštvo koje razuma nema". Stoga je ironično da se vjenčao s pučankom i sve svoje imanje ostavio izvanbračnome sinu Antunu, kojeg naziva svojim "prirodnim sinom" (koji će posmrtno objaviti očeva djela).

Iza Lucića ostao je malen, ali pomno odabran opus. Kao i mnogi hrvatski ranonovovjekovni pisci i on je dobar dio svojega mladenačkog opusa uništio, vjerojatno u doba kuge koja je harala Hvarom 1519.

Ostavio je samo malen broj mladenačkih pjesama i prijevod Ovidijeve heroide Pariž Eleni.

Selektivnost je pokazao i kada je sastavljao kanconijer Pisni ljuvene, koji sadrži samo 22 pjesme, ali se unatoč tomu smatra jednom od najboljih zbirki ljubavnoga pjesništva u starijoj hrvatskoj književnosti.

Lucićeva galantna lirika daljnji je korak u razvoju hrvatskog petrarkizma, nakon početne faze iz Ranjinina zbornika, koji je Lucić poznavao. Vidljivo je to po stilskim značajkama, strukturi dvostruko rimovanoga dvanaesterca, ali i po prodoru štokavskih elemenata u čakavski standard.

Njegovu varijantu petrarkizma odlikuje biran poetski izraz, formalna elegancija i uzdizanje gospojine ljepote i krjeposti u duhu tada popularna neoplatonizma. Takvu je koncepciju Lucić najvjerojatnije preuzeo od Pietra Bemba i Ludovica Ariosta, uglednih talijanskih pjesnika onoga doba.

Najpoznatija pjesma, Jur nijedna na svit vila, spjevana u osmeračkim oktavama, i do danas je zadržala antologijsku vrijednost pa se smatra jednom od najboljih galantnih pjesmama hrvatskog petrarkizma.

U ostavštini se nalaze i Razlike pisni i poslanice, među kojima se ističe pohvalnica Dubrovniku. Lucićeve poslanice svjedoče o poticajnoj atmosferi i međusobnim kontaktima među našim humanistima i renesansnim piscima na hrvatskom Jugu.

Nakon smrti pokopan je u obiteljskom grobu u crkvi franjevačkog samostana. Njegov grob je u crkvi ispod glavnoga oltara. Kuća Hanibala Lucića u Starom Gradu zaštićeno je kulturno dobro. (Izvori: Hrvatska eniciklopedija i Wikipedia)