"Uvijek kažem da se u Hrvatskoj može živjeti od knjige, ali da to ne mogu pisci"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hrvatski književnik Marko Gregur dobitnik je nagrade Fric za 2019/2020 za roman "Vošicki". Ova je nagrada među književnicima u regiji jedna od najcjenjenijih i dosad je ocjenjivački sud ustinu pokazao besprijekorno prepoznavanje najboljeg među najboljima u jednoj godišnjoj produkciji.

Gregur je nedavno imenovan i tajnikom Društva hrvatskih književnika, što je i neupitno priznanje, ali ujedno i velika obveza. S obzirom na iznimno širok spektar vještina mojima je profesionalno ovladao, književnik Marko Gregur bio je izazovan, ali nadasve zahvalan sugovornik rubrike Književnici za Bljesak.info.

Bljesak.info: Kako se rodila ideja za roman „Vošicki“ i koliko je teško jednu povijesnu osobu učiniti likom, a prije svega sadržajem romana?

GREGUR: Dugo sam Vošickog nosio u sebi kao činjenicu ili podatak, nešto što sam želio istražiti i razumjeti, a konačni okidač bila je izložba koja je 2016. bila postavljena u Muzeju grada Koprivnice Vošickom u čast.

Puno sam istraživao kako bih sakupio što više podataka, razgovarao s njegovim posinkom Miroslavom Vlahovićem i sinom Borisom i nakon što mi se činilo da sam ga razumio krenuo sam ga graditi kao lik. Recimo da je njegov DNK uglavnom fakcija, ali tijelo je, mišići i pokreti, kao i misli, fikcija.

Trebalo mi je puno truda i vremena, pogotovo jer nisam čitao i istraživao samo o Vošickom, nego i o političkim sustavima, državnim uređenjima, svjetskim ratovima, itd. Pročitao sam primjerice govora Stjepana Radića u Saboru od 1916. do 1918. godine, kako bih stekao dojam o čemu su tih godina mogli razgovarati ljudi u krčmi nekog ljetnog popodneva. Za te sam sporedne likove i pojedine rečenice morao puno čitati.

Bljesak.info: Što treba obavezno kazati o Vinku Vošickom zbog njegova značaja za hrvatsko nakladništvo i s obzirom na njegov odnos s Miroslavom Krležom?

GREGUR: Da je bio jedan od onih ljudi koji stvaraju razliku, da je kao češki doseljenik tijekom 20-ih godina u Koprivnici, gradu od 8 tisuća stanovnika, objavljivao knjige književnih klasika poput Balzaca, Hugoa, Maupassanta, da je imao autorska prava za djela Karla Maya, što je vjerojatno privuklo Krležu kad se pojavila mogućnost da negdje objavljuje, u vremenima nakon Obznane.

Sve to Vošicki je radio u uvjetima nedostatka papira, poskupljenja radne snage, jačanja režima beogradskog kraljevskog dvora što je rezultiralo šestosiječanjskom diktaturom i konačno II. svjetskog rata u kojem ga je zatvarao ustaški režim, a nakon rata i komunistički, unatoč tome što je otisnuo tisuće letaka za partizane, a njegova oprema dobrim dijelom odvezena na Papuk.

Bljesak.info: Vratit ću se natrag Vama kao autoru. Iz biografije se može zaključiti da je Vaše formalno obrazovanje uže vezano za poslovnu ekonomiju, PR pa i diplomaciju, međutim stječe se dojam da ste više posvećeni književnosti. Mogu li se zanimanja kombinirati?

GREGUR: Studirao sam još i novinarstvo, a  trenutno sam na doktorskom studiju Medija i komunikacije, ali zanimanja kojima se čovjek bavi samo su prividnost, stvarnost je ideja, napisao je netko od francuskih velikana.

U principu je dobar dio tih studija slučajnost, a književnost je nešto što me prati od djetinjstva. Često mi se postavlja ovo pitanje i sve me više čudi. Naime, toliko je pisaca bilo svakakvog obrazovanja, evo, možemo za primjer uzeti Krležu, ili Kafku, da me čudi logika, unatoč teoriji koja se dobiva na tom studiju, kojom se s umjetničkim činom pisanja povezuje studij hrvatskog jezika i književnosti.

