Potraga za Putem, Istinom i Životom: Nekad je, možda, bolje ne znati čiji smo potomci

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Kad bismo saznali sve o vlastitim precima, lako moguće je da bismo se kao, njihovi današnji potomci, razočarali. Možda se oni, ako nas prema onom naivno-katoličkom tumačenju, gledaju s neba, hvataju za glavu i kolutaju očima na naše postupke i ponašanja.

Kad bismo zaista znali sve o našim obiteljima, prabakama i pradjedovima, životima koje su živjeli, kako su preživjeli sva ta silna politička i društvena previranja na balkanskim prostorima, koje su strane izabrali, možda bismo mogli lakše i argumentiranije opravdati sebe i vlastite postupke, pa ‘svaliti’ sve što jesmo, a čega se sramimo, i ono što nismo zbog njih, na ‘transgeneracijsku traumu’, na danak određenom genetskom kodu.

Veliki portret

Jaume Cabre, jedan je od najvećih i najpoznatijih suvremenih pisaca katalonske književnosti, sveučilišni profesor, filolog, televizijski i filmski scenarist, romanopisac i javno angažiran intelektualac za neovisnost Katalonije,  čija su se prva djela pojavila sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Otada, do danas, Cambre, rođen 1947. godine u Barceloni, traje i opstaje kao veliko ime europske književnosti, veliki pisac još većih tema, što potvrđuju brojne europske nagrade za književnost i milijuni prodanih knjiga.

Nedavno je Fraktura, u sjajnom prijevodu Borisa Dumančića, objavila njegov roman “Eunuhovu sjenu“, izvorno objavljen 1996. godine. Čitanje “Eunuha“ moj je prvi susret s ovim piscem. Njegove ranije romane prevođene na hrvatski jezik i iznimno zapažene u našoj javnosti, poput “Ispovijedam” i “Glasovi Pamana”, još uvijek nisam imala zadovoljstvo čitati.

“Eunuhova sjena” veliki je, ne samo katalonski, nego europski roman o temama koje su, zahvaljujući, ovom vrhunskom pripovjedaču vječne, svevremenske, ali i naše – bez obzira na kilometarsku i svaku drugu udaljenost između BiH i Španjolske, odnosno, Katalonije.

Cabreov roman “Eunuhova sjena” veliki je portret, ne samo obitelji Gensana, nego cijele jedne, autorove generacije, rođene netom nakon Španjolskog građanskog rata čija su djetinjstva obilježena frankizmom. U svijet odraslih i odgovornih, ta generacija je zakoračila krajem kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, na što se gledalo kao na početak nekog boljeg svijeta i društva.

Izdaja najbližih

Ništa od toga se, ni u romanu, kao uostalom, ni u stvarnosti nije dogodilo unatoč idealizmu i idealima revolucionara koji su, naposljetku, bili prinuđeni integrirati se  u društvo. Tako je to, valjda, u svim zemljama svijeta: nakon velikih povijesnih i političkih lomova, najviše bole poraz i neuspjeh, činjenica da su tolika žrtva i riskiranje vlastitih života i sigurnosti za bolju budućnost i djecu koja tek trebaju biti rođena, bili uzaludnim. Gorčinu kakvu ostavlja izdaja najbližih suradnika, braće po borbi, u dušama istinskih revolucionara i pravednika, teško bilo što može ublažiti. Trajna je to, uvijek tinjajuća bol, koju tek umjetnost ili istinska duhovnost, mogu, tek na dahove i mahove, zaliječiti.

O tome, u najvećoj mjeri govori, “Eunuhova sjena” čiji se brojni likovi, zahvaljujući različitim pripovjedačkim tehnikama i razinama teksta, kreću kroz povijest, od sredine 18. stoljeća do danas, ne samo vlastitih obitelji i predaka, nego i kroz povijest jedne revolucije koja je tolike ubila, i ne samo u fizičkom smislu, nego je u mnogima koji su bili njenim aktivnim dijelom ubila nadu, vjeru, smisao da je bolji život moguć. Bunt je tako postao bezvrijedan, krimen koji su nosili pravednici, a pod čijim je teretom trebalo nastaviti živjeti. Jer, što kada te jedan od tvojih izda, a ti sam, sa skupinom istomišljenika i fajtera, svjedočiš ubojstvu koje se nije trebalo dogoditi, koje se, nesumnjivo, moglo izbjeći? Što, uostalom, ako si ti sam izdajnik ili ubojica?

