"Tek sa 70 godina počela sam uopće javno postojati kao pisac"

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hrvatska književnica Marina Šur Puhlovski asocira upravo na to - njoj je trebalo vremana da se pozicionira u književnosti. Svjesno je birala taj put...

Bljesak.info: Iza Vas je dvadesetak objavljenih knjiga, ali ovih dana saznajem da uskoro slijedi prava mala lavina novih naslova? Posebno je u tom kontekstu zanimljiv novi roman u nakladi V.B.Z.-a jer se nastavlja na Vaše prethodne uspješne knjige…

ŠUR PUHLOVSKI: Istina, imam za objaviti četiri naslova, zbirku priča („Sutra nikad ne stiže“), zbirku pjesmama („Neponovljiva“), dnevnik ( „Govoriti u pustinji“) i spomenuti roman („Virus, potres, brak“), ali, osim zbirke pjesama, sve su te knjige dugo nastajale. Nikada nisam pisala na način da napišem jednu knjigu i onda je idem objaviti, i dok se to ne dogodi ne pišem ništa. Kad stalno pišete, i to u raznim rodovima, knjige se skupe same.

Priče iz zbirke skupljala sam zadnjih dvadeset godina. Dnevnik sam napisala između tridesete i četrdesete godine, dijelove sam objavila, ali ovo bi bila integralna verzija od nekih 400 stranica. Roman sam počela pisati 2019., a onda sam dobila nadahnuće za pjesme, pa sam se posvetila njima. Morala sam se prisiliti da ih prestanem pisati jer je taj pjesnički život bio tako zavodljiv da se nikad ne bih vratila romanu, koji je čekao, kao neko siroče.

Dok sam pisala roman nisam se mogla baviti objavljivanjem drugih knjiga, jer je to naporno i stresno, i tako se skupila ta lavina…. A da, skoro sam zaboravila. 2020., upalo mi je objavljivanje romana "Zbogom djevojčice", kojeg sam napisala prije 22 godine i zaboravila ga. Pronašao ga je, slučajno, prijatelj. Tim romanom sam zapravo započela ciklus o Sofiji Kralj, koji zasad broji šest romana.

U "Zbogom djevojčice" su njene formativne godine (od rođenja do 20-e), i na njega se vremenski nastavlja "Divljakuša" ( od 20-e do 30-e), a na ovu ovaj zadnji roman, odnosno njegov prvi dio, pod podnaslovom Maks. (od Sofijine 30e- do 70-e). Maks je inače glavni junak mog romana "Igrač", objavljenog 2017. Nadam se da se snalazite. I ja se znam pobrkati.

Romanom "Virus, potres, brak" uhvatila sam se u koštac s nečim što smatram najtežim za uhvatiti u književnu mrežu– a to je svakodnevni život, s naglaskom na temi braka. Riječ je o drugom braku Sofije Kralj, koji je, kao odnos, brzo propao, ali se pravno i kao zajedništvo održao četiri desetljeća, što je ujedno i metafora te institucije, jedne od najžilavijih u povijesti. Svakodnevni život, sa svojim malim dramama, bez drastičnih događanja, takva je jedna velika, široka rijeka, da sam, pišući ga, shvatila da mi neće biti dovoljan jedan roman da ga ispričam, nego tri. Sada će izaći prvi dio.

Moram otkriti i enigmu kako sam to roman počela pisati 2019., dakle, prije virusa i potresa u Zagrebu, a roman je nazvan po ovima. Nisam bila zadovoljna početkom, a onda su mi se virus i potres ponudili kao idealno rješenje: Sofija Kralj, iznurena događajima lockdawna i potresa, bježi na more i tamo u tišini i miru započinje svoju priču… Pisci su takvi manipulatori: iskoriste sve živo.

Bljesak.info: Posvećeni ste pisanju do zadnjeg atoma stvaralačke snage, odlučili ste se za život slobodne umjetnice. Pretpostavljam da nije uvijek bilo lako i da uspjeh nije došao preko noći?

