"Pisanje je dar i kao takav predstavlja samo zrno koje treba posijati"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ponekad je to izbor, ponekad slučajnost, a često i nevidljiva igra sudbine, tek - ono što radite u nekom kontinuitetu najčešće vas i definira. Barem u određenom pogledu, tako da na koncu ne morate pisati 'kitnjasti' CV - vi ste ono što ljudi vide (misle) u (o) vama.

Radeći ovih dana neku vrstu revizije serijala razgovora "Književnici za Bljesak", s potajnom nadom da nakon četiri godine konačno objavim knjigu ('Rekoh "Ovo je Kraj”/ Jer bijah umoran/ Od svih tih nagovještaja', Jack Kerouac) u kojoj će se naći svi ovi sjajni sugovornici, otkrio sam da već treći put radim intervju s književnikom - stomatologom.

Vjerojatno bi tri intervjua sa stomatolozima bila profitabilnija u nekoj drugoj medijskoj sferi, ali u ovom svijetu književnosti stvari se mjere vagom koja potječe od Berenikine kose. I stoga je to zadovoljstvo nemjerljivo.

Moj sugovornik u ovom razgovoru je Stanko Krnjić, pjesnik po rođenju. Nije jedan od onih koji su ''učili za pjesnike" (D.Š.), nego jedan od onih koji se žrtvuju za poeziju.

Bljesak.info: U životopisu se navodi da ste rođeni u Stocu, školovali se u Čapljini, Dubrovniku, Sarajevu i Zagrebu. Živite i radite kao stomatolog u Mlinima. Koliko je u Vama Hercegovine, a koliko 'Dubrovačke republike'?

KRNJIĆ: Nitko od nas nema neku posebnu izolaciju na sebi pa da prolazi svijetom nedirnut i neokrznut. Sve oko nas djeluje na nas u nekom obliku i nemoguće je to izbjeći. Sva ova pobrojana mjesta ostavila su, a ostavljaju još uvijek neke čudnovate brazde po meni, oblikuju me i tako prepakiranog odašilju dalje u život. Sa svakim ovim mjestom imam neku svoju priču, neku frekvenciju na kojoj razgovaram samo s njim. To je neka intimna relacija koja će trajati valjda dok sam živ.

Rođen sam u Stocu, tu su moji prvi koraci, prva slova i riječi. Prva spoznaja svijeta dogodila se tu. Tipičan hercegovački kamenjar, melodije vezane za taj kraj zauvijek upamćene, običaji i ljudi. Zar postoji nešto jače i posebnije što čovjeka može vezati za neko mjesto od ovog? Onda slijedi selidba u Višiće pored Čapljine. Osnovno školovanje, prve napisane pjesme, odrastanje… nikad, zapravo, nisam otišao iz Višića, a istovremeno jesam drugdje.

Dubrovnik i Župa dubrovačka su mjesto moga stalnoga življenja. Tu sam najveći dio života. Jedno od mjesta, pored Višića, gdje sam zaista doma. I onda idem skoro svakoga vikenda od doma prema doma. 

Žao mi je što me niste pitali ima li u meni Sarajeva i Zagreba. Oni su jako bitni u mojem životu. Kad sam upisivao fakultet, zbog vremenske ograničenosti, nisam stigao polagati prijemni ispit u Sarajevu i u Zagrebu. 

Sarajevski prijamni je bio lakši pa sam se odlučio za Sarajevo. Polagao sam prijamni na stomatologiji i na medicini i prošao sam na oba. Stomatologija je bila neupitan odabir. Krenulo je studiranje, ali žal za Zagrebom je uvijek bio prisutan. Bio sam na trećoj godini stomatologije kad je počeo rat u BiH pa sam studij nastavio u Zagrebu. I onda sam, nakon te tri godine Sarajeva, uvidio koliko duboko je taj grad zaorao po meni.

Da nisam studirao u Sarajevu, bio bih siromašniji za puno toga. Taj grad, ali onaj grad iz onoga doba, ne ovaj danas, oblikovao me je na neki čudan način. Kad kažem grad, onda mislim prvenstveno na ljude koje sam tamo upoznao, s kojima sam se družio, a bilo ih je sa svih strana, ali i na nešto čudno u tom gradu. To se ne može opisati, to se doživljava.

I onda, na kraju, dobijem Zagreb, kojem se uvijek rado vraćam. Dakle, svi su me oni oblikovali, od svakoga imam ponešto i svatko ima svoj dio u meni.

