Prvo će nestati knjige na jezicima BiH, a zatim će nestati i kruha

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Damir Uzunović dobitnik je ovogodišnje nagrade Fric za roman 'Ja sam' kojeg je pisao 25 godina. U intervjuu za Bljesak.info, Uzunović kaže kako su postupnost i dugotrajnost u književnosti jedan od preduvjeta kvalitete, ali ne i savjet mladim umjetnicima.

Kao vodeći izdavač u BiH pak govori kako se u našoj zemlji piše odlična literature ali da država jako zaostaje u uspostavljanju potrebne infrastrukture da bi kultura uopće mogla postojati

''Pred našim očima Bosna i Hercegovina, njeni ljudi i jezici na kojima oni pišu i govore, postaju kolonija susjednih zemalja koje umišljaju da na to imaju pravo. Prvo će nestati knjige na jezicima Bosne i Hercegovine, a zatim će nestati i kruha'', kaže, između ostalo, Uzunović za Bljesak.info.

Bljesak.info: Gospodine Uzunoviću, prije svega, čestitke na nagradi. Dugo godina niste objavljivali i pisali, nego ste kao nakladnik i urednik, bili posvećeni drugim autorima. Kakav je osjećaj bio vratiti se pisanju?

UZUNOVIĆ: Tačnije bi bilo reći vratiti se objavljivanju, jer sve ovo godine nisam prestajao pisati, a čemu svjedoči ovaj obiman trotomni roman ili roman sastavljen od tri knjige koje sam pisao, kako to u javnosti često ponavljam, 25 godina. To literarno vrijeme - pisanje a neobjavljivanje - podudara se sa vremenom rada i trajanja izdavačko-knjižarske kuće Buybook, osnovane 1996. godine, gdje sam kao urednik, izdavač i knjižar, u vrijeme opasno i neizvjesno po rad s knjigama, rješavao i zadovoljavao svoju egzistenciju. Međutim, osvijestio sam, da postupnost i dugotrajnost u književnosti jeste jedan od preduvjeta kvalitete, ali svakako nije i preporuka, na primjer mladim piscima, da pisanje treba da traje toliko dugo. Počinjao sam pisati svakog prvog januara i tako godinama, ali uvijek sa željom da pisanje bude završeno baš te godine.

Bljesak.info: Što vas je uopće nagnalo da je krenete pisati?

UZUNOVIĆ: Ima kod Singera jedna konstatacija: “Postoji nešto kod pisaca – oni nikada ne izgube prvih 15 godina svog života.” I to je tačno, prve dvije knjige u ovom romanu ili trilogiji, otprilike tretiraju to doba. Prva knjiga (Koreja) je konstruirana kao knjiga priča u kojoj likovi prelaze iz priče u priču kao iz sobe u sobu i tu je ono naslovno “Ja sam” ili neko “ja” za koje se još uvijek misli da tačno znamo kuda ide, sklupčano oko senzacije bola. Moje djetinjstvo i jeste oblikovala ta senzacija bola - prva emocija koju sam dobio od drugih ili koja se razvila pod uticajem drugih, a da nije sama izašla iz mene. U drugoj knjizi (Manijak na tavanu susjedne zgrade) naslovno “Ja sam” razvija se oko osjećaja pola, i ovdje se u ovom dijelu romana pojavljuje najviše likova, a ukupno ih je u romanu pomenuto, opisano, oživljeno preko 500. Tu mijenjam perspektivu pripovijedanja, pišem o sebi tako što pišem o drugima, mijenjam stil, registar, ritam, mijenjam tempa, osjećam da me tekst vodi u prostore nepoznatog i da mu više odgovara asocijativnost nego neko hronološko redanje književnog materijala. Treća knjiga (Tri očeve smrti) je opet u drugačijem stilu - trilerska, označava kraj tranzicije naslovnog “Ja sam” i to je knjiga žala. Tu se to “ja” raspada na puno “ja-ova” i ona bivaju odnesena i raznesena tuđim životima, iako su ti “tuđi” u isto vrijeme i moji najbliži. Tu se naravno na jedan eksplozivno emotivan način razrješava misterija naslovnog “Ja sam”, Ko je taj “ja”?, Šta je taj “ja”? i roman dobija svoje finalno zaokruženje. Inače, prvo sam napisao tu treću knjigu u romanu, potaknut iznenadnim gubitkom oca, zatim sam pisao prvu knjigu i na kraju drugu knjigu - kao vezivo, kao dirigent izašao da dirigira naizgled različitim orkestrima koji izgledaju tako kao da se nikad u životu nisu sreli.

