Antun Branko Šimić
On je zaslužan za integraciju hrvatskoga pjesništva u europske tokove
Tekst članka se nastavlja ispod banera
Hrvatski pjesnik Antun Branko Šimić preminuo je na današnji dan, 2. svibnja 1925. godine od tuberkulozeu zagrebačkoj zaraznoj bolnici.
U trenutku smrti Šimić je imao samo 26 godina.
Rođen je u Drinovcima kod Gruda18. studenog 1898. godine, gdje provodi rano djetinjstvo i završava osnovnu školu, nakon čega nastavlja formalno gimnazijsko obrazovanje u Širokom Brijegu, a potom u Mostaru, i Vinkovcima i napokon u Zagrebu.
Svoju prvu pjesmu, ''Zimsku pjesmu'', objavio je već kao petnaestogodišnjak, u književnom časopisu Luč u Vinkovcima 1913. godine.
Dvije godine poslije, seli se u Zagreb u kojem će, baveći se književnošću i pisanjem, ostati do kraja života.
Na pjesničko stvaralaštvo Antuna Branka Šimića značajan je utjecaj Antuna Gustava Matoša. Njegova poezija intenzivira doživljaj svijeta izrazito škrtim i zgusnutim stihom.
Melanhonični, otmjeni i dekadentni štimung, krajolici izdvojeni iz svakodnevnice, prigušene boje i fine nijanse, milozvučna i gotovo svečana akustika – sve su to elementi upisani u Šimićevo pjesništvo.
Njegov je pjesnički opus predstavljen kao svojevrstan bijeg i otklon od banalnosti svakodnevnog života, čisti larpurlartizam, u kojem je umjetnost svrha samoj sebi.
Velik dio Šimićeva opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman ''Dvostruko lice''. Sabrana djela koje je uredio njegov brat Stanislav Šimić objavljena su 1960. godine.
Za svoga kratkog života Šimić je objavio samo jednu zbirku pjesama koja je označila prekretnicu u razvoju hrvatske poezije.
Zbirka "Preobraženja", izdana 1920. godine, ima pedesetak kratkih pjesama čiji su stihovi oslobođeni dotadašnjim pravilima i podređeni su isključivo osobnom dojmu, a pritom su bili grafički posloženi po središnjoj osi, što je bila revolucionarna novost u hrvatskom pjesništvu.
A. B. Šimić ostao je upamćen i kao oštar književni kritičar. Iako vrlo mlad usudio se kritizirati djela velikana poput Miroslava Krleže i Vladimira Nazora,a često se upuštao u žustre polemike s ondašnjim književnim velikanima.
Pokrenuo je i nekoliko časopisa u kojima se zalaže za “izgradnju duhovnog carstva na zemlji”.
U daljnjem radu prekinula ga je bolest od koje se neuspješno liječio u Cavtatu i Dubrovniku da bi na kraju preminuo u Zagrebu te je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnoga stiha i novih kompozicijskih načela (''Tehnika pjesme'', 1923. godine) kao i za definitivnu integraciju hrvatskoga pjesništva u europske književne tokove.