Bljesak.info: Što se tiče formalnih zanimanja, u ovom serijalu razgovora s književnicima, gotovo da me više ništa ne može iznenaditi. Međutim, i dalje moram pitati strojare, stomatologe, ekonomiste, novinare, vojnike… kako se postigne taj sklad praktičnog i romantičnog u čovjeku?

KRNJIĆ: Ne postoji škola za pisce, naročite ne za pjesnike, kao što postoji za slikare, glumce i sl. Iako se može biti i slikar i glumac bez akademije. Stvarnost je da izvrsna književnost često dolazi od ljudi čije obrazovanje nema nekih velikih dodirnih točaka sa samom književnošću.

Navest ću svjež primjer iz Hrvatske gdje je najmlađi akademik u razredu književnosti, a ujedno i dobitnik najprestižnije nagrade za poeziju u Hrvatskoj, liječnik internist, dr. Drago Štambuk. Jedan od najboljih romanopisaca u BiH je strojarski inženjer. Studentica arhitekture napisala je nagrađivan povijesni roman o kojem svi pričaju i sl.

Ali nije to otkriće našega vremena, i prije je bilo tako. Veće iznenađenje je, po mom sudu, kad ljudi iz „struke“ napišu lošu knjigu, a upiru se svim snagama prikazati ju kao dobru. Pisanje je dar i kao takav predstavlja samo zrno koje treba posijati. Na tom daru, nezasluženu Božjem poklonu, treba raditi i oplemeniti ga. A darovi se bacaju šakom ne gledajući tko kakvu školu pohađa i ima li obrazovanje uopće? Pa jedan A. B. Šimić je prekinuo školovanje s nepunih dvadeset. Ni on u pravilu nije iz struke.

Kad govorimo o skladu romantičnoga i praktičnoga u nekom, nije baš to dobra podjela. Zašto bi poezija uvijek bila romantična i zašto bi praktičar bio samo netko tko formalno nema diplomu iz književnosti? Nitko od nas ne živi samo na jednom kolosijeku, nitko nije monovalentno biće. Ja volim raditi i radim u kamenu, drvu, imam maslinik, svaki praktičan rad mi je blizak. Dok radim takve poslove, često uhvatim svoje procesore u mozgu kako prebiru po svem i svačem, kako kroje misli i stvaraju upitnike.

Ta faza fizičkoga rada kod mene pobuđuje i mentalnu aktivnost i izvrsno je vrijeme za promišljanje koje je neophodna faza u stvaranju književnoga djela.

S druge strane, dok sam u ordinaciji s pacijentima, nema mentalnoga izleta u druge sfere. Posvećen sam isključivo pacijentima u tim trenutcima.

Bljesak.info: U zubarskim čekaonicama meni kao pacijentu uvijek je bilo važna ponuda literature za čitanje dok čekam 'taj bolni čas'. Imaju li Vaši pacijenti sklonost čitanja knjiga koje ste napisali dok čekaju na red u ordinaciji?

KRNJIĆ: Biti u čekaonici kod stomatologa, moram priznati, nije lako. Najbolja verzija čekanja je da se čim više skrati, pređe u samu ordinaciju i obavi to što se treba obaviti jer čekanje zna biti jako teško. Ako se već mora čekati, onda je dobro ako se taj koji čeka ima zabaviti nečim. U čekaonici moje ordinacije ima puno časopisa, ali i sve moje knjige su tamo izložene.

Mogu se pohvaliti da često vidim neku svoju knjigu u rukama pacijenta i to me veseli. Ne volim naturati to ljudima, volim dati izbor. Jedan dio, a naročito mlađih pacijenata, se ne odvaja od svojih mobitela, ali i među njima ima onih koji posegnu za mojom knjigom. Zanimljiva je njihova reakcija nakon čitanja. Naime, uglavnom me ne mogu spojiti s mojim knjigama, iznenađeni su. 

Bljesak.info: Već ste govorili u dosadašnjim razgovorima za druge medije kako je Vaša sedma zbirka pjesama "Dnevnik tijela" nastala 'u posebnim okolnostima i u kratkom vremenu'. O čemu promišljate u knjizi i koje su to posebne okolnosti?

KRNJIĆ: Knjiga Dnevnik tijela, zapravo njezin najveći dio, nastao je u relativno kratkom razdoblju. Riječ je o tri-četiri mjeseca. Bilo je to doba prvoga vala korone, vrijeme zaključavanja svega i svačega, vrijeme koje prije nismo imali priliku iskušati u tom obliku. Sve je stalo, a meni se otvorio, za moje pojmove, prevelik zalogaj slobodna vremena. Ne možeš raditi, a ne možeš nigdje ići. Što sad? 