Bljesak.info: Sigurna sam da ste jako radosni što je knjiga nagrađena Fricom, pa me zanima: koliko vam je Krleža kao piscu, ali i profesionalnom čitatelju važan?

UZUNOVIĆ: Ovo je svakako, uz književnu nagradu Meša Selimović iz Tuzle, najvrjednija, najvažnija književna nagrada u regionu, a u Hrvatskoj i najvažnija. To pokazuje i uži izbor i imena učesnika finala nagrade, pročitao sam njihove knjige i to su sve sjajne autorice i autori. Ova nagrada nosi ime Miroslava Krleže Frica sa velikim pijetetom. S njegovim imenom nagrada dobija dodatnu moć, što intenzivno osjećam ovih dana, odgovarajući na ogroman broj čestitki i upita za izjavu ili za intervju pitanja. Sve me to jako ushićuje i naravno obavezuje na način kako je sve nas koji se bavimo književnošću obavezalo veliko Krležino ime i ogromno djelo koje je iza njega ostalo. Ono što nisam mogao reći na dodjeli nagrade, jer zbog izolacije fizički nisam mogao tamo biti, jeste poznata rečenica koju je Krleža izgovorio sagovorniku Enesu Čengiću. Te se rečenice često sjetim, ona je kao upućivanje neke blagonaklone nježnosti nečemu što tu nježnost u mnogome zaslužuje, ali na neki način to je i prijekor što te književnosti nema još više: “Andrićev je jezik izvanredan, kao što je za mene najljepši naš jezik – jezik bosanskohercegovačkih Muslimana. Uzmite na primjer Skendera Kulenovića, te Derviša Sušića, Mešu Selimovića, pa Aliju Isakovića ili Nametka ili ako hoćete i one Muslimane koji se javljaju ranije, još osamdesetih godina. Može misliti o tome tko šta hoće, ali ako se tome jeziku doda još i talent, onda je to literatura srca.”

Bljesak.info: “Ja sam” je podijeljen u tri dijela i pišite o miru i ratu, djetinjstvu, odrastanju, obitelji. Koliko su nam važna sjećanja u književnosti?

UZUNOVIĆ: Negdje sam rekao da u životu najbolje stoje sjećanja i ta mi se konstatacija i dalje sviđa. Ne zato što su postojana, nego baš suprotno - što se mijenjaju, nisu kruta, čak su i nepredvidiva, pod uticajem su, čovjek ih može osjećati i doživljavati ne samo kroz svoja sjećanja već i kroz tuđa, ali uvijek sa željom da njegova interpretacija bude i ona najbolja, jer je on taj koji u tom trenutku pripovijeda. I da, ona su i vrsta rekonstrukcije, a to je važna romaneskna metoda. O ratu sam najmanje pisao, on je za mene i dalje više stvarnost nego sjećanje, ali je rat sveprisutan, čak je rat i u prvom dijelu knjige (djetinjstvo), kao neki nagovještaj - slutnja, a u trećem rat je kao jedan ogroman objektiv koji nas snima, ali ga nismo svjesni. Moji stavovi o ratu, posljedice koje osjećam i osjećamo su jasni i precizni ali nisu dio ovog romana.

Bljesak.info: Roman se svrstava u autofikciju, pa moram pitati; je li pisanje autofikcije pomalo tegobno, tjeskobno? Potrebno je vratiti u dubinu sebe, u utrobu?