ŠUR PUHLOVSKI: Da li se uspjeh koji dođe nakon 40 godina neuspjeha može nazvati uspjehom? Mislim da ne može. To što zovete uspjehom utjeha je za neuspjeh. Ta utjeha je došla nakon što sam se već pomirila s neuspjehom, iako sam s njim zapravo bila pomirena unaprijed. Još s dvadeset i nešto godina rekla sam: ja ću se "proslaviti" kad budem hodala sa štapom! Dakle, znala sam što me čeka. Naime, odmah sam se postavila protiv postmodernističkih tendencija u književnosti, koje su počele harati u mojoj mladosti, stvaranja književnih hibrida, kako sam ih nazvala.

U "hibridnoj književnosti" pisci riječima ne dosežu pojmove, nego se zadovoljavaju poigravanjem njihovim u njima već zatečenim, dakle, mrtvim, ali lako razumljivim značenjima, u svrhu ulagivanja čitatelju, zamorenim teško prohodnim djelima modernizma. Naime, pisci prve polovice 20. stoljeća više se nisu mogli komotno useliti u zatečeni jezik, morali su ga ponovo stvoriti, i tu je nastao problem.

O tome sam pisala u svojoj knjizi eseja "Književnost me iznevjerila", koju godinama nisam mogla objaviti, a kad mi je to uspjelo, iako sam za knjigu dobila nagradu "Zvane Črnja", veći dio književne javnosti dočekao ju je s negodovanjem, jer sam se oborila na njihove svetinje. Dakle, s knjigom pod tepih! Tamo je već bila spremljena hrpa mojih knjiga, pa se nisam iznenadila. Zanimljivo je da sam ključni esej iz knjige, "Smisao tradicije" prvo objavila u BiH, u Centru za kulturu, Tešanj, zahvaljujući sjajnom Amiru Brki. Što bi rekli: nitko nije prorok u svom selu.

U "paketu" s ovom književnom zadrtošću oko pitanja što umjetnost jest, a što nije, nego se pod umjetnost protura sofisticirani kič, poduprt katedrama književnosti i književnom teorijom, koja je proglasila "smrt autora" – pa, dakle "jezik" piše knjige, a ne pisac - bio je i izbor života u kojem neću raditi ništa drugo nego pisati. Okušala sam se u novinarstvu i brzo shvatila da se ne mogu raspodijeliti na pisca i novinara, da će me novinar kao pisca dotući. Moram imati na raspolaganju sve svoje vrijeme (izuzev onog obiteljskog), i biti slobodna od svih mogućih ustupaka: odgovarat ću samo književnosti, nikom i ničem drugom.

Na taj način potpuno sam se usamila i proživjela divnih petnaestak godina sa sobom i svojim pisanjem, izvan javnosti. U tih petnaestak godina napisala sam devet knjiga, koje mi nitko nije htio objaviti. Odvojila sam se od svoje generacije tzv.„postmodernista“, pa je izostalo „prepoznavanje“: nije shvaćeno što ja to uopće pišem. Da mi je bilo drago – nije. Ali nije me ni dotuklo.

Nakon rata počela sam objavljivati knjige „iz ladice“, koje su odlazile „pod tepih“. Najveće razočarenje doživjela sam prije 17 godina kad sam objavila roman „Nesanica“, po mom mišljenju, najbolje što sam ikad napisala, i opet je izostala recepcija, osim u najužim „usmenim“ književnim krugovima. Dakle, to je kraj, nikad me neće prihvatiti, razmišljala sam, i idućih pet godina nisam imala volje ništa objaviti.

Opet sam počela skupljati knjige po „ladicama“, sad već kompjuterskim, jer, jasno, nisam odustala od pisanja. Onda me je prošla depresija neuspjeha, pa sam opet počela objavljivati. Lutala sam od izdavača do izdavača, kao kakav književni početnik, sve dok nisam naišla na sjajnog pjesnika i urednika, Dragu Glamuzinu, koji mi je objavio roman „Igrač“.

Ali tek sa 70 godina, romanom „Divjakuša“ postala sam šire poznata, odnosno: počela sam uopće javno postojati kao pisac. I to zahvaljujući nagradi V.B.Z.-a za najbolji neobjavljeni roman na anonimnom natječaju. To je i jedina književna nagrada koju sam ikad dobila. Iskustvo mi kaže – i posljednja.