Odlučio sam se za fizički rad koji je trajao otprilike oko dva mjeseca, svakodnevno po sedam-osam sati. Ostali smo moje tijelo i ja, nas dvoje. Osluškivali smo se, povremeno bih čuo škripanje pokojega zgloba, nanizao sam ponešto ogrebotina, gomilu žuljeva na rukama, ali i vratio se onom iskonskom, promatrao sam i osluškivao samoga sebe.

Taj fizički rad kao da otvara brane duhovnom i psihičkom pa je i ono naviralo. U takvim okolnostima razmišljanja o tijelu su se redala. Pisao sam, zapravo, knjigu o simbiozi i svakom drugom međuodnosu tijela, tijela koje je tjelesno, duhovno i psihičko, sa samim sobom i svim onim što ga okružuje. Prožimaju se tijelo, zemlja, bolesti, razna psihička stanja, razdoblje od prvoga koraka, čime knjiga počinje, do zadnjeg rituala, sprovoda, kako se posljednja pjesma u knjizi zove. Mogu čak reći da je to kao autoportret svakoga od nas.

Bljesak.info: Vrijeme pandemije, izolacije, ograničenih sloboda i svega onoga što je Covid-19 donio sa sobom, učinilo nas je drukčijima. Kakvi su izgledi da ne ostanemo trajno 'drukčiji', u svakom pogledu?

KRNJIĆ: Kažu Svako vrijeme nosi svoje breme. I to je točno. Ovo vrijeme ima neko posebno breme, ali i ratovi imaju svoje breme, zar ne?! I mir nosi svoje breme, možda ga ne vidimo, ali postoji. Svaki život, svatko od nas ima svoje breme bez obzira na okolnosti. Na početku sam spomenuo kako nitko od nas nema neku posebnu izolaciju na sebi pa da može svijetom prolaziti neokrznut. Cijeli život je, zapravo, jedno posebno vrijeme koje nas oblikuje.

S druge strane, čovjek je živo biće i neprestano je u mijeni. Odlika živih bića jest da se rađaju, rastu, razvijaju se, ma što god to značilo i umiru. Ni jedan tren našega života se ne može ponoviti niti se može vratiti. Dok izgovorimo jednu jedinu riječ stariji smo, u našim tijelima je pomrlo milijun i više stanica, krv je prešla s jednoga mjesta na drugo. Jedan sasvim, naizgled, običan kašalj nas mijenja. Negdje na nebu je oblak prekrio dio sunca, možda je počela padati kiša ili je zapuhao vjetar. Te sve stvari mi ne primjećujemo jer smo svikli na njih, smatramo ih rutinom. A i one nas mijenjaju. Onda se dogode velike stvari, kao što je ovo korona vrijeme i pričamo o njima.

S druge strane zaboravljamo kako karcinomi nastaju dugo i polako, rekli bismo tiho. Je li nas to vrijeme pomalo razvaljivalo skupa s nekim drugim stvarima? Postajemo li toga svjesni?

Kako god, čovjek se stalno mijenja, i tijelo, kao i psiha i duh. Nekad je to brže i naglašenije, nekad sasvim tiho. Bit ćemo drukčiji, tako i treba biti. Jer što bi bilo kad bi svi mi ostali isti, ovdje prvenstveno mislim na naš unutarnji svijet, kao, recimo, prije dvadeset godina? Bi li to značilo da se nimalo nismo razvili odnosno sazreli u tom vremenu? Bi li to značio zastoj u našem životu? Sigurno bi!

Stoga, ovo vrijeme je, koliko god zahtjevno, toliko je i prilika za pročišćavanje, sazrijevanje.

Bljesak.info: U vrlo zanimljivoj pjesmi 'Suze' kažete 'postojala je sumnja u Božje spoznaje o našim suzama' i 'razvili smo dogmu da Bog također spava noću'. Ovo je prvi put da pitam nekog sugovornika: Kakvu ulogu ima Bog u životu i književnom djelu jednog umjetnika, ako umjetnost želi sve staviti pod upitnik i na kušnju?

KRNJIĆ: Čudi me da nikad nikomu niste postavili takvo pitanje. Bilo bi, svakako, zanimljivo čitati odgovore. Ponekad mislimo da su umjetnici neki sasvim posebni ljudi, ali ja mislim suprotno, sasvim obični su ljudi koji možda malo drukčije dišu od većine. Ne mogu govoriti u ime ostalih umjetnika, mogu i hoću govoriti samo u svoje ime.