UZUNOVIĆ: Ja sam nalazio da me taj postupak vraćanja u prethodni život, u prethodne živote, zanima naprimjer više od izmišljanja, mada vam mašta treba i za jedan i za drugi postupak, to uvijek znači da ste u stanju zamisliti i neke drugačije živote osim svoga, na neki drugačiji način. Nisu to nikakvi strašni prizori, nikakva posebna stradavanja, bilo je to odrastanje u jednom radničkoj porodici, građanskoj u svome nastanku, gdje se elementi tradicije i vjere, koja u mom slučaju dolazi iz tradicije bosanskohercegovačkih muslimana, prepoznaju na jedan diskretan način, suprotan od onog što u tom času predstavlja socijalistička tekovina, ali u našem slučaju ne i konfliktan. Tu diskreciju osjećao sam kao neki neobičan i ugodan miris koji udišem u vrijeme bajramskih proslava, više okus i miris, nego neko identitetsko stanje i to u meni nije proizvodilo tjeskobu, više posebnost. Tjeskobu su na primjer proizvodila rana ubistva kojima sam svjedočio, a to su ubijanja i zlostavljanja životinja: Kurban bajram, Kolinje, klanje pijetla, pucanje u pse lutalice, gušenje pilića, hvatanje ptica, majčine batine, osjećaj da me otac izgubio na pijaci, Cirkus Apolo, itd, o čemu, između ostalog, pišem u prvoj knjizi trotomnog romana.

Bljesak.info: Tko su vam uzori, što unutarnji što vanjski, u književnosti? I planirate li nakon ovog nagrađenog romana nastaviti pisati? Ili ćete opet pustiti da prođe tako puno godina?

UZUNOVIĆ: Knjige koje volite njima se uvijek vraćate: Hemingvejeve Priče o Niku, Ćopićeva Bašta sljezove boje, Hrabalova Svaki dan čudo, Iskanderova Stara kuća pod čempresom, Steinbeckov Cannery row, Šalamovljeve Priče sa Kolime, Kovačev Uvod u drugi život, Džamonjin Priručnik, Hamsunova Pod zaraslim stazama, itd. Nemam kud drugo nego da nastavim pisati, postoji nekoliko književnih nacrta koje razrađujem ovih dana, a imaju i nemaju vezu sa objavljenim romanom. Koliko znam samo je jedan od pisaca rekao da više neće pisati jer misli da je sve rekao. Bio je to Philph Roth – jedan od najvećih ikad, po svemu drugačiji, po svemu poseban, pa čak i po toj iskrenoj i samoispoštovanoj izjavi.

Bljesak.info: Godinama ste u nakladništvu, mogli bismo reći, prvak u tom poslu u našoj zemlji. Koliko je to teško, iscrpno? U čemu nalazite smisao i ona sitna zadovoljstva koja nas čine živima na zemlji?

UZUNOVIĆ: U Bosni i Hercegovini se piše odlična literature bez obzira da li autori/autorice žive u domovini ili ne. Izdavačka kuća Buybook objavljuje ponajbolje domaće pisce, njeni autori/autorice sudjeluju u najvažnijim književnim nagradama, pogotovo u onim regionalnim i to je preporučuje kao Sigurnu kuću za pisce. Međutim, naše želje drugačije su od stvarnosti, zemlja jako zaostaje u uspostavljanju potrebne infrastrukture da bi kultura uopće mogla da postoji, ljudi sve izvlače iz privatnih resursa i to je više dojadilo. Pred našim očima Bosna i Hercegovina, njeni ljudi i jezici na kojima oni pišu i govore, postaju kolonija susjednih zemalja koje umišljaju da na to imaju pravo. Prvo će nestati knjige na jezicima Bosne i Hercegovine, a zatim će nestati i kruha - čekat će se da kamion dođe sa granice i napuni praznu pekaru, a tad će već za sve biti kasno.

Bljesak.info: Sarajevo danas i Sarajevo u vremenu kada ste odrastali. Je li se promijenio grad ili ste se promijenili vi? Što vam danas smeta u Sarajevu, a zbog čega nikada ne biste otišli iz tog grada?

UZUNOVIĆ: Da bi se grad mogao u potpunosti voljeti, on se s vremena na vrijeme mora napuštati i vraćati mu se, to nije neki poseban trik, ali uvijek dobro pali kada hoćete da vidite koliko volite nešto do čega mislite da vam je stalo. A grad je pojam za promjenu, što čovjek često nije, ili to ne želi, možda i s pravom.