Prije 90 godina umro je književnik i političar Safvet-beg Bašagić

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 90 godina, 9. travnja 1934. u Sarajevu je preminuo književnik, znanstvenik, prevoditelj i političar Safvet-beg Bašagić.

Bašagić-Redžepašić se rodio u Nevesinju 6. svibnja 1870. godine, a otac mu je bio Ibrahim-beg poznat pod pjesničkim imenom Edhem. Djed mu je bio Lutfullah-beg, zvani Bašaga po kojemu se ova grana Redžepašića prozvala Bašagić.

Po majci je Almashanumi bio unuk Dervišpaše (Dedage) a praunuk Smail-age Čengića. Ismail-aga Čengić bio je Gatački, pivski i drobnjački muselim iz bošnjačke obitelji Čengić. Poznat je po svojoj ulozi u slamanju ustanka Husein-kapetana Gradaščevića.

Safvet-beg Bašagić se školovao u Sarajevu, gdje se upoznao s orijentalnim jezicima i književnošću.

Spremao se u Zagrebu privatno polagati maturu, ali mu je zbog sudjelovanja u polaganju kamena temeljca Starčevićevu domu (26. VI. 1894) Khuen-Héderváryjeva vlada to zabranila, pa je maturirao u Sarajevu 1895.

Knjiga života

Knjiga je života uzvišeno štivo,
ko se našo da je, kako treba, shvati?
I ja sam je dugo proučavo živo,
al na koncu konca vila mi je lati.
Nije za te – reče – ta teška lektira,
traži djela što ih samrtnici tvore,
u njima ćeš naći svojoj duši mira;
knjiga je života kano burno more.
Dokle shvatiš iz nje jedan redak samo,
ko u slatkom sanku minuće ti žiće,
ah – teško je, teško zaploviti tamo,
a još teže kakvo učinit otkriće!
Uzmi, Mirza, ružu, pa u njojzi traži
svojoj mašti boja, svojoj pjesmi hrane;
rumenilo njeno nek ti dušu blaži,
da se knjige žića zauvijek mane!

Nakon toga slušao je orijentalne jezike i povijest na Bečkom sveučilištu i bio nekoliko godina profesor arapskog jezika na sarajevskoj gimnaziji. Doktorirao je u Beču 1910. tezom o bošnjačkim piscima na orijentalnim jezicima.

Te godine izabran je za zastupnika i potom predsjednika Bosanskog sabora, zbog čega nije mogao prihvatiti kandidaturu za profesora orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu. Nakon I. svjetskog rata, do mirovine, bio je kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Pjesme je objavljivao u Bosanskoj vili, Bošnjaku, Viencu, Nadi, Prosvjeti.

Objavio je zbirku pjesama Trofanda iz hercegovačke dubrave (1896), dramske spjevove Abdullah-paša (1900) i Pod Ozijom ili Krvava nagrada (1905), pjesničku zbirku Misli i čuvstva (1905), zbirku proze Uzgredne bilješke (1907) te prepjev Hajjamovih rubaija (1920. i 1928) i nabožni spjev Mevlud (1924).

Već na studiju u Beču počeo je skupljati građu za povijest Bosne. Tada je napisao studiju o najstarijem fermanu begova Čengića.

Poljubac

Ja ne pojmim istočnu uljudbu,
Koja brani poljubiti luče,
Ako znade šta golub zahtijeva
Kada pokraj golubice guče.
Poljubac je nedužno uzdarje,
Što ga golub golubici dade,
Da gukanjem otkrivenu ljubav
Pred prirodom svečano priznade.
Ja se u tom s istokom ne slažem,
Već za pjesme poljupce zahtijevam,
To i tebi evo, Zlato, kažem,
Ako želiš da te ja opijevam.
Daj poljubac, više ga ne štedi,
Da ti pjesmu u zanosu pojem,
Što iz duše žarke se cijedi,
Kad zadršće na poljupcu tvojem.

Potom je objavio Kratku uputu u prošlost Bosne i Hercegovine od 1463. do 1850 (1900), studiju Gazi Husrev-beg (1907) i književnopovijesnu monografiju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (1912) te biografski leksikon Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini (1931).

Bavio se i kulturnim radom. S Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem pokrenuo je 1900. časopis Behar, a 1903. osnovao društva Gajret, El-Kamer i Muslimanski klub.

U kulturnoj povijesti Bosne i bošnjačke književnosti Bašagić je ključna figura.

Uz Musu Ćazima Ćatića, prvi je pokušao sintetizirati tradicionalni senzibilitet (s jedne strane klasično-orijentalni, s druge folklorno-zavičajni) i europsku književnu baštinu i postupke.

U političkom smislu bio je zagovornik ideje integralnoga bošnjaštva.

Na Bajram

Velik si, Bože,
Tvoja veličina je neizmjerna,
pram njoj je ništa svesioni svijet.
Vječan si, Bože!
A sva su druga stvorenja
pram vječnosti Tvojoj truhla snijet.
Moćan si, Bože,
moć Ti je bezgranična,
sve pred njom pada u slabi prah.
Strašan si, Bože!
Sve živo pred Tobom strepi
i strepnju svoju zove: Božji strah.
Divan si, Bože!
Tvoja divota je zagonetna,
uz poj slavuja i bistra vrela šum
najveći čovjek diveć Ti se reče:
"Divotu Tvoju moj ne pojmi um!"
Blag si, o Bože!
Tvoja blagost je veličajna,
sva dobra ljudska njezin su plod;
s uzdanjem u nju i mi se jatimo evo,
da mladim silama radimo za rod.
Svesilni Bože!
Tisuć duša jednim Te glasom moli:
nazatku strašan, napretku budi blag,
da naša majka u sjaju prosvjete sine,
da svakoj hrđi zatare se trag!
Uslišaj, Bože!
Uslišaj skromnu želju srdaca mladih,
kud narodne misli sebi grade tok;
čista su srca naša kô čisto planinsko vrelo –
za više kulturne težnje iz njih cijedi sok.