Jer, ako glumac završi glumačku školu odnosno akademiju, slikar likovnu akademiju, logički bi mi bilo povezati pisanje sa studijem kreativnog pisanja, čega kod nas još nema. Ali hajde da je to još slično pa hajde. No, nisam još čuo da netko pjevaču nekog benda kaže, evo, završili ste pravo ili medicinu ili srednju trgovačku, pa kako to da pjevate? A formalno glazbeno obrazovanje postoji već od razine osnovne škole.

Bljesak.info: Nedavno ste izabrani za tajnika Društva hrvatskih književnika. Pretpostavljam da tu imate svoje planove i da želite unaprijediti radi književničke udruge. Koliki je to izazov?

GREGUR: Društvo hrvatskih književnika strukovno je udruženje koje već gotovo stoljeće i četvrt brine o položaju pisaca, promoviranju književnosti itd. Puno je planova za buduće razdoblje, neki smo dan dogovorili rezidenciju s Javnom ustanovom za zaštitu prirode „Međimurska priroda“ i ravnateljem Sinišom Golubom, gdje ćemo godišnje kao Društvo hrvatskih književnika imati pet rezidenata u novoobnovljenom prostoru nazvanom „Matulov grunt“.

Ovih dana potpisali smo i sporazum s Hrvatskim olimpijskim odborom o suradnji uz nadolazeće Olimpijske igre u Tokyju, gdje ćemo u suradnji koja uključuje još i Veleposlanstvo Japana u Zagrebu raspisati natječaj za haiku, a nagrade će financirati Hrvatski olimpijski odbor. Tim sporazumom planiramo i predstavljanje hrvatske književnosti u Japanu uoči Igara.

To je samo dio aktivnosti, dalo bi se još nabrajati i vjerujem da ću u suradnji s predsjednikom Zlatkom Krilićem i Upravnim odborom uspjeti pokrenuti niz suradnji i aktivnosti.

Bljesak.info: Suvremena hrvatska književnost ima uistinu zavidan broj nadarenih i uspješnih pisaca, s obzirom da se radi o relativno malom narodu u svjetskim razmjerima. Koliko se u svijetu zna za hrvatske književnike?

GREGUR: Hrvatski je jezik malog dosega, a promocija hrvatske kulture u svijetu slabo organizirana, što je osnovni preduvjet za veću vidljivost u inozemstvu. Mislim da bi institucionalna potpora prijevodima trebala biti veća ako se žele postići ozbiljniji rezultati.

Mi nemamo čak ni brojke kojima bismo mogli namamiti strane izdavače, kao što primjerice imaju Česi, kod kojih se knjige prodaju u nakladama i po 300 tisuća primjeraka, što odmah privuče određenu pažnju.

Mi s druge strane možemo reći da imamo vrhunska djela koja su se prodala u 2-3 tisuće primjeraka, ili manje… Hrvatski se autori prevode u određenoj mjeri, ali do sada nije bilo posebnih uspjeha, barem koliko ja znam.  

Bljesak.info: Pratite li, ako ništa zbog jezične srodnosti, rad književnika s područja bivše Jugoslavije? Čini se kako ima uistinu sjajnih književnih djela u novije vrijeme u ovoj široj regiji?

GREGUR: Uglavnom bosanskohercegovačku književnost, autore koji objavljuju u hrvatskim izdavačkim kućama pa su i knjige dostupnije, ili pak BiH autore koji žive vani, poput Hemona, pokojnog Sejranovića ili Alena Meškovića.

Čitao sam dakako i mostarske pisce, od nekih samo pojedine priče i pjesme,primjerice Marka Tomaša, Senku Marić, Mirka Božića ili Magdalenu Blažević.  Jednu sam Magdaleninu priču čak dao studentima na Sveučilištu Sjever na kojemu sam vanjski asistent, da o njoj pišu kritiku.

Da, dosta sam čitao i Slovence, sad mi se upalila lampica. Nekoliko sam godina organizirao Alpe Jadran festival mladih pisaca koji je zbog financiranja i odredbi Saveza Alpe Jadran, uz Hrvatsku uključivao Austriju, Mađarsku i Sloveniju pa su u Koprivnici gostovali mladi slovenski autori i autorice Tomo Podstenšek, Ana Mugerli, Tina Vrščaj, Katja Gorečan i Aleš Jelenko, gostovali su u Koprivnici i Eva Kovač, Kristian Koželj, a na Galovićevoj jeseni bili su Primož Repar, Peter Semolič…  Priličan broj, zapravo. Dosta smo ih i objavljivali u časopisu Artikulacije, gdje sam glavni urednik.