Bog u mom životu: u Katoličkoj crkvi na Veliku subotu, u noći pred Uskrs, je obred paljenja uskrsne svijeće, pritom svećenik izgovara molitvu: Isus Krist, početak i svršetak, alfa i omega, Njegova su vremena i vjekovi. Urezalo mi se to od malih nogu i ostalo duboko u meni. Baš tako i vjerujem, Bog je prisutan u mom životu i sve se događa po Njem. Sve što jesam i imam, mogu samo Bogu zahvaliti. I kad sam ljut i radostan, i kad sumnjam i vjerujem. 

Ali ljudski je odmaknuti se od Boga i ponekad zalutati. Ali i povratak nam je valjda negdje utkan. Bog se nikad ne udaljuje od čovjeka, samo čovjek od Boga. Shodno prethodnom, vjerujem da je i moje pisanje Božji dar. Dragi prijatelj, akademik Luko Paljetak više puta mi je rekao: Onaj prvi stih, ono početno je Božji prst. Sve ostalo je naš rad.

Slažem se s tim, pisanje je dar na kojem treba raditi, već sam to spomenuo. Ponekad čitam svoje pjesme nakon određena vremena i često mi se događa da ne mogu razumjeti kako sam to napisao. Ali taj tren, dok sam pisao, bio je dar.

Ja pitam želi li i treba li umjetnost zaista staviti sve pod upitnik i kušnju! Mnogi se danas pozivaju na umjetnost u svom radu i idu predaleko. Pri tom se znaju dogoditi povrjede ljudskih sloboda i prava.

Sjećate li se Benettonove reklame u doba rata kad se u reklami pojavila fotografija mrtva hrvatskoga vojnika? Na fotografiji je cijeli kolorit boja i takva fotografija je poslužila toj velikoj kompaniji za reklamnu kampanju. Kažu – to je umjetnost. No, je li to zaista umjetnost? Ja kažem da nije.

Ne može umjetnost biti nešto što vrijeđa ljudsko dostojanstvo. Sve bi trebalo imati svoje granice pa i sama umjetnost. S druge strane, ako umjetnost želi baš sve staviti pod upitnik, onda i ona sama ulazi na taj popis, pa zašto ne bismo baš tu umjetnost mi također stavili pod upitnik? Tako dolazimo do kruga koji se neprestano vrti.

Moj stav je da sve ima svoje granice. I otkud uopće tvrdnja kako „umjetnost želi sve staviti pod upitnik i na kušnju“? To je samo jedan od pristupa umjetnosti i samo jednoga dijela umjetnika. Umjetnost je puno više i puno šire od pukoga (angažiranoga) „stavljanja svega pod upitnik i na kušnju“.

Bljesak.info: Ono što sam pak pitao većinu, morat ću pitati i Vas: Kakav je položaj književnika i književnosti u društvu u kojem živite i radite?

KRNJIĆ: NNije jednostavno odgovoriti na to pitanje. Kompleksno je! Trebalo bi ići od konkretna imena do imena, od književnika do književnika. Iznenadili bi se kakvu bismo šaroliku sliku dobili. Svatko se snalazi na svoj način. Neki književnici su materijalno situirani, neki jedva krpe kraj s krajem. Živjeti samo od pisanja je zaista teško i malo ih može dobro od toga živjeti.

ad se vraćamo na ono drugo pitanje – pisci izvan struke. Imam privilegiju da mogu sasvim lijepo živjeti od svoga posla, nisam ovisan o prodaji svojih knjiga. Toliko o materijalnom.

Kad govorimo o položaju kao ugledu u nekom društvu, mislim da je tu situacija ipak nešto bolja. Ljudi ipak cijene taj rad, čuli su za nekoga književnika, iako možda nisu pročitali ništa od njegova opusa. Međutim, danas imamo hiperinflaciju pisanja, nikad tako snažnu. I u tom se zaista svašta prodaje pod književnost. Moram primijetiti još nešto vezano za ovu pojavu, a to je samopromocija. I uglavnom se događa, što je talent manji, to je samopromocija veća. Ni jedna sredina nije pošteđena toga.