Bljesak.info: Romanom "Divljakuša" dosegnuli ste, rekao bih, jednu novu razinu u vlastitoj književnosti. Jeste li osvajanjem V.B.Z.-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman (2018.) doista zakoračili u jedno novo sazviježđe ili život i dalje piše neke svoje romane, neovisno o uspjesima?

ŠUR PUHLOVSKI: Već sam rekla - nagradom za roman „Divljakuša“ postala sam konačno vidljiva na književnoj sceni, moje knjige su se počele čitati. Neću nikad zaboraviti svog frizera, koji je puno čitao, kako je bio oduševljen stilski ne baš laganim romanom „Nesanica“, jer ima rečenica dugačkih i po nekoliko stranica, a osobito korištenjem prvog lica množine, a onda mi je rekao: ja sam jedini koji je posudio vašu knjigu iz knjižnice! Pa kako to? E, pa tako, puno je faktora neuspjeha. A sad mi iz istih tih knjižnica dolazi i izvjestan prihod…. Dala sam cijelu knjigu intervjua, počeli su me pozivati na predstavljanja, krenulo mi je i financijski….

Međutim, to nije promijenilo ništa u mom pisanju, ako ste na to mislili. Cijeli život pišem jednu te istu knjigu, gradim jedan svijet s istim likovima, iako s različitim problemima, lociran u Zagrebu. Izuzev, djelomice, romana „Ljubav“ koji se zbiva i na otoku. Neimenovani junak mog prvog (napisanog) romana „Ništarija“ – isti je onaj iz „Divljakuše“. Samo je tamo smješten u kontekst filozofskog romana. Zbivanja iz romana – metafore, i na pola povijesne poeme „Trojanska kobila!“, na drugi su način ušla u ovaj zadnji roman, „Virus, potres, brak“.

„Trojanska kobila“ će mi ove godine izaći u SAD. Na engleski je prevedena i „Divljakuša“, izašla je u Londonu – čak sam i to doživjela. Nisam mogla ni sanjati… Glavni muški lik „Igrača“, glavni je muški lik posljednjeg romana, i tako dalje. A svi likovi dobili su svoje samostalne priče u sedam zbirki priča, koliko sam ih dosad napisala. I tim smjerom idem dalje, tu se ništa nije promijenilo.

Budući da sam pisac koji pišući istodobno i promišlja književnost i njezine probleme, i tu se knjige prelijevaju jedna u drugu. Naime, taj esejistički dio, prisutan je ne samo u esejima, nego i u dnevniku, u dva putopisa po Jadranu, a i danas zapisujem razmišljanja. Netko je rekao da ima pisaca - lisica, koje iskopaju više rupa za bijeg, dakle, stalno pišu nešto drugo, nepovezano s prethodnim, i pisaca – ježeva, koji se drže svoje kućice. Eto, ja sam ježuljka ježica - bila i ostala.

Bljesak.info: Posebno je zanimljiva priča o Vašem djetinjstvu, koje nije bilo lako, ali je obilovalo zanimljivim susretima i neobičnim situacijama. Kao dijete ste susreli ili barem izbliza vidjeli mnoge velike ličnosti?

ŠUR PUHLOVSKI: Rođena sam 1948., dok mi je otac bio u zatvoru, a majku su svi napustili, osim jedne susjede i očeve od obitelji odbačene, šepave sestre, jasno, u strahu od represije. Te dvije dobre duše nisu imale što za izgubiti i nisu se bojale nikoga, pa su došle pomoći. Po izlasku iz zatvora otac se propio, i to mi je obilježilo i djetinjstvo i odrastanje općenito.

Otac je samo pio i divljao, a sav teret života nosila je majka. Stjecajem, ne baš sretnih, okolnosti, kad sam imala osam godina, majka je otišla raditi na Brijune, kao knjigovođa, i tamo sam živjela sve do prelaska u peti razred osnovne, dakle, tri godine.

Zagrebačka prosječna djevojčica našla se usred političke elite, koja se tamo okupljala. Kako strane, osobito iz zemalja „nesvrstanih“, kao što su bili Haile Selasi, Naser, Sukarno, Ho Ši Min, tako i domaće - ministara, generala, admirala, ambasadora, a kojoj su pripadali i mnogi umjetnici, poput Miroslava Krleže i Vanje Radauša, recimo.