Cabre nam tako, kroz životnu priču, Miguela Gensane, pripovijeda priču o militantnoj mladosti koja je ‘nosila glavu u torbi’ za ideale,  mogla poginuti na svakom barcelonskom kutku, borbi protiv Francove diktature, ljubavi prema umjetnosti, ali i intimnu priču o potrazi za Putem, Istinom i Životom.

Kao na filmu

Miguel Gensana, umjetnički kritičar i novinar, posljednji je potomak stare loze Gensana, nekada bogate i moćne katalonske obitelji, kojeg jedna večera s kolegicom iz redakcije, u restoranu smještenom u njegovog kući,  ‘natjera’ da ispriča sve što zna o sebi, svojoj obitelji, onome tko je bio i tko su bili njegovi prijatelji i suborci, a posebno koju je to ženu volio. Gensana je ugledni kritičar u srednjim godinama, vrsni poznavatelj umjetnosti, novinar koji po Europi intervjuira vrhunske pisce i intelektualce, nekada dijete iz ugledne i pobožne katoličke obitelji. U mladosti, o kojoj ne govori, a koja ga proganja, Gensana je, između ostalog, bio i lijevi militant obučavan u Bejrutu.

Paralelno s pričom Miguela Gensane, odnosno, razgovorom kojeg vodi s Juliom, mladom novinarkom redakcije, za koju će kasnije saznati da je donedavno bila ‘žena u tajnosti’ jednog od njegovih najboljih prijatelja iz vremena revolucije, odvija se, kao na filmu, povijest obitelji Gensana, njenih upečatljivih, iznimnih, snažnih likova. Gensanin prijatelj čija je smrt i povod njegovog sastanka s Juliom, bio je istaknuti socijalistički političar, koji je, navodno, poginuo u prometnoj nesreći. Drugi njegov prijatelj iz tih revolucionarnih dana, postao je svećenik. U tom duhu, Cabre i portretira Gensanin lik: nije mogao postati ni političar, a ni svećenik, jer sumnja u sve, pa pribjegava umjetnosti koja mu postaje utočište od njega samog i svijeta.

Srce se nikako ne želi pokoriti

Kroniku obitelji Gensana, o industrijskim magnatima, pobožnim katolicima i buntovnicima u duši, obožavanim, ali nevjernim ženama, priča Miguelov stric – Maurici Sicart, ljubitelj književnosti, glazbe i laži. Sicart je, kako sam kaže, dijete velike ljubavi koja je bolno ugašena. Njegova majka, mlađa od oca skoro trideset godina, jednog je nedjeljnog jutra, pala na pod i preminula. Nedugo kasnije, otac je počinio samoubojstvo jer nije mogao živjeti bez obožavane žene, a dječaka su odgajale bake, tetke, rodbina. Ovo je tek jedna u nizu priča o članovima obitelji Gensana koje su dio romana “Eunuhova sjena”. Cabreovi su likovi snažni i punokrvni, život ih uzdiže na nebeske visine, a potom spušta u duboke ponore, zbog kojih, na koncu, ostaju i bez velike obiteljske kuće koja je, sama za sebe, povijest. Ukleta je to loza kojoj politika nemilosrdno određuje živote i sudbine.

Zanimljivo je i zadivljujuće kako se kroz jednog neodlučnog, zbunjenog, duboko nesigurnog Gensanu zrcale brojne povijesne paradigme, kroz koje on traži vlastiti cilj i utočište. Gensanin se život dijeli na dva dijela – prije i poslije revolucije. U Beirutu je kao obučavani specijalac bio discipliniran, neustrašiv, nemilosrdan, a nakon toga, u njemu se rađa iznimna umjetnička senzibilnost, osjećajnost i velika  ljubav koju osjeća prema violinistici Terezi. Gensana je glazbenik krvavih ruku, velika umjetnička, produhovljena duša koja je osjetila surovost života, politike, revolucije na onaj najgori mogući način – na vlastitoj koži. Gensaninu osjetljivost i tankoćutnost, koja je nevjerojatna ako znamo da je prošao specijalne i iscrpne vojničke obuke u Beirutu, sjaj i bijedu revolucije i idealizma, najbolje demonstrira epizoda u kojoj od svoje braće, ilegalaca, traži da mu ispale metak ravno u srce.