Bljesak.info: Gotovo redovito u ovom serijalu književnih razgovora pitam uspješne i nagrađivane autore može li se živjeti od nagrada i naklada. Kako Vi to vidite, i kao autor, ali i kao osoba koja zasigurno dobro poznaje ukupne relacije u književnosti?

GREGUR: Mala smo zemlja i još manje tržište na kojem su knjige skupe u odnosu na primanja koja nerijetko ne zadovoljavaju ni osnovu potrošačku košaricu, gdje se mora unaprijed razmišljati u kojem mjesecu imaš registraciju i osiguranje auta, a nedajbože ako si bio blesav te ga kupio u ljetnim mjesecima pa sve kolidira s odlaskom na more. Zvuči kao početak komedije, ali nije.

Prosječne naklade su male i tek autori onih knjiga koje su najbolje prošle i dobile nagrade imaju osjećaj da su nešto pristojnije zaradili. Takvi mogu živjeti od knjige, ali pitanje kako i dokle. Uvijek kažem da se u Hrvatskoj može živjeti od knjige, ali da to ne mogu pisci. Sve manje mogu i urednici, ali bolje već stoje prelamači, dizajneri i tiskari…

Bljesak.info: Netko je ovih dana lijepo napisao "Nagradom Fric se Krleža nakon stotinu godina vratio Koprivnici". Kakve su zapravo bile relacije Miroslava Krleže s Vašim rodnim gradom?

GREGUR: Hvala Vam! Naime, ja sam to rekao prilikom dodjele nagrade i kasnije u nekim izjavama (smijeh).

Veza Krleže i Podravine upisana je u hrvatsku književnost kroz dramu Vučjak koja je, prvotno kao roman, nastajala u Dugoj Rijeci, a objavio ju je upravo Vošicki 1923. godine, u Koprivnici. Vošicki je bio i tiskar, mnogo zapravo više od toga, Književne republike, časopisa koji je Krleža pokrenuo i zbog kojeg je dolazio u Koprivnicu. K tome, Vošicki je prvi počeo objavljivati Krležina sabrana djela.

U Muzeju grada Koprivnice sačuvana su Krležina pisma Vošickom, a Krleža je Koprivnicu opjevao i u famoznom Pismu iz Koprivnice, kojega ovdje neću prepričavati, ali svakako ga preporučujem pročitati. Konačno, u Krležinoj Književnoj republici prvi je put objavljena zbirka Z mojih bregov, najvažnijeg podravskog pjesnika Frana Galovića.

Bljesak.info: Nažalost, neizbježno je u novije vrijeme i pitanje o tome što je pandemija koronavirusa učinila književnosti i umjetnosti općenito, kakve su posljedice ove prirodne nesreće koja nas je snašla u zadnjih godinu dana?

GREGUR: Kako vrijeme odmiče sve mi je teže misliti o tome.  Bilo je svakakvih trenutaka, pogotovo ako gledam kroz prizmu objavljivanja Vošickog koji je izašao u travnju 2020., u vrijeme propusnica i najgore blokade, kad ne da nije bilo predstavljanja nego nisu radile ni knjižare, a jedno vrijeme čak ni knjižnice. 

No, za razliku od izvedbenih umjetnosti, književnost ionako nastaje u samoći i ostvaruje se u samoći, kad se čitatelj upisuje u tekst. Tako da mi se čini da je književna 2020. bila dobra, da je donijela zanimljive naslove i da se dobro nosila s koronom, u odnosu na mnoge druge umjetnosti, ali i druge segmente života.

Bljesak.info: Na samome kraju bilo bi zanimljivo čuti kakvi su Vam planovi nakon ove nagrađene knjige, vraćate li se možda jeziku i duhu Vašeg Trombetassicza ili imate drukčije planove?

GREGUR: Ne vraćam se kajkavskom, ali pišem roman koji je dijelom, u dijalozima, pisan na dijalektu. Ovaj put to je čakavski dijalekt otoka Prvića kod Šibenika, vidjet ćemo kako će to ispasti.