Gabriel García Márquez

Nobelovac koji je svima ostavio po jedan začarani Macondo

Njegovo je najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo svjetlo dana u lipnju 1969. Knjiga "Sto godina samoće" (Cien años de soledad) prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade.
Kultura / Knjige | 06. 03. 2022. u 14:33 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Internet / Gabriel García Márquez (Aracataca, Kolumbija, 6. ožujka 1927. – Ciudad de México, Meksiko, 17. travnja 2014.)

Prije 95 godina, 6. ožujka 1927., u kolumbijskom mjestu Aracataca rođen je slavni književnik Gabriel José García Márquez.

Odrastao je s djedom i bakom po majci. Djed mu je bio pukovnik Nicolas Ricardo Márquez Mejla, liberalni veteran, jedan od osnivača tog grada i žestoki protivnik svih oblika tiranije. Svaki čitatelj Márquezovih djela prepoznaje detalje njegova djetinjstva koje je utkao u svoje knjige.

S osam godina, nakon smrti djeda, otišao je živjeti s roditeljima u grad Sucre i tada počinje njegovo formalno obrazovanje. Sramežljiv ali inteligentan, dobiva kasnije školarinu u isusovačkoj školi za nadarene učenike. Na nagovor roditelja krenuo je studirati pravo na Universidad Nacional.

Predavanja ga nisu pretjerano zanimala, ali je zavolio književnost i pročitavši Kafkinu "Preobrazbu" shvaća da se na taj način može pisati i kako je sam rekao da je to znao počeo bi i sam pisati mnogo ranije.

Živio je prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea te Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador".

Zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i zataškati, Márquezu je život bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Europi, Venezueli, a riskirao je samo jednom, vratio se kako bi se vjenčao sa svojom velikom ljubavi Mercedes.

U to doba je boravio i u Havani, započevši prijateljstvo s Castrom koje traje i dan danas te izaziva brojne negativne političke reakcije. Potaknut kubanskim događajima Márquez je pomogao pri osnivanju ureda Castrove izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u New Yorku. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju.

Video: Love in the Time of Cholera - Original Theatrical Trailer

Svoje najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju, gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine.

Prva uspješna knjiga bila mu je "Pukovniku nema tko pisati", objavljena 1961., a slijedio je "Pogreb velike mame" godinu dana kasnije.

Za svoju najslavniju knjigu "Sto godina samoće" pričao je kako mu se dok je prilazio Acapulcu dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.

Vratio je obitelj kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.

Njegovo je najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo svjetlo dana u lipnju 1969. Knjiga "Sto godina samoće" (Cien años de soledad) prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (zanimljivo, sam se Márquez uvijek ograđivao od tog naziva).

Video: Why should you read "One Hundred Years of Solitude"?

Roman pokriva sto godina povijesti izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i prati obitelj Buendía kroz sedam generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jest da nevjerojatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravno ozračje.

Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađena novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi te pomogao pri osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvećena sprječavanju zlouporabe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).

Izlazak knjige "Patrijarhove jeseni" 1975. godine podijelilo je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak "Sto godina samoće". S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to "poema o usamljenosti moćnika".

Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, nastavio pisati, poučavati i bio je politički aktivan.

Romantičnim se temama vratio 1986. knjigom "Ljubav u doba kolere", snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su "General u labirintu", "12 hodočasnika" (zbirka pripovjedaka), "Ljubav i drugi demoni".

Preminuo je 17. travnja 2014. godine u Meksiku.

VIŠE O MARQUEZU

Kopirati
Drag cursor here to close