Preko ljeta družila sam se s djecom te elite, pomalo princezama i prinčevima, dok sam ja bila samo dijete osoblja, slugu, u odnosu na njih „konjušareva kći“, shvatila sam. U školi su nas učili da smo svi jednaki, svi smo drugarice i drugovi, ali te jednakosti nije bilo u praksi. Za princeze i prinčeve važila su jedna pravila, a za“ konjušarevu kći“ druga, i tako sam se prvi put susrela s nejednakošću i nepravdom, s licemjerjem tadašnje vlasti.

To je bilo osobito vidljivo jer je djece slugu bilo malo, njih nekoliko, i tih par djece nije, primjerice, moglo kupiti sladoled kod sladoledara, jer se taj nije plaćao. Bio je rezerviran za elitu. Oni ližu sladoled, a ti ih gledaš! Ja sam ga dobivala preko protekcije Titove unuke, Zlatice Broz, s kojom sam se družila, koja je zaprijetila da će sladoledara tužiti svom djedi!

Družila sam se i s djecom generala Žeželja, admirala Šurkala, ambasadora Uvodića, sinovima Radauša. U mlađeg sam bila i zaljubljena. Svi su se oni okupljali u našem apartmanu u hotelu „Neptun“ – ali ja kod njih nisam bila nikad. Nismo se smjeli kupati na istoj plaži, niti dobiti na posudbu bicikl, itd. Niža klasa – u besklasnom društvu, jel tako? Bila je to velika škola za buduću spisateljicu, možda najveća.

Mislim da sam tamo, na tom predivnom otoku, koji je, osim preko ljeta, bio samo moj, kao da sam kći Onasisa, gdje sam imala privatnu knjižnicu, jer, osim mene, skoro nitko nije čitao, i razvijala se u bajkovitoj samoći u budućeg pisca (jer već tada sam pisala), stekla glavnu karakteristiku svoje osobnosti: ljutnju. Razljutila sam se na laž, licemjerje, nepravdu, i razvila se u osobu neprikladnu društvu, jer se u ovo ne može uklopiti, ne može djelovati protivno istini zbog osobne koristi, niti bilo kome i bilo čemu podilaziti, ukratko: razvila sam se u osobu nesposobnu za život.

Na svu sreću, žena sam, pa su zahtjevi bili manji. Osim toga, nesposobni za život i dalje su sposobni za pisanje, dapače, pa mi to nije naškodilo. Osim po pitanju uspjeha, Tu jest, nesumnjivo.

Bljesak.info: Po zanimanju ste profesor komparativne književnosti i filozofije. Za laike je to često zanimanje koje ne obećava velike perspektive u karijeri. Međutim, to je koliko znam za Vas bio jedini izbor. Kako je p(r)otekla Vaša priča sa studiranjem i koliko Vas je taj izbor 'opredijelio' za karijeru profesionalne književnice?

ŠUR PUHLOVSKI: Kad vam je otac alkoholičar u invalidskoj penziji, u kući vlada siromaštvo i briga za budućnost djeteta, koje će morati živjeti od svog zvanja. A po mišljenju moje mame ni komparativna književnost, ni filozofija nisu bila nikakva zvanja, nego razbibriga za imućne. A biti pisac - to je tek bila propast, jer za stare Zagrepčane umjetnici, bilo koje vrste, obavezno su završavali „pod mostom“ (rijeke Save). Dakle, kao klošari.

Tako me je majka prisilila da još u osnovnoj školi izaberem neko pristojno zanimanje, odlučila sam se za biologiju. Možda budem kao Darwin putovala po egzotičnim mjestima, otišla na Amazonu, fantazirala sam. I spremala se za biologiju. Međutim, kad sam počela studirati shvatila sam da je apsolutno nemoguće da završim taj studij, kamo li da se time bavim.

Počeo je kućni rat s mamom da mi dozvoli da prijeđem na Filozofski fakultet, bilo je i suza i rasprava, a mamu sam obožavala, kao i ona mene, pa je bilo još teže. A onda je prvi put pomogao i otac, pa sam tu bitku dobila. O tome sam pisala u romanu „Zbogom djevojčice“.

