Prije jednog stoljeća rođen je jedan od najboljih hrvatski egzistencijalista

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Prije jednog stoljeća, 3. studenog 1924. godine u Splitu je rođen Slobodan Novak, hrvatski prozaik, romanopisac i esejist, akademik HAZU.

Pučku školu završio je u Rabu, a gimnaziju je polazio u Splitu. Maturirao je 1943. godine u Prvoj hrvatskoj gimnaziji na Sušaku.

Drugi svjetski rat (od jeseni 1943.) proveo je u partizanima, što je kasnije ironijski opisao u autobiografsko-esejističkim zapisima Digresije (2001.) i Protimbe (2003.).

Diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti u Zagrebu 1953. godine. Radio je kao lektor i korektor, dramaturg u HNK u Splitu, te kao novinar i urednik u nakladničkim kućama.

Pokrenuo je i uređivao časopise Izvor i Krugovi. God. 1989. dobio je Nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo.

Izvanrednim članom HAZU (Razred za književnost) postao je 1983. godine, a redovitim 1991. godine. Od 1995. do 1999. godine bio je voditeljem Odsjeka za povijest hrvatske književnosti pri HAZU.

Javio se zbirkom pjesama Glasnice o oluji (1950), u kojoj je tematizirao ratno iskustvo. Slijedio je lirski ciklus Iza lukobrana u skupnoj zbirci Pjesme (1953., s N. Milićevićem i V. Pavletićem).

Hrvatska književna historiografija pamtit će ga u prvome redu po pripovjednoj prozi, koju je ubrzo počeo objavljivati u Krugovima i Republici. 

Već ga je njegov prozni prvijenac, kraći roman ili dulja pripovijetka, Izgubljeni zavičaj (1955), odredio kao jednog od najznačajnijih pisaca hrvatskog egzistencijalizma.

U proznoj zbirci Tvrdi grad (1961) prevladava ironijski ton, a u njoj se nalaze neke od Novakovih antologijskih novela poput Južnih misli, Treba umrijeti logično ili Badesse madre Antonije. Posljednja također tematizira sjećanje na otočno djetinjstvo, no naglašava odnos svetog i profanoga, katoličanstva i svjetovnosti, koji će Novak razraditi u romanu Mirisi, zlato i tamjan (1968).

Taj se roman redovito navodi kao jedan od najboljih romana hrvatske književnosti uopće, a posebno kao primjer egzistencijalističke književnosti.

Ironijski ton najjači je u Novakovu romanu Izvanbrodski dnevnik (1976). Sastoji se od triju dijelova (Jednosmjerno more, Školjka šumi i Nekropola), a osobit je zbog uvođenja autoreferencijalnih i metafikcionalnih postupaka u tekst, odnosno zbog parodiranja samoga čina pripovijedanja i pisanja. 

Nakon dulje stanke, godine 2005. vraća se romanom Pristajanje, svojevrsnim nastavkom Mirisa, zlata i tamjana, u kojem glavni junak u monološkoj formi iznosi događaje vezane uz raspad Jugoslavije i početak rata na svojem otoku.

Po Novakovim je romanima Ante Babaja režirao igrane filmove Mirisi, zlato i tamjan (1971) i Izgubljeni zavičaj (1980); drugomu je Novak koscenarist.

Posljednje Novakovo djelo je kratka poetsko-slikovna zbirka Triptih o moru iz 2014.

Godine 1999., 27. srpnja, Slobodan Novak proglašen je počasnim građaninom Grada Raba.

Umro je u Zagrebu, 25. srpnja 2016. godine. Pokopan je na gradskome groblju u Rabu.