Redefinicija hrvatske poezije
Ivan Slamnig - toliko darovit da se poigravao jezikom do krajnjih granica
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Ivan Slamnig, hrvatski književnik, prevoditelj i književni znanstvenik rođen je na današnji dan, 24. lipnja 1930. godine u Metkoviću.
Diplomirao je 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je doktorirao 1980. i radio kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost do umirovljenja 1991.
Kao lektor predavao je na slavističkim katedrama u Firenci, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i dr. Bio je redoviti član HAZU-a od 1992.
Književnim, znanstvenim i prevoditeljskim radom bavio se od 1949., a prve je pjesme objavio u Krugovima (1952), nakon čega su slijedile zbirke Aleja poslije svečanosti (1956), Odron (1956), Naronska siesta (1963), Limb (1968), Analecta (1971), Dronta (1981), Ranjeni tenk (2000) i dr.
Pjesništvo mu se odlikuje ludizmom i artizmom, poigravanjem jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanjem na baštinu hrvatske i europske književne tradicije, pri čem do izražaja dolazi ironija.
Novi pjesnički tekst u Slamniga nastaje iz poticaja stvarnosti i postojećih književnih predložaka, elemente kojih preuzima i preoblikuje. U pjesmama, pisanima slobodnim ili vezanim stihom, spaja svakodnevicu i erudiciju, a prema tradiciji odnosi se sa stanovitom začudnosti.
Mnoge njegove pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter, čemu uvelike pridonosi upotreba slanga, dijalekta, stranih jezika pa i pogrješno napisanih riječi. Njegovo je pjesništvo kritika proglasila svojevrsnom redefinicijom hrvatske poezije.
Slamnigova proza (zbirke priča Neprijatelj, 1959. i Povratnik s Mjeseca, 1964., te roman Bolja polovica hrabrosti, 1972) pripada dionici "proze u trapericama", u čijem je središtu "škvadra" u svakodnevnim situacijama, koja govori zagrebačkim slangom, a u pravilu se izdvaja jedan glavni lik kojega odlikuje iznimna lucidnost.
U Stolcu jedi tóvna óvna
U Wallstreetu se hvali kíntōm,
žonglerka neka ljubi klóvna,
a šinto nek se ženi šíntōm.
A Roma alla romana
U romanu Bolja polovica hrabrosti, koji kritika smatra prvim hrvatskim postmodernističkim romanom, isprepleću se dva pisma-jezika (šatrovački i puristički), tradicija i inovacija, čvrsto organizirana fabula i fragmenti, sudbina ljudi i sudbina umjetničkih formi.
Kroz ljubavnu priču tematizira problem sudbine romana, ali i svakodnevice kao građe romana. Njegovu prozu odlikuje i česta infantilna naracija, citatnost, pseudocitatnost i digresivnost.
Pisao je i radiodrame (Knez, 1959; Carev urar, 1964; Plavkovićev bal na vodi, 1966), u kojima je također vidljiva jezična virtuoznost i kombinatorika.
Prevodio je s više jezika (engleski, ruski, talijanski, švedski i dr.), također s A. Šoljanom, s kojim je preveo i priredio mnoge antologije i pjesničke zbirke (Američka lirika, 1952; Suvremena engleska poezija, 1956; poezija T. S. Eliota, Aleksandra A. Bloka i dr.).
U znanstvenom radu (Disciplina mašte, 1965; Svjetska književnost zapadnog kruga, 1973; Hrvatska versifikacija, 1981; Stih i prijevod, 1997) u proučavanju povijesti hrvatske književnosti, komparativne književnosti, poezije i proze dao je vrijedan prilog književnoj znanosti.
Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo (1988) i Nagrade "Goranov vijenac" za cjelokupan pjesnički opus (1991). Umro je u Zagrebu 3. srnja 2001. godine. (Izvor: Hrvatska enciklopedija)
EVANĐELISTI
Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.
Sa borama, što pečati ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko, Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.
I oni su se mahom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako svi se čudili.
Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on bio nježan, djetinjaste ćudi,
i kužio je Isusa ko žena.
