"Krv je moje svjetlo i moja tama"
Prije 80 godina ubijen je pjesnik Ivan Goran Kovačić
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Na današnji dan prije 80 godina, 13. srpnja 1943. ubijen je, u starosti od samo 30 godina, slavni hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić. U nekim izvorima kao datum pogibije navodi se 12. srpnja 1943.
Rođen je u Lukovdolu u Gorskom kotaru, kao Ivan Kovačić, a ime Goran uzeo je kao znak pripadnosti tom gorovitom kraju. Ivan Goran Kovačić bio je pristaša HSS-a, a nakon uspostave NDH, nezadovoljan režimom, otišao je 1942. s Vladimirom Nazorom u partizane.
Svima je poznata njegova poema Jama, u kojoj je opisao ratni zločin iz prvog lica, kao da ga je sam doživio. Ispostavit će se da je to njegovo viđenje imalo svojevrsnu vizionarsku slutnju.
Naime, Kovačić je i sam stradao od neprijateljske ruke. Ubili su ga četnici, nakon što se bolestan sklonio u selo Vrbnicu u istočnoj Bosni. Dogodilo se to nakon poznate Bitke na Sutjesci, kad su partizani potisnuti u istočnu Bosnu.
Do danas je ostalo nepoznato gdje počivaju Goranovi posmrtni ostatci.
U književnosti je debitirao sa svega 16 godina, 1929. crticom Ševina tužaljka u časopisu Omladina, a izborom dotad objavljenih pjesama sudjelovao je 1932., s Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem, u skupnoj pjesničkoj zbirci Lirika 1932.
Pisao je na štokavskom i kajkavskome idiomu te je jedan od najistaknutijih obnovitelja hrvatskoga leksičkoga fonda.
Jedina mu je za života samostalno objavljena knjiga zbirka novela Dani gnjeva (1936, tiskana bez novele Probuđeni djedovi zbog u njoj istaknutoga hrvatstva), u kojoj je uspjelim spojem lirskoga realizma i društvenog angažmana, značajkom dijela hrvatske proze 1930-ih, prikazao težak život i tragične sudbine tzv. malih ljudi svojega rodnog kraja te zaoštrene odnose unutar seoske zajednice razjedinjene i oslabljene političkim i gospodarskim nepravdama.
Tamne slike seoskoga života i društvenih odnosa suprotstavljene su lirskim idiličnim slikama u kojima prevladavaju osjećaji arkadijske srođenosti čovjeka i prirode (Mrak na svijetlim stazama, Sedam zvonara Majke Marije, Smrt u čizmama i dr.).
Kontrast svjetla i tame, ljepote i mučne svakodnevice glavno je obilježje Kovačićeve poetike, prisutno i u naslovu pjesničke zbirke Ognji i rože (u dvama rukopisima priređena 1942., objavljena posmrtno 1945), svojevrsnome poetskom nastavku pripovjednoga ciklusa o goranskom zavičaju.
Zbirka sadržava 36 pjesama podijeljenih u jedanaest ciklusa, s uvodnom pjesmom (Rodni kraj) i završnom prozom (O jeziku, kraju i ljudima), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini (tzv. kekavštini); jedna je od najznačajnijih zbirki hrvatske dijalektalne poezije.