Ali o sebi nikad nisam razmišljala kao o profesionalnom piscu, niti računala na neku zaradu. Samo sam htjela pisati. Prvi, težak brak, s bolesnim kolegom s fakulteta, to mi je sasvim onemogućio, ali spasila sam se, ponovo udala i doživjela da mi suprug kaže: nemoj ti raditi, sjedi doma i piši, a ja ću se brinuti za pare! Objeručke sam prihvatila. I nikad nisam požalila.

A studij da li je imao veze s mojim opredjeljenjem za pisca? Moje opredjeljenje imalo je veze sa studijem, rekla bih. Omogućio mi je da čitam i razmišljam koliko hoću, slobodna od pritiska nekog drugog zanimanja, da steknem daleko šire književno i filozofsko obrazovanje nego što bih to mogla kao diletant, u današnjem kolokvijalnom značenju te riječi - usputnog, površnog bavljenje nečim. To je puno važnije nego što se općenito misli, ali samo u jednom slučaju: ako to što si naučio uspiješ zaboraviti, i kroz taj zaborav doći do vlastitih sudova.

Dakle, nije dovoljno samo prikupljati znanje, treba ga transcendirati u vlastitu spoznaju, baš kako reče Goethe u „Faustu“ – „Da bar sam to što imam proćerdo/ Tko da se sitnim tim imanjem pati/ Jer nasljedstvo, što otac ti ga je dao/Tek stekneš li ga, svojim smiješ zvati“.

Neprocjenjiva je šteta da su Goethea strpali u ropotarnicu povijesti, a on je vječiti suvremenik! Sve je znao i predvidio, našu budućnost ispričao je unaprijed. Dakle, zaboravljanje je važno kao i skupljanje ( jer smo bića znanja, ali i bića zaborava), a problem s diletantom je taj da će on kao pravnik, liječnik, fizičar, itd… samo skupljati. Sretan s time, jer usput samo to i može. Do faze zaboravljanja neće nikada doći, dakle, ostati će u svijetu mrtvih značenja.

Književna djela diletanta danas će rijetko kad postati sjekira koja će "razbiti mrtvo more u nama“, kako reče Kafka. Nekad to nije bilo tako – dok je znanje bilo još savladivo, a život usporeniji - ali danas jest.

To, jasno, ne znači da i, recimo, profesionalni pisci , neće pisati knjige u kojima ne dosežu pojmove, nego proizvode samo prazne riječi, ukoliko se, kroz zaborav, ne probiju do vlastitih sudova.

Drugim riječima, sve treba promisliti ponovo, i to je zadatak svake generacije. Inače ne bi ni bilo nikakve promjene, nikakvih prodora u novo. Povijest književnosti ne bi ni postojala. 

Dakle, na zaradu nisam računala (što je bio diletant u starom značenju riječi), ali dogodilo se da zadnjih pet godina takoreći živim od svog pisanja, taman kad je to postalo potrebno.

Bljesak.info: Dogovarajući ovaj intervju, ovlaš sam 'zbrajao'… Uskoro izlazi spomenuti novi roman, pripremate zbirku priča za koju ste nedavno dobili i potporu ministarstva, tu je i zbirka pjesama, dnevnik… vjerojatno nisam sve uspio zapamtiti. Koliko vremena dnevno provodite pišući?

ŠUR PUHLOVSKI: Već u prvom pitanju nabrojala sam sve knjige spremne za izdavanje, što ne znači da na njima još ne treba raditi, ja ispravljam do zadnjeg časa, i objasnila sam kako su nastajale….
A koliko pišem dnevno? Kako kada, kako u kojem razdoblju života, kako koju knjigu. „Trojansku kobilu“, svoj prvi objavljen roman (inače deveta knjiga po redu „iz ladice“), pisala sam godinu dana, po 12 sati, na pisaćem stroju. I još smo roman suprug i ja osam puta prepisali.

Hvala bogu, kažem uvijek, da su se pojavili kompjutori, da je barem ispravljanje lakše. Mislim da nikad ne bih napisala toliko knjiga da nije bilo te promjene, upravo zbog ispravljanja, koje je dio pisanja, kako reče Camus. A kod manijaka preciznosti, kao što sam ja, pogotovo. Ne bih to fizički izdržala.