Ali, moram okrenuti i drugu stranicu i reći, kad je ona dobra književnost u pitanju, njezin položaj nije baš lijep. I danas, kao i prije sto godina, samo rijetki čitaju. Vjerovali ili ne! Govorim o Hrvatskoj, BiH… Međutim razlozi su različiti. Prije je bilo jako malo pismenih i onih koji sebi mogu knjigu priuštiti. Danas svi znaju čitati, ali, nažalost, malo se koriste tim darom. Mislim da jedva do deset posto ljudi u našem društvu pročita godišnje koju knjigu. Puno je onih koji su svoje čitanje završili kad im je školovanje završilo. Neki i prije. Nažalost, ovo je naša stvarnost.

Dogodi se da ljeti Norvežani, Nijemci, Englezi… dođu u moju ordinaciju i svatko sa sobom nosi svoju knjigu. Domaći čovjek, jako, jako rijetko. Problem je dubok, star i trebat će vremena za neke male pomake.

Bljesak.info: Još ću se jednom vratiti Vašoj najnovijoj knjizi. U „Dnevniku tijela“ čitatelj nailazi na priličan broj medicinskih izraza, stručnih latinskih naziva i slično. Međutim, svaki pjesnik zapravo najčešće 'kopa' po ljudskoj duši?

KRNJIĆ: Dnevnik tijela, zadire u ljudsko tijelo i bilo je prikladno, kad već vladam anatomskim terminima, a pišem knjigu o tijelu, ubaciti ponegdje poneki od njih. No, nisam se zadržavao na tom, to je bio samo put da lakše uzmem ono po što sam došao u pjesmi. Spominjem alveole, ali govorim o borbi ljudi sa zimom, pričam o dorzalnoj strani jezika, ali govorim o suzdržanosti, krvne žile, krv, tetive, bol u frontalnom režnju, fundus pylori i sl., ali oni su alati u mom govoru.

Rijetkost je da netko tako piše, ali teško i da može bez prethodna znanja. I da, u većini tih pjesama put vodi do ljudske duše, ali i do centara u mozgu, do mjesta gdje se puno toga odigrava i gdje, zapravo, dolazi do stvaranja svih velikih odluka vezanih za život.

A bitno je i vrijeme događanja, pa se može primijetiti da je noć također česta u tim pjesmama, jer noć i duh imaju neku posebnu poveznicu. Dan ima drukčiji utjecaj na čovjeka.

Bljesak.info: Stanko Krnjić je otvorena i vedra osoba, puna životne energije. To je dojam koji ostavljate na kolege s književne scene, pacijente, susjede i općenito na ljude s kojima komunicirate. Ali, zanimalo bi me kako vidite samoga sebe, u sveukupnosti vlastitog svjetonazora i pristupa životu?

KRNJIĆ: Po svojoj naravi vedra sam i druželjubiva osoba. Volim druženja, ali trebam i komad samoće, bez toga ne ide. Uglavnom sam nasmijan, ali onda dolazimo do bitne stvari. Naime, u mojim pjesmama uglavnom ne prevladava takvo veselo raspoloženje, pa kad netko tko me zna čita moju poeziju, ostane zatečen.

S pričama koje pišem, nešto je ipak drukčije. U njima je uglavnom jedna pozitivna nit. Teško je sebe sagledati i opisati u nekoliko rečenica, a pritom opisati svjetonazor, karakterne osobine, pristup životu. Ali, mislim, da sam već prilično rekao o sebi kroz odgovore na sva ova pitanja.

Bljesak.info: Na kraju mi još samo ostaje pitanje: Što slijedi nakon sedme knjige, s obzirom da, kako kažu, nakon sedam knjiga pisac iskusi i 'sedam smrtnih grijeha'? Imate li već nešto pripremljeno?

KRNJIĆ: Dnevnik tijela moja je sedma objavljena knjiga. Imam spremne još dvije knjige, koje su čak starije od ove. Ali ova je kao neko živahno dijete, sama se izborila za sebe. Pripremam i knjigu priča, pri kraju je. Za jednu priču iz te knjige dobio sam Bugojansku vazu, prilično značajnu književnu nagradu. Imam još nekoliko projekata u raznim fazama, ali o njima više kad budu gotovi.

Uglavnom, sasvim dovoljno materijala za lagodno, lagano pisanje. Živim, kao i svaki čovjek, na više kolosijeka. Ponekad je stvarno zahtjevno razdijeliti sebe na sva ta polja. Primarni posao, stomatološka praksa, uzima najviše vremena

Ostalo dijelim između supruge, spisateljstva i još puno obveza. Često nemam ni približno dovoljno vremena za knjigu, ali, ipak, pišem.