Srce je organ koji se nikako ne želi pokoriti, smatra Gensana, i od toga ne odustaje. Kao što ne odustaje ni od potrage za Teresom po europskim prijestolnicama, a ni iscrpnih razgovora sa stricem Mauricijem, premda mu, sve to skupa nanosi bol i podsjeća ga, u kojoj je mjeri ustvari sam, ostavljen, pomalo prezren, ali najviše prezren od samog sebe. Činjenicu da je nekada imao sasvim drugi život, u kojem je bio sve i svašta, i buntovnik i revolucionar, razbojnik, potencijalni ubojica, ili barem sudionik u ubojstvu, Gensana se trudi zaboraviti i potisnuti. I u tome, čak i uspijeva. Sve do trenutka kada ga osvetoljubivi krvnik ne nazove i podsjeti da zločin nije zaboravljen, a ni pravda za ubijenog zadovoljena.

Društvima u BiH ovo je blizak roman

Gensanina sudbina, zapravo, upozorava na fanatizme i totalitarizme koje danas živimo, gdje je važna samo opsesivna i luđačka predanost cilju, ma što ta cilj bio i neumorna volja i snaga u eliminaciji neprijatelja, neistomišljenika. Našim društvima u BiH ovo je blizak roman, šteta je samo što do fanatika ništa ne može doprijeti. Pred tom je moralnom i ideološkom policijom, bila ona lijeva ili desna, građanska ili nacionalna, nemoguće pobjeći, a ni sakriti se. Prije ili kasnije će te pronaći, izvući samo jednu krivu riječ i spaliti na lomači, uz oduševljenje pristaša. Ulogu nekadašnje UDBE u Jugoslaviji, danas su preuzeli, mahom, javni i kulturni djelatnici, koji po društvenim mrežama i medijima  isljeđuju, uhode, kažnjavaju, ali i regrutiraju. Okrutna želja da se stvore društvo i država po mjeri većine, barem kada je o BiH riječ, predstavljena je kao uzvišen, plemenit i patriotski čin, jer, kako piše Amos Oz u knjizi “Pozdrav fanaticima”, fanatizam je “želja da svi budemo kao jedan”.

Miguel Gensana je manjinac i otpadnik. Možda mu je to, zbog obiteljske povijesti i backgrounda, suđeno. Možda od toga nije mogao, a ni znao pobjeći. Oko njegove se duše nitko neće otimati jer je čovjek na kraju 20. stoljeća posve sam. Bit će vjerojatno sam, i na koncu, 21., s jedinim izuzetkom nekog tehnološkog čuda u rukama. Gensana je pomalo ljigav, na trenutke čak i kukavica, ali ga je Cabre stvorio takvim da ga, iz nekog razloga, ne samo opravdavaš, nego i voliš.

Čežnja za boljim životom

Negdje, na koncu ove knjige, Gensana kaže da je “životnu ravnotežu tako teško uspostaviti”. Možda ne bi bilo tako teško kada bi čovjek zaista sam određivao, ali okolnosti, kontekst i ono što zovemo – savjest – isto je kao i kod onih koji je imaju, i onih koji nemaju, čine da nam ravnoteža neprestano izmiče. Zato, valjda, neki ljudi tako lako mogu usnuti, a nekima su noć i spavanje, noćna mora koju budni prožive. Jedna od zabluda koju je Cabre ovim romanom objasnio je i ta o spavanju: najbolje spavaju oni koji savjesti možda nemaju ili je upokojena.

“Eunuhova sjena” grandiozan je roman velikog europskog pisca koji imamo priliku čitati na hrvatskom jeziku, jer je, kao što sam Cabre kaže, jezik Europe “jezik prevođenja”, praćen ulomcima glazbenih partitura i nota Schuberta i Brahmsa. Roman je to koji budi čežnju za boljim životom, a čiji glavni lik suptilno poziva čitatelja da se uputi u potragu za Putem, Istinom i Životom. Da “Eunuhova sjena” ima glazbenu pozadinu, bio bi to dvadeset i jedan Chopinov nocturno.