Inače, obično radim ujutro, nisam noćni tip, pet, šest, sati, ako me nešto drugo ne odvede od stola, a ako se tekst zahukta, mogu opet sjediti po cijeli dan. Iako kičma već ozbiljno otkazuje.

Bljesak.info: Na pitanje 'Gdje radite', najčešće odgovarate 'Hvala Bogu, nigdje'. Od nečega svi moramo živjeti, a od pisanja se, često čujemo, ne može dovoljno zaraditi. Polazim od toga da ljudi koji 'ne rade nigdje' moraju puno više raditi od onih koji su negdje zaposleni?

ŠUR PUHLOVSKI: Nisam nikad shvaćala pisanje kao rad – to je moj osobni problem. Pisanje je uvijek bila sreća, ispunjavanje života, osmišljen dan. Pa sam dugo godina razmišljala – zašto bi mi netko još i plaćao za to što živim takav prekrasan život? Ja bih platila onom tko me je stvorio takvom. Nagrađena sam talentom, to je najveća nagrada, koju sam dobila unaprijed – ako bude još nagrada, odlično, ako ne bude, nije važno, glavno da mene služi inspiracija, da ja ne presahnem.

Poslije sam shvatila da vas, ako ne zarađujete, ne cijene, pa sam se potrudila i zaraditi, ali nikad izvan striktno književnog rada. Sve što sam zaradila - zaradila sam sam na književnost, i to onoj koju sam ja htjela pisati, nikad na nečem naručenom. Na to ne odgovaram. A da oni koji ne rade nigdje moraju puno više raditi vidim po svojoj kćeri, koja je samostalni filmski producent i radi danonoćno. I stalno se žali. Ja nisam nikada.

Bljesak.info: Iako pisanje i čitanje doživljavaju veliku preobrazbu u digitalnom dobu, i dalje jedan broj mladih, nadarenih ljudi sanja književnu karijeru. Možete li im dati neke savjete, upute, smjernice?

ŠUR PUHLOVSKI: Jedine smjernice koju im mogu dati: nikad ne odustajte od sebe i svojih ideja, ne podilazite dnevnom ukusu, radite najviše koliko možete, ne obazirite se na neuspjehe, i dugo živite!

Da sam ja umrla prije, recimo, petnaestak godina, ne bi bilo mnogih knjiga, ni uspjeha. Možda posmrtnog, ali to je pomalo otužan uspjeh, iako sam već na njega računala, i iako je Pessoa sasvim ispravno rekao: Zadovoljstvo buduće slave sadašnje je zadovoljstvo - slava je buduća. A to je zadovoljstvo ponosa što ga nikakvo materijalno posjedovanje ne može pružiti.

Dakle, ustrajanje na samom sebi nenadoknadivo je! 

Bljesak.info: Ako uzmemo vremenski raspon od četvrt stoljeća, u Hrvatskoj, ali i široj regiji, računajući dakako i BiH, nastala je prilično impresivna, nova književna scena, uz zavidan broj sjajnih autora. Slažete li se s ovom ocjenom i uspijevate li pratiti rad ostalih autora?

ŠUR PUHLOVSKI: Drago mi je da je tako, ako je tako, stalno pišem, a imam i bezbroj drugih obaveza, ja sam ipak žena, majka i baka, pa ne mogu pratiti svu tu golemu produkciju. Pratim je sporadično.

Zadovoljna sam da postmodernističke majstorije nestaju pomalo iz književnosti i pomišljam da to ipak treba zahvaliti tzv. „stvarnosnoj prozi“, koja je izrasla na protivljenju recikliranju već poznatog, stvaranju književnosti iz književnosti, dakle otklonu od života, čime se proslavio Borges. Stvarni život vraćen je u književnost, međutim, nikakav rad na jeziku, kao kod stvarnosne proze, nije se mogao dugo održati, pa se književnost polako počela vraćati modernističkim tendencijama, zadnjem vremenu velike književnosti, koja je mogla stati uz bok onoj 19. stoljeća.

