Prije 95 godina rođen je tragično stradali hrvatski pjesnik Josip Pupačić

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Na današnji dan prije 95 godina, 19. rujna 1928. u Slimama kraj Omiša rođen je tragično stradali hrvatski pjesnik Josip Pupačić.

Studij jugoslavistike završio 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje se 1959. i zaposlio kao asistent na Katedri za stariju hrvatsku književnost.

Radio je u Novinskom izdavačkom poduzeću Lykos (1956–57), a potom je uređivao Krugove (1957–58) i Književnik (1959–61). S Antunom Šoljanom i Slavkom Mihalićem objavio Antologiju hrvatske poezije dvedesetog stoljeća (1966). Kao lektor i predavač kraće je vrijeme boravio u Lyonu i Londonu.

Pjesme je počeo objavljivati u Izvoru i Studentskom listu 1950. Ranom lirikom iz dviju zbirki objavljenih iste godine (Kiše pjevaju jablanima i Mladići, 1955) te zbirkom Cvijet izvan sebe (1958) stekao je priznanje kritike i širega čitateljstva.

Među pripadnicima krugovaškoga naraštaja, s kojim je sazrijevao, Pupačićev se poetski rukopis isticao umjerenijom modernošću strukture i snažnijom afektivnošću izraza čvršće oslonjena o zavičajni pejzaž, djetinjstvo i emotivne odnose pa subjekti njegove lirike ne oponiraju tradicionalnim društvenim vrijednostima, nego naginju "mitu o harmoniji" i identifikaciji s bližnjima.

Modernistička posvajanja folklornoga stila posredovana su iskustvima s lirikom Federica Garcíe Lorce. U zbirci Ustoličenje (1965) Pupačić se okrenuo grafičkoj ornamentici po ugledu na Preobraženja A. B. Šimića, a izraz mu je postao apstraktniji s jasnom težnjom da prikazanu predmetnost opremi univerzalnim značenjima i metafizičkim sadržajima.

Posmrtno mu je objavljena već pripremljena zbirka Moj križ svejedno gori (1971), u koju, uz egzistencijalističku zapitanost prenesenu iz prethodne faze, prodiru i reminiscencije iz nacionalne književne i političke povijesti.

Iako mu je pjesnički opus bio ocijenjen kao heterogen i vrijednosno neujednačen, pri čem je povoljnije vrjednovano rano pjesništvo, Pupačić zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti druge polovice XX. st., a pojedine pjesme (Nesagrađena kuća, Tri moja brata, More) neprijeporan su dio čitateljskoga i kritičarskoga kanona.

Njegova pjesma More smatra se jednom od najljepših pjesama u povijesti hrvatske književnost.

Tri moja brata je pjesma koju je napisao o trojici svoje braće, Anti, Ivanu i Vicku, koji su poginuli od strujnog udara.

Prvo je 1945. poginuo brat Vicko od strujnog udara u Šibeniku, onda je 1946. struja ubila brata Ivana dok je u Kostanjama postavljao prvu kinopredstavu, a šest godina poslije, dakle 1952., u centrali Manojlovac na Krki od strujnog udara poginio brat Ante, inženjer elektrotehnike.

Godine 1967. potpisuje Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, čime se izlaže nemalom riziku, ali biva tek umjereno disciplinski kažnjen.

Od ozbiljnijeg kažnjavanja ga je zacijelo spasila tek činjenica da je među potpisnicima Deklaracije bio doista znatan broj profesora s Filozofskog fakulteta, te osobito činjenica da je potpisnik Deklaracije bio sam Miroslav Krleža, najugledniji komunistički intelektualac i osobni prijatelj Josipa Broza Tita.

Pupačić je poginuo u zrakoplovnoj nesreći na otoku Krku 23. svibnja 1971.

Zrakoplov Tupoljev Tu-134A beogradske tvrtke Aviogenex sa 76 putnika i 7 članova posade srušio se kod Zračne luke Rijeka u blizini Omišlja. Pri nesreći je stradalo 78 ljudi, od čega 75 putnika i 3 člana posade. Preživio je samo jedan putnik i tri člana posade.

Uzrok pada zrakoplova bio je složen. Naime, toga su dana vremenske prilike bile iznimno loše, s jakom kišom i turbulencijama vjetra. Prilikom približavanja pisti radi slijetanja zrakoplov je bio zanesen vjetrom. Pri samom slijetanju desna strana podvozja snažno je udarila u pistu. Desno krilo se odvojilo, a zrakoplov se prevrnuo na leđa.

Zrakoplov se otklizao po pisti u daljinu od 700 metara i zapalio se. Dio otkinutog krila svinuo se i blokirao je vrata za izlaz. Zbog toga dio putnika poginuo je od gušenja tijekom požara.

Josipu Pupačiću su tada bile nepune 43 godine. Da stvar bude gora, s njime su u zrakoplovu bile i njegova supruga Benka i petogodišnja kći Rašeljka. Obje su također poginule.

Njegova kći je nekoliko dana prije fatalne zrakoplovne nesreće bila operirana u Londonu zbog teške bolesti.