Dakle, okrenula se starim dometima, ali na nov način, smjer je promijenjen. Jasno, kao i kod svega novog, i tu ima puno posrtaja, i dosade, kao onog najgoreg u književnost, jer su „svi žanrovi dobri osim dosadnih“, kako se ozbiljno našalio Voltaire. Ali važno je da je došlo do pomaka, čak i ako ta djela nisu savršena. Kod nekih će biti. 

Ali oporavak se ipak događa, pa se možemo nadati i ozdravljenju. Ako književnost uopće preživi ovo digitalno doba.

Bljesak.info:Za sami kraj neću pitati što je sljedeće što ćete čitateljima ponuditi, jer smo to već naprijed spominjali. Pitat ću: Koji je konačni cilj književne karijere Marine Šur-Puhlovski?

ŠUR PUHLOVSKI: Mislim da je iz svega već rečenog vidljivo da ja uopće nisam ostvarila karijeru, jer za njom nisam ni težila. Ja sam samo pisala, onda i objavljivala, onda doživjela i neke uspjehe, i sad se to naziva karijera, iako to nije. To je samo moj život, i to onaj dio s kojim sam zadovoljna, jer sam se uspjela izraziti, prenijeti svijet koji sam vidjela, odnosno, značenja tog svijeta, a da ne dođe do kratkog spoja između onog što sam htjela reći i što sam stvarno rekla. A da li je to točno presudit će jedini relevantni sudac – vrijeme, kojeg baš briga za bilo čiju karijeru.

Karijera nestaje, djelo eventualno neko vrijeme ostaje, a onda i ono nestaje, kao i sve ostalo. Pa kakav je onda smisao svega što radimo? To si svatko mora odrediti sam. Osobno smatram da sam izborom spoznaje kroz književnost promašila život, jer sam “prislonila ljestve uz krivi zid“, kako reče jedan zen-učitelj, za što je djelomice kriv upravo književni talent, taj dragocjeni, koji, vidimo, kao i sve, ima i drugu stranu. A i to što sam žena. A i to što sam rođena na zapadu, a ne na istoku, recimo, u Indiji.

Kroz književnost, zapravo kroz vlastito pisanje, otkrila sam svoju sklonost misticizmu i to još u prvom napisanom romanu, „Ništarija“, gdje se bavim problemom da li je čovjek nešto duguje svijetu, ili mu ništa nije dužan? Živimo u striktno materijalističkom društvu u kojem se dug istom podrazumijeva, a tko se s tim ne složi završava kao ništarija – u ludnici ili u zatvoru, gdje završava moj junak. Pišući taj roman nesvjesno sam zauzela stav mističara, po kojem je čovjek prvenstveno dužan Svemiru, vječnosti, a ne društvu.

Kad se majmun osovio na noge i postao čovjekom (Adamom), to je bila jedna nova, revolucionarna razina postojanja, ali ne i posljednja, tvrde mistici. Zadnja razina je – postati hrana vječnosti, stopiti se s ovom, kao što se hrana stapa s tijelom. Tijelo je hrana zemlje, a svijest je hrana vječnosti – zadnjem cilju postojanja. Moj junak o tome ne zna ništa ( kao ni ja), jer to razmišljanje ne pripada njegovoj kulturi, ali instinktivno ide u tom smjeru, te čak, na kraju, doživljava slučajno prosvjetljenje.

A ja, autorica tridesetak i nešto godina (nikad ne znam točno kad sam što napisala), shvatiti ću to tek naknadno, kad dođem do knjiga koje o tome govore. O tom problemu pisala sam u eseju „Književnost me iznevjerila“ – iznevjerila me jer mi nije pružila ono što sam od nje očekivala, zadnju spoznaju. Ispala sam, žalosno je reći – zabavljač.

„Zabavljati i podučavati“ svrha je književnosti, rekao je Horacije, ali u konačnici, više zabavljaš čitatelje, nego što si ih nešto bitno naučio. Međutim, tješim se da je taj moj život kao traganje za odgovorima kroz pisanje, bio priprema za iduću reinkarnaciju, u kojoj možda razvijem svjesnost i postanem hrana Svemiru. Pa se u ovaj džumbus od nestvarnog (samsare) više ni ne vratim.